GORAN MARIĆ O HRVATSKOJ KAO TAOCU BANAKA I TAJKUNA
Goran Marić
Temelji Hrvatske
Temelji Hrvatske
LICEMJERNI KLEPTOMANI
Temelji Hrvatske
Hrvatska je zbog takvog jedinstvenog modela privatizacije postala taoc banaka i tajkuna, taoc pojedinaca i privatnih interesa.
Dugogodišnji san većine Hrvata prije 22 godine postao je
stvarnost; ponajviše na krvi hrvatske mladosti stvorena je neovisna i
samostalna Hrvatska. U temelje naše države položeno je skoro 16.000
poginulih branitelja. U tim temeljima zakopano je čak više od 400 djece,
a i ostale posljedice brutalne agresije na Hrvatsku bile su jezive: oko
35.000 invalida, 37.000 ranjenih, 550.000 prognanika, 150.000
izbjeglica, 180.000 srušenih domova, oko 25 milijarda eura izravne
materijalne štete... I tako unedogled.
Zašto ovo spominjati? Zašto se prisjećati mrtvih i invalida, zašto se prisjećati ranjenih i svih branitelja? Zašto??? Evo zašto!!!
Te 1990. godine u Hrvatskoj je bilo čak 1.618.000 zaposlenih, a danas pola milijuna manje, samo 1.119.000. U tu 1990. godinu Hrvatska je ušla sa samo 145.000 nezaposlenih, a danas ih je 200.000 više, čak 340.000. Te 1990. ukupni vanjski dug RH bio je 3 milijarde eura, a danas stravičnih 50 milijarda eura. Prije 22 godine u Hrvatskoj je bilo samo 655.000 umirovljenika, a danas skoro 500.000 više, točnije 1.125.561. Te 1990. na jednog umirovljenika bila su čak 3 zaposlena, a danas alarmantnih 1,4. Te 1990. mirovinski fond je imao zalihe novaca za skoro 8 isplata mirovina, a danas se RH godišnje zadužuje 4,5 milijarda kuna da bi se mirovine uopće mogle isplaćivati.
Domoljubi vide domovinu, grabežljivci njenu imovinu
Te 1990. nije bilo moguće neplaćanje isporučene robe ili usluge, nije bila moguća neisplata plaća ili isplata bez doprinosa. Nije bilo moguće bez ikakva povoda i razloga radniku dati otkaz, nije bilo moguće registrirati tvrtku bez ijednog zaposlenog. Tada ni „najhrabriji“ nisu bespravno iskopavali šljunak, a niti ilegalno otvarali kamenolome, tada nije bilo moguće bez naknade koristiti državnu imovinu u privatne svrhe,… Ni porez ne plaćati tada nije bilo moguće! A danas? Nažalost sve suprotno tomu.
Kako se to moglo dogoditi kad smo privatizirali sve što se moglo privatizirati i kada su ideolozi „hrvatskog modela privatizacije“ obećavali društvo blagostanja, a taj model predstavljali kao riješenje svih gospodarskih problema? Većina im je, nažalost, povjerovala pa im je podvala i uspjela.
Ne čudi, ipak se radilo o akademicima, profesorima, znanstvenicima s instituta, predsjednicima i podpredsjednicima vlada, ministrima… Ali koliko god se razlikuju ljudska lica toliko se razlikuju i ljudska srca. A srca protagonista hrvatske privatizacijske grabeži stvrdla su se brže od jajeta u kipućoj vodi. Dok su istinski domoljubi u ratu vidjeli samo domovinu, oni su vidjeli samo njenu imovinu.
Na svakog poginulog branitelja 19 otpuštenih radnika
Ali vrijeme je prisjetiti se ciljeva koji su se privatizacijom trebali postići i koji su navedeni u 1. članku Zakona o privatizaciji:
- brži gospodarski rast
- očuvanje produktivne zaposlenosti uz poželjno stvaranje novih radnih mjesta
- tehnološka modernizacija hrvatskog gospodarstva
- nove moderne i učinkovite metode i vještine menadžmenta
- dokidanje subvencija
- i smanjenje javnog duga.
