PETAR VUČIĆ O IDEJI NACIONALNE POMIRBE
WELFARE STATE: IZMEĐU YU I EU
Petar Vučić, dr. sc.
Tada napukla više nikad ne će srasti u organsku ideju hrvatskog zajedništva i jedinstvene brige za zajedničko dobro. (Češće nazivano opće dobro. Međutim, formulacija zajedničko dobro jače naglašava djelatno sudjelovanje svih Hrvata u tom dobru, dočim formulacija opće dobro donekle naglašava njegovu vanjsku, apstraktnu stranu sudjelovanja). Naime, već u tijeku Domovinskog rata s otpočinjanjem pretvorbe i privatizacije priprema se revizija temeljne političke zasade nacionalno pomirenje. Iako novo uspostavljena struktura vlasti inzistira na nepromjenjivosti semantike te zasade, do nje ipak dolazi: sada se pomiruje kapital i vlast bez obzira čine li vlast nacionalisti ili udbaši (skraćeni naziv za sve bivše jugoslavenske antihrvatske kadrove, uključujući i partijske).
Time je stvorena prva pukotina kroz koju je bio moguć povratak potisnutog, t.j. Tita i jugoslavenstva.
ANTIHRVATSKI ANTIFAŠIZAM
Ovome treba dodati argumentaciju radi koje smo uvodno rekli da radi objašnjenja treba uvesti i psihoanalitičke i filozofijske pojmove i kategorije. Naime, u Domovinskom ratu, usprkos prividu, Hrvati nisu pobijedili ni Tita ni njegovo djelo, a on i njegovo djelo su bili radikalna negacija Hrvatske kao neovisne države i Hrvata kao slobodne nacije. Nisu ih pobijedili jer se i nisu protiv njih borili izravno nego neizravno.
Hrvati su se borili i pobijedili Titovu negaciju – Miloševića i njegovu agresivnu velikosrpsku politiku i tako, naoko paradoksno, vratili Tita natrag kao afirmaciju na koju se sada naslanja antihrvatski lijevi antitifašizam. Prava, izravna negacija Tita i njegova djela – Jugoslavije, bio je Milošević. Takvom posrednom, neizravnom pobjedom nad Titom i njegovim djelom, pobjedom nad Miloševićem, oni su, Tito i jugoslavenstvo, u Hrvata psihološki samo potisnuti u političko predsvjesno, koje se konvertiralo u simptom u hrvatskoj kolektivnoj psihi i koji tu psihu stalno muči jer nije s njim obračunala.
Nepobijeđen od Hrvata Tito nam se vraća, psihoanalitički kazano, kao nedovoljno potisnuto, nedovoljno pobijeđeno jer je pobijeđen posredno, preko Miloševića, a ne neposredno, izravno. To se da objasniti i u skladu s Hegelovom dijalektikom. Naime, kako je poznato Hegelova dijalektička formula (koju je prihvatio i Marx) kaže da negacija negacije daje afirmaciju. U našem slučaju to znači: negacija – Hrvati (negacija Miloševića), negacije – Miloševića (koji negira Tita) – daje afirmaciju – Tita.
Tito je dakle živ kao negacija negacije, negacija hrvatske države i slobode hrvatskog naroda. pa ga tek treba pobijediti izravnom abreakcijom tako da ga se istjera iz političkog predsvjesnog. Na žalost, ni vođa Domovinskog rata, dr. Franjo Tuđman, izgleda, nije u potpunosti shvatio ovaj fenomen, ovu dublju psihološku crtu političkih promjena - mogućnost povratka potisnutog. On je iz pragmatičnih razloga x koji su se u momentu donošenja odluke činili sasvim politički mudrim pa je zbog Titove tobožnje prihvatljivosti od Zapada toliko potrebne novonastaloj Hrvatskoj, branio Tita kao Hrvata. A nije sigurno da je to bilo nužno; jer ipak je Tito za Zapad bio važan samo kao prolazna komunistička figura dok je bio jak istočni komunistički blok, a u vrijeme Domovinskog rata taj se blok već bio raspao (SSSR) i Tito je ponovo bio tretiran kao komunistički ratni zločinac, pa nije bilo potrebe braniti ga.
