"DICA ISTE MATERE"

STROGO KONTROLIRANI IZBORI

„Ali moj narod ne posluša moga glasa,

Izrael me ne htjede.

Tada ih pustih ići u okorjelosti srca njihova,

neka hode po svojim željama.“

(Psalam 81,12-13)

Najlakše je biti analitičar dan poslije.

Sve je  manje-više poznato. I razvidno.

„Sad se vidi, sad se zna tko je koga izabra.“

Tako pjevaju djeca igrajući se. A kako mi odrasli pjevamo?

Ovisi o tome tko sklada glazbu i tko piše tekst. Na nama je samo pjevati.

I neumorno plesati. Po strogo zadanim notama i tekstu i pod budnom ravnateljskom palicom.

Hrvatska predizborna politička scena samo je za naivne bila nešto tajanstveno.

Moglo se pogriješiti u nijansama, ali u totalu, stvari su, rekli bismo – bile zadane.

Zadane od „davnina“. Ili još točnije rečeno – kontrolirane.

Brižno planirane i strogo kontrolirane.

   

 

  

Ipak neki među nama još uvijek se ne žele probuditi. Lijepo im je kad sanjaju demokraciju, kada fantaziraju kako baš njihov glas mijenja stvari i kako „tamo negdje“, na ovome svijetu, ipak postoji nekakva pravda koja će na kraju balade pobijediti nepravdu.

Možda i hoće, ali u filmovima. Međutim i u njima sve je više surove stvarnosti, a sve je manje idealizma. Sve je manje „happy end“ završetaka. Kao da nas se želi priviknuti na sudar sa stvarnošću. Na sudar s pravdom ovoga svijeta. Na sudar sa, recimo, rezultatima izbora koji mogu dugoročno odrediti našu osobnu i nacionalnu sudbinu.

Četrdeset posto registriranih birača nije ni primirisalo biračka mjesta. Ostali su doma ili su otišli na zrak.

Je li to rezultat njihove mudrosti ili lijenosti?

Je li to zato što oni znaju nešto više nego mi ostali ili ih jednostavno nije briga? Ima tu i jednoga i drugoga.

Bilo kako bilo na izbore su izašli stranački i partijski „militanti“ i naivci koji veze nemaju s naivnim slikarstvom. Izašli i zaokružili. I opet ništa nisu odlučili.

Jer glavne uloge odavno se znaju i možda je plebs jedino mogao birati, u nekakvoj anketi, kako će se ti glavni protagonisti odjenuti ili nešto slično, ali uglavnom samo ono nebitno.

 

 

 

Tri su faktora koja bitno određuju hrvatsku političku scenu od novovremenske samostalnosti pa do danas.

Prvi faktor je neprekinuta „crvena nit“. Klupko se nije nakon državne samostalnosti razmrsilo nego se uredno odmotava i opet namotava. Kao svojevrsni perpetum mobile. Ta nit, koja kreće iz Kumrovca, možda jest tanka, ali je poput one kod „garotte“ čvrsta i smrtonosna. Ta crvena nit sustavno guši Hrvatsku, a nebitno je tko je zateže, „lijevica“ ili „desnica“ ili nekakav „centar“. Jer u svim tim političkim kvazi podjelama konce vuku ideološka braća i sestre. „Dica iste matere.“ Hrvatska nije imala dovoljno odlučnosti za obaviti lustraciju i presjeći crveni čvor te zato „diše na škrge“ odnosno ima zraka onoliko koliko joj to drugovi dopuštaju.

Drugi faktor su medijske Augijeve štale u kojima, nedirnuti i imuni na sve, žive provjereni kadrovi koji slijede tu istu „crvenu nit“. Hrvatska nije imala ni snage, a ni puno želje, ući u taj smrad i počistiti ga. Zato danas i trpi medijsku okupaciju koja generira stanje u kojem najveći broj birača po svoje mišljenje odlazi baš na te „jasle“. Okupljanje minornog dijela pučanstva oko zanemarivog broja tiskovina i portala, koji čuvaju državotvorni i domoljubni duh, u nadi da će „ovaj put biti drugačije“, samo je fatamorgana, koja se na svakim izborima jednostavno pokaže običnom iluzijom.

Treći faktor je nedostatak karizmatskog lidera. Teška vremena obično izbace na površinu osobu koja je u stanju pokrenuti apatičnu masu i zato se danas na domoljubnoj sceni, svako malo i strogo kontrolirano, instaliraju, po zadatku razjedinjavanja i cijepanja domoljubnih političkih snaga, razno razni likovi koji bi kao trebali okupiti raspršeno nacionalno biračko stado, dok se danas jedini pravi lider, general Ante Gotovina, čvrsto drži iza brave u Haagu. Za svaki slučaj. Jer nikada se ne zna kada bi ga narod mogao izabrati. Ništa se ne prepušta slučaju. Sve se kontrolira. Strogo kontrolira.

Ova tri faktora u biti su uzde kojima se zauzdava svaki pokušaj iskoraka iz kolosijeka na kojem smo postavljeni. Naravno da je tu još niz čimbenika koji, svaki na svojoj razini, vode računa da ne bi bilo nekih iznenađenja. Razno razne udruge, zaklade, agencije, banke, fondacije, ekspoziture, veleposlanstva, dežurni opinion makeri, čine mrežu u koju smo se zapleli i koju smo nažalost shvatili, ne kao paukovu mrežu, nego kao mrežu razapetu između dvije palme u kojoj se možemo mirno i bezbrižno ljuljati.

 

Postoji još jedna činjenica koja se ne može svrstati između ovih prije navedenih, jer je iznad svih po svojoj važnosti. To je pitanje naše vjere. Ovi izbori još su jednom pokazali kako je vjera u Hrvata dominantno prigodničarskog i manifestacijskog karaktera. Boga se drži za „joker zovi“, a Božje zapovijedi uglavnom se tretiraju kao sugestije o kojima se da raspravljati.

Čovjek, zadojen Big Brother kulturom, u svojoj prividnoj svemoći, temeljenoj na tehnologiji i pohlepi i u svojem tragikomičnom pokušaju biti Bog, pa makar samo svojim ukućanima, ipak ne voli da ga se iritira tamo nekakvim moralnim pričama, pričama o domovini, pričama o Bogu, jer on je taj koji određuje što je dobro, a što je zlo, što se smije, a što ne.

 

Zato se i događaju ovakvi tragikomični rezultati kada čestiti očevi i majke, kada heroji Obrambenog rata i kada dokazani domoljubi  dobivaju manje glasova od opskurnih likova koji kao zombiji uskrsavaju za svakih izbora.
 

„Do čega ti je stalo?“ pita Sabina Tomasa, u romanu Milana Kundere „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, dok njih dvoje sjede i vode dugi razgovor o Edipu i o političkoj odgovornosti. Tomas tvrdi da je Edip sam sebe oslijepio nakon što je vidio što je sve loše učinio prema svojoj zemlji.

I dok oni razgovaraju dužnosnici Komunističke Partije jedu i piju za obližnjim stolom i uopće nemaju osjećaj odgovornosti ili osjećaj srama za sve zlo koje su nanijeli Čehoslovačkoj.

I zaključuje Tomas riječima: „Mene nije briga za politiku! Mene nije briga za politiku!“

Zato danas ima dovoljno onih koje jest briga za politiku.

I oni strogo brinu. Brinu da se stvari ne otmu kontroli.

Ni prije, ni poslije, a pogotovo ne za vrijeme izbora.

„Ah, da me je moj narod slušao,

da je Izrael hodio mojim putovima!“

(Psalam 81,14)