A koji su stvarni učinci jedinstvenog hrvatskog modela privatizacije:
- gospodarski rast kontinuirano sporiji od rasta državne potrošnje; potom 4 godine recesije
- umjesto novozaposlenih, 300.000 otpuštenih
- umjesto tehnološke modernizacije, potpuno uništenje industrije i smanjenje proizvodnje
- umjesto novih vještina i učinkovitih menadžera, dobili smo uglavnom stečajne menadžere
- umjesto ukidanja subvencija imamo rast državnih potpora na preko 9 milijarda kuna
- umjesto predviđenog smanjenja, javni dug povećan za nevjerojatnih 45 milijarda eura.
I tako umjesto ljepše hrvatske sadašnjosti i sigurnije budućnosti, na svakog poginulog branitelja došlo je 12,5 dodatno nezaposlenih i 19 otpuštenih radnika. Na svakog invalida domovinskog rata došlo je 14 novih umirovljenika, a za svako ubijeno dijete inozemni dug povećao se za 125 milijuna eura.
Licemjerni kleptomani
I usprkos svim tim društveno neoborivim i lako provjerljivim činjenicama, još uvijek ima onih koji tvrde da je takva privatizacija spasila Hrvatsku i da je ostvarila sve ciljeve. Koja laž, koja podvala, koje licemjerstvo, koji cinizam!!! Sve iz usta onih koji su se besramno obogatili na toj istoj privatizaciji.
Sve iz usta licemjernih kleptomana koji preziru sve što je državno, sve što ne pridonosi gomilanju njihova bogatstva i svakoga tko nije u funkciji zaštite njihova lika i (ne)djela. Naravno da to dolazi iz usta onih koji preziru nacionalni interes i svu prolivenu krv kojom su namočeni temelji Hrvatske, koji preziru čovjeka i koji zbog svoje oholosti misle da je svijet stvoren samo za njih i da opstaje samo zahvaljujući njima.
Ali uvijek je bilo „pijevaca“ koji misle da dani sviću zbog njihova „kukurikanja“. Takvi misle da je samo njima, privilegiranima, na prvoj stranici Knjige napisano: „Sve ovo što je stvoreno, stvoreno je za vas“. Zaboravljaju da je Hrvatska stvorena za svakog hrvatskog čovjeka.
U najtežim vremenima, na entuzijazmu i snazi volje i duha stvoreni su državni simboli: himna, grb i zastava. Ali društvo se, iako treba i simbole, temelji isključivo na ekonomskoj snazi, a na pesimizmu i u okružju straha i neizvjesnosti ni zastava se ne razvija!
Je li krv uzalud prolivena?
Hrvatska je zbog takvog jedinstvenog modela privatizacije postala taoc banaka i tajkuna, taoc pojedinaca i privatnih interesa.
Jer njih šačica misle da je njihova zadaća ovladati prirodom, ovladati čovjekom, ovladati gospodarstvom i cijelom zemljom i time zauzeti mjesto Stvoritelja na zemlji. Otuda kod njih tolika drskost i bahatost. Nisu je mogli skriti ni prilikom susreta sa Svetim Ocem Benediktom XVI. u zagrebačkom HNK-u kada su jedino oni, sjedeći u istom redu, žvakali žvakaće pokazujući bijele, umjetne zube. Oni su kreirali toliko paradoksa hrvatske stvarnosti da se s pravom danas nameće pitanje je li ratna krv prolivena uzalud? Da, bit će uzaludno prolivena ako nastavimo dosadašnjim smjerom.