Tuđma nije shvatio da Zapad ustvari brani Jugoslaviju, a ne Tita. Dapače. To je jedno od osnovnih ograničenosti Tuđmanova političkog dostignuća iz kojega se, začet već za njegova života, izrodio politički sustav tajkunsko-udbaškog pomirbe umjesto izvorne pomirbe hrvatskoga naroda. U tajkunsko-udbaškoj pomirbi, na udbaškoj strani, dakako, sudjeluju i bivši partijski kadrovi kao i vodeći kadrovi iz gospodarstva i državne uprave. U zagrljaj te pomirbe koja funkcionira kao klijentalizam rado uskaču politički i ini profiteri i karijeristi za koje se do jučer činilo da su smrtni neprijatelji Udbinog komunizma. Dakle, bez obzira kojoj političkoj strani pripadali.
Zato Hrvati da bi bili slobodan narod moraju još jednom pobijedit, još jednom, ali izravno, radikalnom demokratskom revolucijom pobijediti Tita i njegovu jugoslavensku ideju da bi i psihološki pobijedili Tita i Jugoslaviju i odstranili ih iz hrvatskog politički podsvjesnog, odakle se sve upornije vraćaju stalno u novom obliku - kao Zapadni Balkan kao Jugosfera i t. d.. Sve dok to Hrvati ne učine, radikalno ne abreagiraju, Titova nasilnička figura oca-diktatora i tirana stalno će se kao simptom vraćati u aktualni politički život i utjecati na političku sudbinu Hrvatske kao njezina negacija. Jer, nasilje ima tu negativnu moć da dugo ostavlja pečat na individualnu ali i na nacionalnu, kolektivnu psihu.
UDBA I KOS
Ideja pomirbe u koju je bio uključen i sporazum s hrvatskom UDBA-om i KOS-om o njihovoj sigurnosti i zaštiti u budućoj samostalnoj Hrvatskoj, trebala je biti samo modus operandi uspostave hrvatske samostalne države, a činom uspostave države taj je pakt trebao prestati postojati. Pakt nije smio uključivati i uključivanje UDBA-e i KOS-a u konstitutivni ustroj i političku vlast po završetku Domovinskog rata, što im je očito zajamčeno, a što objašnjava i stanoviti broj hrvatskih udbaša i kosovaca sudionika, u nekom, uglavnom manje opasnom obliku, u Domovinskom ratu.
Po završetku rata s pripadnicima tih službi, zbog njihovog eminentno antihrvatskog djelovanja i povezanosti sa stranim obavještajnim službama, trebalo je obračunati: politički ih ukloniti iz struktura vlasti, a one koji su počinili zločine u zemlji i inozemstvu (likvidacija hrvatskih emigranata) trebalo je suditi. No, to je izostalo, i umjesto toga je došlo do konstituiranja tajkunsko-udbaškog političkog sustava što znači da je to bio dio pakta, nagodba „nacionalističke“ buržoaske desnice i komunističko-udbaške ljevice, kao forma nacionalne pomirbe. Udbaško-tajkunskim strukturama predani su svi mediji i tako je taj sporazum zaštićen od javnih napada i ugroza od politički nacionalno demokratskih i ekonomski socijalno usmjerenih snaga.
