IVAN MIKLENIĆ SE PITA PRIJE REFERENDUMA
Pitanja koja bi se trebali zapitati pred referendum o ulasku u EU
Jača li ili slabi socijalna sigurnost građana u EU-u, postaje li sve važniji čovjek i ljudska prava ili profit? Je li biračima poznato da se većina odluka u Vijeću EU-a donosi kvalificiranom većinom i vrijedi li glas predstavnika malih država jednako kao glas predstavnika velikih država?
Pred skori referendum o (ne)pristupu Republike Hrvatske Europskoj
uniji, radi općega dobra hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana
neizbježno je postavljanje brojnih pitanja sebi i političarima: Može li
se reći da ono što su potpisali hrvatski predstavnici 9. prosinca 2011. u
Bruxellesu ne ugrožava nijedan vitalni, legalni i legitimni interes
Republike Hrvatske? Glede poznavanja EU-a nameću se pitanja: Je li
poznato mogu li sve države članice načelno dati veto za sva ili samo za
mali broj pitanja te smiju li si nešto takvo stvarno priuštiti male kao i
velike države EU-a? Je li biračima poznato da se većina odluka u Vijeću
EU-a donosi kvalificiranom većinom i vrijedi li glas predstavnika malih
država jednako kao glas predstavnika velikih država? Razumiju li
glasači što znači najnoviji veto Velike Britanije na predloženu promjenu
Lisabonskog ugovora i što za budućnost EU-a može značiti ugovor u
pripremi označen kao »17 plus«? Znaju li glasači odgovor na pitanje jesu
li instalacije »tehničke vlade« u kriznim članicama EU-a afirmacija ili
ugrožavanje demokracije? Ili: Što znače toliki prosvjedi u zemljama
EU-a? Jača li ili slabi socijalna sigurnost građana u EU-u, postaje li
sve važniji čovjek i ljudska prava ili profit?
Za hrvatske glasače ključno je i pitanje: Je li Hrvatska u sebi (ne)spremna za ulazak u EU? Jesu li hrvatski političari definirali i razvijaju li realne hrvatske potencijale koji su objektivna, ali neiskorištena komparativna prednost Hrvatske, kao što su: more, čista voda, nafta, plin, nezagađene poljoprivredne površine, prometni položaj, raznolike klime, kulturna baština... Jesu li vlasti išta bitno dosad učinile da bi na tim potencijalima osovile Hrvatsku na vlastite gospodarske noge kako bi Hrvatska, bilo u EU bilo izvan EU-a, bila poželjni partner, subjekt? Može li se realno očekivati da će to hrvatski političari u skladu s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima početi ostvarivati kad će im nad glavom bdjeti obveze preuzete u Bruxellesu, a nisu mogli, smjeli ili htjeli dok ih ništa nije obvezivalo?
Za hrvatske glasače ključno je i pitanje: Je li Hrvatska u sebi (ne)spremna za ulazak u EU? Jesu li hrvatski političari definirali i razvijaju li realne hrvatske potencijale koji su objektivna, ali neiskorištena komparativna prednost Hrvatske, kao što su: more, čista voda, nafta, plin, nezagađene poljoprivredne površine, prometni položaj, raznolike klime, kulturna baština... Jesu li vlasti išta bitno dosad učinile da bi na tim potencijalima osovile Hrvatsku na vlastite gospodarske noge kako bi Hrvatska, bilo u EU bilo izvan EU-a, bila poželjni partner, subjekt? Može li se realno očekivati da će to hrvatski političari u skladu s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima početi ostvarivati kad će im nad glavom bdjeti obveze preuzete u Bruxellesu, a nisu mogli, smjeli ili htjeli dok ih ništa nije obvezivalo?
Primjedbe