Nitko tko je barem jednu noć proveo na prvoj crti bojišnice nije zamišljao ovakvu Hrvatsku. Hrvatsku u kojoj vladaju monopoli i oligopoli, u kojoj su zbog njih hrana, voda, odjeća, lijekovi i ostale najnužnije potrepštine 25% skuplje nego u Sloveniji, Mađarskoj ili Austriji, u kojoj se radnici tretiraju kao repromaterijal, a svakodnevni prisilni prekovremeni rad ne plaća, u kojoj se plaće ne isplaćuju, a doprinosi ne uplaćuju, u kojoj nije plaćeno 60 milijarda kuna poreza, u kojoj se „legalno“ radi na crno, u kojoj je neplaćanje robe ili usluga postalo dio poslovne (ne)kulture.
Niti jedan istinski domoljub nije zamišljao Hrvatsku u kojoj se najveće privatizacijske otimačine neće progoniti, a na uvoz i neobrađeno zemljište davati poticaji; u kojoj će proračunske subvencije ići prerađivaču, a ne proizvođaču....
Da, krv će biti uzalud prolivena ako će i ubuduće Obvezni mirovinski fondovi služiti za saniranje bankarskih kontaminiranih kreditnih plasmana i biti na korist pojedinaca i vlasnika društava za upravljanje njima, a ne na dobrobit budućih umirovljenika.
Pojedinci iznad države
Ne, ni kapi krvi nije proliveno za državu u kojoj će pojedinac biti važniji od države, nitko ni metka nije u ratu ispalio za državu u kojoj će profit biti važniji od čovjeka. Ne, ni kapi krvi nije proliveno za državu u kojoj je moguće da tvrtka koja ostvaruje milijarde extra dobiti, koja uživa u monopolističkom položaju i korištenju državne infrastrukture bez naknade, samo u jednom danu otpusti više od tisuću radnika.
Ne, nitko ni metka u ratu nije ispalio za državu u kojoj je moguće da tvrtka samo u jednoj godini ne plati 500 milijuna kuna poreza na dobit, a da za to nitko ne odgovara.
Ili u kojoj je moguće da jedna banka od državne institucije kupi dionice jedne tvrtke za 1 kunu, a potom istoj toj državnoj instituciji te iste dionice proda za 34 milijuna kuna.
Ili za državu u kojoj Vladu RH nije briga hoće li benzin biti 12, 15 ili 74 kune.
Tko carske orahe jede, dužan se za cara i boriti.
Teško da je itko dao i kap svoje krvi za državu u kojoj će na čelo najvažnijih regulatornih agencija dolaziti osobe iz privatnih poslovnih subjekata koje te agencije nadziru, u kojoj će koncesije izravno nanositi državi štetu, a pojedincima korist ili u kojoj će se pred očima Državnog inspektorata ilegalno rušiti brda... Godinama isto i uvijek isti pojedinci!
Uvijek oni koji s moćnih političkih funkcija brinu isključivo o interesima korporacija i njihovih vlasnika i koji nakon gubitka moći već sljedeće jutro kod njih dobivaju direktorsko mjesto, astronomske plaće, automobil, kartice i sve druge povlastice. Ili osnivaju privatne fondove njihovim novcem.
Ali to ne čudi, jer poznato je da svatko tko jede carske orahe, dužan se za cara i boriti.
Lisica i zmija u ljudskoj koži
Za svakog istinskog domoljuba osnivač države je začetnik najvećeg dobra, a za zlikovce država je najveće zlo. Oni kažu da je i najgore privatno vlasništvo bolje od najboljeg državnog. To kažu ili napišu bez imalo srama, ne sjete se ni Magme ni Kamenskog, ni Jadrankamena niti Salonita niti Kio Orahovice, niti Folijeplasta niti Brodokomerca, ni Fotokemike, Peveca, ni Diokia, ni Sljemena, ni Badela…. Zar to nisu bile sve privatne tvrtke? A koliko je tragedija ispisano i ljudskih sudbina zapečaćeno u tim tvrtkama!
Ali njih ne interesira ljudska sudbina, njih ne interesira čovjek.