Tako je zabetoniran antidemokratski sustav kojega se može srušiti samo demokratskom revolucijom, a ne nikakvim potištenim i povrijeđenim prigovaranjima. Jer, kako je već objašnjeno, uspostavljeni klijentalistički odnos između političkih hegemonijalnih parlamentarnih stranaka i hegemonijalnog i eksploatatorskog kapitala sprječava bilo kakvu penetraciju novih slobodarskih i osloboditeljakih ideja. Dakale: da bi bili slobodni Hrvati, (prema modelu Freudova znanstvenog mita o Edipovu kompleksu) moraju „ubiti“ i „pojesti“ svoje Nad nad-ja, kako vanjsko tako i unutarnje tj. velikog Drugog kao hegemona i Tita kao lažnog i okrutnog oca i jugoslavenstvo kao croatofobičnu i kanibalsku ideju. (Malo psihoanalitičko objašnjenje: Nad-ja je u primijenjenoj psihoanalizi na društvene fenomene homologen državnom poglavaru, odnosno državnom suverenitetu kojega on predstavlja i zastupa, a u Nad u Nad nad-ja je utjelovljen vanjski hegemon).
BITKA PROTIV KOMUNIZMA
No, destruktivni, još zloćudniji upad u ideju nacionalne pomirbe, upad koji je bitno utjecao na stvaranje udbaško-tajkunske pomirbe, došao je s još jedne, takoreći presudne, strane – iz kapitalističkog neoliberalno demokratskog Zapada. Naime, hladni rat vođen između kapitalističkog Zapada na čelu sa SAD-om i komunističkog Istoka na čelu sa SSSR-om vođen je s manjim ili većim intezitetom konstantno od završetka II. sv. rata.
U tome je sa strane Zapada naročito uporan i učinkovit bio Ronald Reagan ne štedeći sredstva u trci u naoružanju, u takmičenju u osvajanju svemira i na druge načine namećući komunizmu nadmetanje za moć i ideološki prestiž, i tako gospodarski iscrpljivao SSSR. Ta bitka do „istrebljenja“, do pada jednog ili drugog ideološko-političkog takmaca bila je posvemašnja: vodila se ne samo na ekonomskom nego i na znanstvenom, tehnološkom i dakako, na ideološkom kao i na svim drugim područjima uspješnosti i prestiža.
Bitka protiv svjetskog komunizma vođena je na dvije razine: na globalnoj, svjetskoj razini, protiv komunizma kao takvog, i posebno protiv komunizma u svakoj pojedinoj komunističkoj državi, već prema političkim specifičnostima svake od njih. Tako se na pr. u toj antikomunističkoj strategiji nastojalo u SSSR-u poticati nacionalizam da bi se izazvao njegov raspad i tako se riješiti jakog, globalnog takmaca, a u Jugoslaviji pomagati politiku sprječavanja nacionalizma i nacionalističkih pokrete i strujanja, te ekonomski pomagati Jugoslaviju, jer je bio strateški cilj očuvati Jugoslaviju. Ekonomski pomažući Jugoslaviju Zapad je još za vrijeme Tita omekšao jugoslavenski komunizam; nastojao ju je politički stabilizirati što je kulminiralo ponudom milijarda dolara Jugoslaviji za vrijeme Ante Markovića kao predsjednika SIV-a, sa zahtjevom da se „demokratizira“ tj. da iz komunizma prijeđe na sustav liberalnog kapitalizma.
No, Jugoslavija kao izmišljena država koja je počivala na takvim međunacionalnim antagonizmima nije mogla opstane. (Ovdje se ne upuštamo u analizu drugih uzroka propasti komunizma kao takvog, uzroka koji su mu bili otpočetka inherentni i zbog kojih je morao prije ili poslije propasti). Zapad je dakle što se tiče Jugoslavije igrao dvostruku igru: ako je nije moguće održati u cjelini, onda treba pripremiti nacionalne elite koje će u novonastalim državama preuzeti vlast i imovinu i uvesti neoliberalizam kao društveni sustav i prihvatiti njegove vrijednosti ne samo u ekonomiji, nego i u kulturi i općenito u cijelom društvenom životu, uvesti je u postmodernu destrukciju tradicionalnih vrijednosti. I, zaista, u SAD-u i Velikoj Britaniji stvara se nova hrvatska menadžerska elita, biraju se sposobni kadrovi koji odlaze tamo na postdiplomske studije i na druga usavršavanja, mnogi tamo i magistriraju i doktoriraju, vrbuju se za rad za strane obavještajne službe i td. Ti kadrovi ili su već bili u nomenklaturi vlasti ili se sada ubacuju u nju.
