IMAMO LI VREMENA?

NEMAM VREMENA

„Vrijeme leti da se nikad ne vrati.“

Vergilije

Uvijek nam ga je malo.

Često nam bježi. Slabo ga koristimo.

Prolazno je, ali bez njega nismo nikada.

Uzimamo mu neprestano mjeru, ali u konačnici ono stavlja točku na kraj priče. Dijelimo ga na teško i lagodno, zlo i dobro, ugodno i neugodno, na ono koje želimo zauvijek pamtiti i ono koje želimo što prije zaboraviti.

Rađamo se u jednom, živimo u drugom i umiremo u trećem. Često se nađemo u krivom, iako niti jedno samo po sebi to nije. Ono je jedna od rijetkih stvari, na ovome svijetu, koje dobivamo potpuno besplatno. Dijelimo ga i lomimo kako bi njime lakše vladali. Za to nam služe kalendari, satovi, rokovnici, kojima bezuspješno pokušavamo kontrolirati ga.

To je vrijeme.

Vjerni pratitelj na našem životnom putovanju, jer svi smo mi ovdje samo hodočasnici, obični prolaznici, koji putuju kroz ovaj svijet neko određeno vrijeme. Kada bismo imali sav novac ovoga svijeta ne bismo mogli kupiti ni jedan jedini dodatni sat u jednom danu.

I što je onda vrijeme?

Sv. Augustin kaže: “Ako me nitko ne pita što je vrijeme, ja znam, ali ako bilo tko od mene zahtjeva odgovor, ja ga nemam.“

Ako taj odgovor nema Sv. Augustin kako bi ga onda mogli mi imati?

Međutim možemo se upitati: “Što mi činimo s ovim neprocjenjivim bogatstvom?“.

S bogatstvom koje nije naše, koje smo dobili na posudbu, jer moramo biti svjesni da mi živimo u posuđenom vremenu.

Tko je uistinu gospodar našeg vremena?

Krajem listopada „pogurati“ ćemo vrijeme za jedan sat unaprijed. Barem na trenutak živjeti ćemo u iluziji kako smo baš mi gospodari vremena. Da, uistinu živjeti ćemo još jednu od bezbrojnih iluzija koje smo prigrlili kao neupitne istine.

Vrijeme nam propisuju veliki meštri tehnologije i profita koji određuju „koliko je sati“. No najbitnije je to što nam ga kontroliraju i što nam govore kako ga koristiti. Oni nam i kradu naše vrijeme, naravno uz našu prešutnu suglasnost.

A mi? Mi smo uvijek posvađani s vremenom. Dopuštamo da dragocjene mrvice vremena padaju s našeg stola i to svakog dana redovito, a te mrvice, svaka od njih za nas je nevjerojatno bitna, jer je u svakoj – vječnost.

Naša vječna sudbina određena je onim kako koristimo posuđeno vrijeme. Izgubljeno vrijeme ne možemo nadoknaditi, a niti grješke u njemu možemo ispraviti, ali ono vrijeme koje je pred nama, ako smo imalo mudri, možemo iskoristiti na način koji je za nas najbolji.

Benjamin Franklin jednom je rekao: “Zar ne volite svoj život? Onda ne tratite, ne rasipajte svoje vrijeme, jer od vremena vaš je život sačinjen.“

Vodite li računa o svom vremenu?

Ma nema veze, kažu vam, samo vi redovito plaćajte svoje račune, obroke, anuitete i budite svakog jutra točni na poslu. Kažu, vrijeme je novac. Iskoristi ga. Što znače godine, mjeseci, dani, sati, trenutci i što u nekom vremenskom nizu znači neki događaj? Za nas, za našu obitelj, za društvo, za svijet?

„Carpe diem!“, a može i „Time management“.

Pogledajmo na naše kalendare. Pogledajmo na dane koji odlijeću i prolijeću i priznajmo sami sebi – vrijeme nam prolazi. Mi starimo. Naša djeca rastu, a naši roditelji stare sve više. Dragi prijatelji odlaze sa ovoga svijeta. Sat otkucava.

Budi li to otkucavanje u nama strah ili budi nadu?

To je pitanje svih pitanja.

Da, ovo posuđeno vrijeme uistinu istječe.

Pijeska u gornjem dijelu klepsidre sve je manje. Ali vrijeme istječe ovoj eri kojom vlada ljudska slabost, bol i tragedija. Vrijeme istječe ovom svijetu i njegovoj kulturi. Vrijeme istječe mržnji, istječe grijehu, nasilju, istječe vrijeme suzama, bolestima, istječe vrijeme smrti, ali ne istječe sve to po nama, po našoj znanosti i tehnologiji, nego istječe zato što smo iz dana u dan, iz sata u sat, sve bliže i bliže onome koji je odistinski Gospodar vremena.

Zato, samo hrabro naprijed, okrenite još jedan list vašeg kalendara, pokušajte se nasmijati kada ugledate novu boru na svom licu ili novu sijedu u svojoj kosi. To nisu znakovi kraja koji se primiče, to su glasnici predstojećeg neminovnog početka, jer „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.“ (Propovjednik 3:1)

Ovako sam pisao o vremenu za ugasli „Glas Dalmacije“ prije nekog, ne tako davnog, vremena. Da pisao sam i to isto mogu i danas potpisati. Ali nešto bih rado dodao.

Dodao bih jednu od najčešćih uzrečica koju možemo čuti svakodnevno, u različitim prigodama, i od različitih ljudi. Uzrečica je, rekli bismo „ušla u narod“, postala je „legendarna“.