Zato će oklevetati svakoga tko se usudi javno zastupati opće dobro i braniti obespravljenog radnika. Tako to rade lisice i zmije u ljudskoj koži. Tako reagiraju spletkari koji svoju moć grade osporavajući druge. A njima je moć religija, a novac Bog.
Za amputirane duše nema proteza
Takvi govore da je svatko kovač svoje sreće i da nitko nije kriv za tuđe nesreće. Jesu li kovači svoje sreće i radnici Dalmacijavina kojima punih 8 godina nisu uplaćivali doprinose za mirovinsko i zdravstveno? Jesu li kovači svoje sreće svi otpušteni i 340.000 nezaposlenih? Država mora imati svoje političke, ekonomske i socijalne ciljeve i ne smije ih se nikada odreći. A da bi to mogla, mora imati čime upravljati.
Zato je prodaja Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja izdaja i predaja posljednje crte ekonomske nacionalne obrane. Slično se može okarakterizirati i davanje Zračne luke Zagreb u koncesiju. To je zločin prema tvrtki koja je sama sposobna takav projekt isfinancirati jer je jedna od rijetkih u Hrvatskoj koja ima nadprosječno visok stupanj samofinanciranja.
Nasuprot državi je korporativna kultura u kojoj je profit sasvim legitiman cilj, ali koja je u suprotnosti s ciljevima socijalne države. Kada korporacija „proguta“ zadnju državnu imovinu, socijalna država izdahne.
Jer korporacije nikada neće moći zamijeniti državu. Cilj korporacije nije niti mora biti što veći indeks zadovoljstva stanovništva. Ali to mora biti cilj države. Niske plaće, otpuštanja radnika i rasprodaja državne imovine nikada nisu bili niti će biti instrumenti ekonomske politike niti se na taj način mogu ostvariti ciljevi socijalne države. Samo država u kojoj svi građani imaju umjereno i dovoljno može biti sretna. A da u Hrvatskoj ne bude tako, pobrinuli su se pojedinci amputirane duše. Najvjerojatnije će i ostati takvi jer još nitko nije uspio za amputiranu dušu napraviti protezu.
Ako svi mislimo isto, nismo ni počeli misliti
Iako se društvo izgrađuje i opstaje na istini, istina u politici mora čekati dok nekome ne zatreba. Ona danas treba cijeloj Hrvatskoj i zato je vrijeme za istinu.
Vrijeme je za istinu o privatizaciji, istinu o menadžerskim kreditima, istinu o privatizaciji i sanaciji banaka (sanirane s 87,4 milijarde kuna, a potom prodane za 5,4 milijarde kuna).
Vrijeme je za istinu o privatizaciji duhanske industrije i prodaji telekomunikacija, Plive, Ine, o Obveznim mirovinskim fondovima, PIF-ovima, FGS-ovima...
Vrijeme je za istinu o zaduživanju države, platnoj bilanci, upravljanju međunarodnim deviznim pričuvama, kreditnim plasmanima, poticajima, subvencijama, cijenama, ... ali i pojedincima koji su nas doveli u postojeću situaciju. A ona nije nimalo blistava - za veliku većinu. Ona je idilična samo za cc 2000 pojedinaca koji su u proteklih 15 godina sebi isplatili nevjerojatnih 350 milijarda kuna neto dobiti.
I ti malobrojni pokušavaju svima nametnuti svoju istinu koja se znatno razlikuje od stvarne. Međutim, ako nema stvarne istine, postoji mogućnost da svi mislimo isto. A ako svi isto mislimo, znači da nismo ni počeli misliti.
Nova politička kultura
Jedina obrana protiv ovoga specifičnog i modernog oblika despotizma jest nova politička kultura. A ona se stvara politikom savjesti koja bi u budućnosti trebala zamijeniti politiku individualizma, sebeljublja i ugode.