Tako spremni dočekuju promjene 1990-tih pod zaštitom Zapada. Spremni su za zamjenu politike nacionalne pomirbe s udbaško-tajkunskom pomirbom. Pritom im je Milošević sa svojom antijugoslavenskom i antititovskom politikom osigurao povijesnu izliku da ne ispadnu izdajice ni komunizma ni Jugoslavije – na to su, naime, prisiljeni. Slika njihova udbaško-partijskog antihrvatstva lukavo je ublažena time što SKH na XII. Kongresu SKJ napušta taj Kongres. Time ujedno osiguravaju dvostruki legitimitet: pred svojim članstvom izbjegavanjem prihvaćanja izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije i priznanja RH kao samostalne države (raznim političkim izvrdavanjem, od čega je najpoznatije izlazak iz sabornice za vrijeme izglasavanja deklaracije o izdvajanju iz Jugoslavije i stvaranju samostalne Republike Hrvatske) i pred svojim pokroviteljima na Zapadu pokazivanjem antinacionalističkog lica. Time su se legitimirali za tajkunko-udbašku demokraciju i njezinu pomirbu.
ULOGA ZAPADA
Zapad je, dakle, ne samo bio duboko involviran, nego je bio i vanjski aranžer stvaranja udbaško-tajkunske pomirbe. Tu ulogu je imao i tijekom cijelog rata, a ima je i danas.
Takvim udbaško-tajkunskim pomirenjem stvorena je struktura koja će provesti pretvorbu i privatizaciju. Ta nova struktura čvrsto interesno sraštena bez ideoloških „predrasuda“ i pod firmom neideološkog društva prihvaća neoliberalizam kao društveni ideal t.j. neograničenu vlast kapitala. Dojučerašnji komunisti egalitaristi i „nacionalisti“ borci za hrvatsku pravdu i slobodu, osvojivši vlast preko noći pretvaraju se u bezočne eksploatatorske kapitaliste i pljačkaše koji će provesti pljačkašku pretvorbu i privatizaciju i rasprodaju hrvatskog političkog i ekonomskog suvereniteta. Ideal hrvatskih nacionalista idealista o socijalnoj državi, „welfare state“, i o nacionalnoj ekonomiji i slobodnom poduzetništvu postaje proskribiran kao nazadnjačka, prevladana koncepcija, a afirmira se neoliberalizam kao spasonosni model.
No, usluge strancima što su je doveli na vlast 2000., udbaško-tajkunska klika je morala platiti. Morala je, i to je učinila, prenošenjem ključnih hrvatskih nacionalnih dobara u vlasništvo tih stranaca, a, dakako, maskirane pod vidom prividne prodaje, a stvarno davane u bescijenje. Da bi taj izdajnički pakt bio što čvršći, ono za što nisu bili zainteresirani stranci to je udbaško-tajkunska klika prigrabila sebi. Taj tajkunsko-udbaški pakt je iza sebe imao takvu potporu od inozemnih partnera, pa da dr. Franjo Tuđman i nije umro potkraj 1999. on to svejedno ne bi mogao spriječiti. Propali puč Manolić-Mesić organiziran od stranih hegomona, od njihovih špijunsko obavještajnih tajnih služba, skupa s udbaško-tajkunskim strukturama, bio bi obnovljen i bio bi uspješan. Tuđman se ne bi mogao tomu obraniti kao što to nije mogao ni Milošević; stranka bi mu „izgubila“ izbore, a on odveden u Haag. I to su, na koncu, gorki plodovi idealizirane nacionalne pomirbe.
dr.sc. PetarVučić
Primjedbe