Samo nova politička kultura može ispraviti razarajuće tržišne defekte i otkloniti negativne utjecaje monopola i oligopola. Samo nova politička kultura i politika savjesti može zaustaviti daljnje instrumentaliziranje političkog razuma, a ekonomsku politiku, sve nositelje ekonomske politike i rad svih državnih institucija usmjeriti u nacionalnom interesu i interesu općeg dobra.
Jer zadaća države nije samo vladati, već i stvoriti takvu ravnotežu slobode i dobara da svatko može živjeti dostojnim životom. To može osigurati samo nova i snažna politička kultura.
Jer temelji Hrvatske odavno su potkopani. Ostali su još samo u našim srcima!
Zašto ovo spominjati? Zašto se prisjećati mrtvih i invalida, zašto se prisjećati ranjenih i svih branitelja? Zašto??? Evo zašto!!!
Te 1990. godine u Hrvatskoj je bilo čak 1.618.000 zaposlenih, a danas pola milijuna manje, samo 1.119.000. U tu 1990. godinu Hrvatska je ušla sa samo 145.000 nezaposlenih, a danas ih je 200.000 više, čak 340.000. Te 1990. ukupni vanjski dug RH bio je 3 milijarde eura, a danas stravičnih 50 milijarda eura. Prije 22 godine u Hrvatskoj je bilo samo 655.000 umirovljenika, a danas skoro 500.000 više, točnije 1.125.561. Te 1990. na jednog umirovljenika bila su čak 3 zaposlena, a danas alarmantnih 1,4. Te 1990. mirovinski fond je imao zalihe novaca za skoro 8 isplata mirovina, a danas se RH godišnje zadužuje 4,5 milijarda kuna da bi se mirovine uopće mogle isplaćivati.
Domoljubi vide domovinu, grabežljivci njenu imovinu
Te 1990. nije bilo moguće neplaćanje isporučene robe ili usluge, nije bila moguća neisplata plaća ili isplata bez doprinosa. Nije bilo moguće bez ikakva povoda i razloga radniku dati otkaz, nije bilo moguće registrirati tvrtku bez ijednog zaposlenog. Tada ni „najhrabriji“ nisu bespravno iskopavali šljunak, a niti ilegalno otvarali kamenolome, tada nije bilo moguće bez naknade koristiti državnu imovinu u privatne svrhe,… Ni porez ne plaćati tada nije bilo moguće! A danas? Nažalost sve suprotno tomu.
Kako se to moglo dogoditi kad smo privatizirali sve što se moglo privatizirati i kada su ideolozi „hrvatskog modela privatizacije“ obećavali društvo blagostanja, a taj model predstavljali kao riješenje svih gospodarskih problema? Većina im je, nažalost, povjerovala pa im je podvala i uspjela.
Ne čudi, ipak se radilo o akademicima, profesorima, znanstvenicima s instituta, predsjednicima i podpredsjednicima vlada, ministrima… Ali koliko god se razlikuju ljudska lica toliko se razlikuju i ljudska srca. A srca protagonista hrvatske privatizacijske grabeži stvrdla su se brže od jajeta u kipućoj vodi. Dok su istinski domoljubi u ratu vidjeli samo domovinu, oni su vidjeli samo njenu imovinu.
Na svakog poginulog branitelja 19 otpuštenih radnika
Ali vrijeme je prisjetiti se ciljeva koji su se privatizacijom trebali postići i koji su navedeni u 1. članku Zakona o privatizaciji:
- brži gospodarski rast
- očuvanje produktivne zaposlenosti uz poželjno stvaranje novih radnih mjesta
- tehnološka modernizacija hrvatskog gospodarstva
- nove moderne i učinkovite metode i vještine menadžmenta
- dokidanje subvencija
- i smanjenje javnog duga.
A koji su stvarni učinci jedinstvenog hrvatskog modela privatizacije:
- gospodarski rast kontinuirano sporiji od rasta državne potrošnje; potom 4 godine recesije
- umjesto novozaposlenih, 300.000 otpuštenih
- umjesto tehnološke modernizacije, potpuno uništenje industrije i smanjenje proizvodnje
- umjesto novih vještina i učinkovitih menadžera, dobili smo uglavnom stečajne menadžere
- umjesto ukidanja subvencija imamo rast državnih potpora na preko 9 milijarda kuna
- umjesto predviđenog smanjenja, javni dug povećan za nevjerojatnih 45 milijarda eura.
I tako umjesto ljepše hrvatske sadašnjosti i sigurnije budućnosti, na svakog poginulog branitelja došlo je 12,5 dodatno nezaposlenih i 19 otpuštenih radnika. Na svakog invalida domovinskog rata došlo je 14 novih umirovljenika, a za svako ubijeno dijete inozemni dug povećao se za 125 milijuna eura.
Licemjerni kleptomani
I usprkos svim tim društveno neoborivim i lako provjerljivim činjenicama, još uvijek ima onih koji tvrde da je takva privatizacija spasila Hrvatsku i da je ostvarila sve ciljeve. Koja laž, koja podvala, koje licemjerstvo, koji cinizam!!! Sve iz usta onih koji su se besramno obogatili na toj istoj privatizaciji.
Sve iz usta licemjernih kleptomana koji preziru sve što je državno, sve što ne pridonosi gomilanju njihova bogatstva i svakoga tko nije u funkciji zaštite njihova lika i (ne)djela. Naravno da to dolazi iz usta onih koji preziru nacionalni interes i svu prolivenu krv kojom su namočeni temelji Hrvatske, koji preziru čovjeka i koji zbog svoje oholosti misle da je svijet stvoren samo za njih i da opstaje samo zahvaljujući njima.
Ali uvijek je bilo „pijevaca“ koji misle da dani sviću zbog njihova „kukurikanja“. Takvi misle da je samo njima, privilegiranima, na prvoj stranici Knjige napisano: „Sve ovo što je stvoreno, stvoreno je za vas“. Zaboravljaju da je Hrvatska stvorena za svakog hrvatskog čovjeka.
U najtežim vremenima, na entuzijazmu i snazi volje i duha stvoreni su državni simboli: himna, grb i zastava. Ali društvo se, iako treba i simbole, temelji isključivo na ekonomskoj snazi, a na pesimizmu i u okružju straha i neizvjesnosti ni zastava se ne razvija!
Je li krv uzalud prolivena?
Hrvatska je zbog takvog jedinstvenog modela privatizacije postala taoc banaka i tajkuna, taoc pojedinaca i privatnih interesa.
Jer njih šačica misle da je njihova zadaća ovladati prirodom, ovladati čovjekom, ovladati gospodarstvom i cijelom zemljom i time zauzeti mjesto Stvoritelja na zemlji. Otuda kod njih tolika drskost i bahatost. Nisu je mogli skriti ni prilikom susreta sa Svetim Ocem Benediktom XVI. u zagrebačkom HNK-u kada su jedino oni, sjedeći u istom redu, žvakali žvakaće pokazujući bijele, umjetne zube. Oni su kreirali toliko paradoksa hrvatske stvarnosti da se s pravom danas nameće pitanje je li ratna krv prolivena uzalud? Da, bit će uzaludno prolivena ako nastavimo dosadašnjim smjerom.
Nitko tko je barem jednu noć proveo na prvoj crti bojišnice nije zamišljao ovakvu Hrvatsku. Hrvatsku u kojoj vladaju monopoli i oligopoli, u kojoj su zbog njih hrana, voda, odjeća, lijekovi i ostale najnužnije potrepštine 25% skuplje nego u Sloveniji, Mađarskoj ili Austriji, u kojoj se radnici tretiraju kao repromaterijal, a svakodnevni prisilni prekovremeni rad ne plaća, u kojoj se plaće ne isplaćuju, a doprinosi ne uplaćuju, u kojoj nije plaćeno 60 milijarda kuna poreza, u kojoj se „legalno“ radi na crno, u kojoj je neplaćanje robe ili usluga postalo dio poslovne (ne)kulture.
Niti jedan istinski domoljub nije zamišljao Hrvatsku u kojoj se najveće privatizacijske otimačine neće progoniti, a na uvoz i neobrađeno zemljište davati poticaji; u kojoj će proračunske subvencije ići prerađivaču, a ne proizvođaču....
Da, krv će biti uzalud prolivena ako će i ubuduće Obvezni mirovinski fondovi služiti za saniranje bankarskih kontaminiranih kreditnih plasmana i biti na korist pojedinaca i vlasnika društava za upravljanje njima, a ne na dobrobit budućih umirovljenika.
Pojedinci iznad države
Ne, ni kapi krvi nije proliveno za državu u kojoj će pojedinac biti važniji od države, nitko ni metka nije u ratu ispalio za državu u kojoj će profit biti važniji od čovjeka. Ne, ni kapi krvi nije proliveno za državu u kojoj je moguće da tvrtka koja ostvaruje milijarde extra dobiti, koja uživa u monopolističkom položaju i korištenju državne infrastrukture bez naknade, samo u jednom danu otpusti više od tisuću radnika.
Ne, nitko ni metka u ratu nije ispalio za državu u kojoj je moguće da tvrtka samo u jednoj godini ne plati 500 milijuna kuna poreza na dobit, a da za to nitko ne odgovara.
Ili u kojoj je moguće da jedna banka od državne institucije kupi dionice jedne tvrtke za 1 kunu, a potom istoj toj državnoj instituciji te iste dionice proda za 34 milijuna kuna.
Ili za državu u kojoj Vladu RH nije briga hoće li benzin biti 12, 15 ili 74 kune.
Tko carske orahe jede, dužan se za cara i boriti.
Teško da je itko dao i kap svoje krvi za državu u kojoj će na čelo najvažnijih regulatornih agencija dolaziti osobe iz privatnih poslovnih subjekata koje te agencije nadziru, u kojoj će koncesije izravno nanositi državi štetu, a pojedincima korist ili u kojoj će se pred očima Državnog inspektorata ilegalno rušiti brda... Godinama isto i uvijek isti pojedinci!
Uvijek oni koji s moćnih političkih funkcija brinu isključivo o interesima korporacija i njihovih vlasnika i koji nakon gubitka moći već sljedeće jutro kod njih dobivaju direktorsko mjesto, astronomske plaće, automobil, kartice i sve druge povlastice. Ili osnivaju privatne fondove njihovim novcem.
Ali to ne čudi, jer poznato je da svatko tko jede carske orahe, dužan se za cara i boriti.
Lisica i zmija u ljudskoj koži
Za svakog istinskog domoljuba osnivač države je začetnik najvećeg dobra, a za zlikovce država je najveće zlo. Oni kažu da je i najgore privatno vlasništvo bolje od najboljeg državnog. To kažu ili napišu bez imalo srama, ne sjete se ni Magme ni Kamenskog, ni Jadrankamena niti Salonita niti Kio Orahovice, niti Folijeplasta niti Brodokomerca, ni Fotokemike, Peveca, ni Diokia, ni Sljemena, ni Badela…. Zar to nisu bile sve privatne tvrtke? A koliko je tragedija ispisano i ljudskih sudbina zapečaćeno u tim tvrtkama!
Ali njih ne interesira ljudska sudbina, njih ne interesira čovjek.
Zato će oklevetati svakoga tko se usudi javno zastupati opće dobro i braniti obespravljenog radnika. Tako to rade lisice i zmije u ljudskoj koži. Tako reagiraju spletkari koji svoju moć grade osporavajući druge. A njima je moć religija, a novac Bog.
Za amputirane duše nema proteza
Takvi govore da je svatko kovač svoje sreće i da nitko nije kriv za tuđe nesreće. Jesu li kovači svoje sreće i radnici Dalmacijavina kojima punih 8 godina nisu uplaćivali doprinose za mirovinsko i zdravstveno? Jesu li kovači svoje sreće svi otpušteni i 340.000 nezaposlenih? Država mora imati svoje političke, ekonomske i socijalne ciljeve i ne smije ih se nikada odreći. A da bi to mogla, mora imati čime upravljati.
Zato je prodaja Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja izdaja i predaja posljednje crte ekonomske nacionalne obrane. Slično se može okarakterizirati i davanje Zračne luke Zagreb u koncesiju. To je zločin prema tvrtki koja je sama sposobna takav projekt isfinancirati jer je jedna od rijetkih u Hrvatskoj koja ima nadprosječno visok stupanj samofinanciranja.
Nasuprot državi je korporativna kultura u kojoj je profit sasvim legitiman cilj, ali koja je u suprotnosti s ciljevima socijalne države. Kada korporacija „proguta“ zadnju državnu imovinu, socijalna država izdahne.
Jer korporacije nikada neće moći zamijeniti državu. Cilj korporacije nije niti mora biti što veći indeks zadovoljstva stanovništva. Ali to mora biti cilj države. Niske plaće, otpuštanja radnika i rasprodaja državne imovine nikada nisu bili niti će biti instrumenti ekonomske politike niti se na taj način mogu ostvariti ciljevi socijalne države. Samo država u kojoj svi građani imaju umjereno i dovoljno može biti sretna. A da u Hrvatskoj ne bude tako, pobrinuli su se pojedinci amputirane duše. Najvjerojatnije će i ostati takvi jer još nitko nije uspio za amputiranu dušu napraviti protezu.
Ako svi mislimo isto, nismo ni počeli misliti
Iako se društvo izgrađuje i opstaje na istini, istina u politici mora čekati dok nekome ne zatreba. Ona danas treba cijeloj Hrvatskoj i zato je vrijeme za istinu.
Vrijeme je za istinu o privatizaciji, istinu o menadžerskim kreditima, istinu o privatizaciji i sanaciji banaka (sanirane s 87,4 milijarde kuna, a potom prodane za 5,4 milijarde kuna).
Vrijeme je za istinu o privatizaciji duhanske industrije i prodaji telekomunikacija, Plive, Ine, o Obveznim mirovinskim fondovima, PIF-ovima, FGS-ovima...
Vrijeme je za istinu o zaduživanju države, platnoj bilanci, upravljanju međunarodnim deviznim pričuvama, kreditnim plasmanima, poticajima, subvencijama, cijenama, ... ali i pojedincima koji su nas doveli u postojeću situaciju. A ona nije nimalo blistava - za veliku većinu. Ona je idilična samo za cc 2000 pojedinaca koji su u proteklih 15 godina sebi isplatili nevjerojatnih 350 milijarda kuna neto dobiti.
I ti malobrojni pokušavaju svima nametnuti svoju istinu koja se znatno razlikuje od stvarne. Međutim, ako nema stvarne istine, postoji mogućnost da svi mislimo isto. A ako svi isto mislimo, znači da nismo ni počeli misliti.
Nova politička kultura
Jedina obrana protiv ovoga specifičnog i modernog oblika despotizma jest nova politička kultura. A ona se stvara politikom savjesti koja bi u budućnosti trebala zamijeniti politiku individualizma, sebeljublja i ugode.
Samo nova politička kultura može ispraviti razarajuće tržišne defekte i otkloniti negativne utjecaje monopola i oligopola. Samo nova politička kultura i politika savjesti može zaustaviti daljnje instrumentaliziranje političkog razuma, a ekonomsku politiku, sve nositelje ekonomske politike i rad svih državnih institucija usmjeriti u nacionalnom interesu i interesu općeg dobra.
Jer zadaća države nije samo vladati, već i stvoriti takvu ravnotežu slobode i dobara da svatko može živjeti dostojnim životom. To može osigurati samo nova i snažna politička kultura.
Jer temelji Hrvatske odavno su potkopani. Ostali su još samo u našim srcima!
Primjedbe