A glasi: „Nemam vremena!“

Mi ljudi smo postali „ubrzana bića“. Neprestano smo u nekoj suludoj žurbi i sve više nalikujemo onom čudnom zecu iz „Alise u zemlji čuda“, kojemu se neprestano žuri. Lovi zec vrijeme. Nema ga nikada dovoljno.

Nikada „nema vremena“.

Netko vrijedan je izračunao da u svom životu potrošimo 25 godina radeći, 25 godina spavajući, 7 godina u igri, 6 godina hraneći se, 5 godina spremajući se, 3 godine čekajući i jednu godinu telefonirajući. Naravno ova je analiza napravljena puno prije ere mobitela. Strah me je i pomisliti kako bi danas izgledala. Kada čovjek ovome pribroji način na koji provodi svoje životno vrijeme, onda je logično da promisli: „Pa ja nemam vremena za ono što bih želio raditi.“

Najvrjednija potrošna roba koju posjedujemo na ovome svijetu savakako je – vrijeme. Svi mi posjedujemo istu količinu vremena svakog dana u tjednu. I sve što možemo učiniti jest upravljati vremenom kojeg imamo. To znači da moramo odlučiti što je najvažnije, zatim to strasno provoditi, s puno odlučnosti i dosljednosti.

Nevjerojatno je, ali je istinito, da se mi ljudi neprestano žalimo kako „nemamo vremena“, ali u isto vrijeme za neke stvari imamo „vremena za bacanje“, a za neke stvari uistinu „nemamo vremena“.

U današnjem čitanju susrećemo se s parabolom u kojoj su pozivnice poslane, priprema je dovršena, fešta je spremna i kraljevi sluge zovu: „Dođite!“. Ovo nije poziv na posao, na dužnost, ovo je poziv na radost. Svadbena je gozba.

Ali odgovor je – odbijenica. Pozvani ne žele doći na gozbu.

Bože moj, kako je lako nama, s našim pretrpanim kalendarima, zanemariti pozivnicu ili je čak smatrati zadiranjem u našu privatnost.

Ovo naše vrijeme, u kojem nam od svega ponajviše nedostaje baš vremena, jest vrijeme konzumerizma i nama su usta uglavnom puna priče o našim pravima, a puno manje, ili nikako, o našim obvezama. Mi smo vlasnici svojih izbora, mi smo gospodari svojega vremena. Nitko nama nema pravo govoriti što nam je činiti. Čak i sam Bog kada nam šalje pozivnicu za svoju gozbu mi mu uzvraćamo: „Čekaj malo, čekaj da vidim uklapaš li mi se u moj raspored.“

Oni koji su bili pozvani na gozbu poziv su shvatili olako. Jedan je otišao amo, a drugi tamo. S njima se je nevjerojatno lako poistovjetiti. I mi i oni toliko smo postali robovi „prezauzetosti“ i „nedostatka vremena“ da nas ništa u našem poslu ne može i ne smije omesti. Pa čak i sam Bog može čekati.

Ljudi koji se nisu odazvali pozivu na kraljevu gozbu nisu otišli u birtiju i zapili se. Oni su vjerojatno marljivo radili onaj dan u polju ili na svom poslu, ali su u toj svojoj zaposlenosti propustili gozbu. Ako je netko sit, pozivnica za gozbu i nije neka vijest. Oni čiji su rasporedi i kalendari pretrpani ne mogu osjetiti duhovnu glad za Kraljevstvom Božjim.

Često griješimo kada mislimo da je grijeh samo kada nešto loše napravimo. Griješe i oni najpristojniji i najposlušniji među nama kada trate svoje talente. Zadovoljavaju se „fast foodom“ i odbijaju poziv na gozbu.

I onaj čovjek na kraju parabole. Pa, što je on jadan kriv? Skupilo ga s puta, a sada će ga još i osuditi? Zato što nije adekvatno odjeven?

No, nije tu riječ o klasičnoj garderobi. Neki od nas su olako shvatili pozivnicu i uopće nisu došli na gozbu. „Nisu imali vremena“. Ovaj čovjek je došao na gozbu, ali je olako shvatio poziv kada je došao.

Božja milost nas poziva onakve kakvi jesmo, ali mi ne smijemo doći onakvi kakvi smo. Milost je besplatna, ali nije jeftina. Ona u sebi uključuje promjenu. Uključuje u sebi pokajanje.

Mi kršćani kao da uvijek dolazimo u napast Boga olako shvatiti. Znate ono, eto kada smo već sjeli za stol možemo mirno ostati onakvi kakvi jesmo. Mnogi od nas Božji poziv drže svojim pravom, a nikako privilegijom. Mi smo uvjereni da je nama Bog to dužan i mi se prema pozivnici za gozbu odnosimo kao prema Božjoj obvezi. Zato tako olako i zanemarujemo Božji poziv. Kao „nemamo vremena“. Čak taj poziv i odbacujemo.

Mi mislimo ako propustimo poziv da će Bog jednostavno poslati pozivnicu i drugi put. Zato mi govorimo Bogu: „A super ti je poziv, ali slušaj, malo sam ti ovih dana u gužvi, nemam ti baš nešto puno slobodnog vremena, puno je obveza ... nego ... može li neki drugi put? A?“

Drugi put? Jednom drugom zgodom?

Mi smo se kao narod Bogu odazvali kada smo bili u životnoj pogibelji. Nismo se dvoumili prihvatiti Božji poziv. Znali smo da nam je jedina sigurnost kada sjedimo za Kraljevim stolom. Bili smo uvjereni da ni našega stola biti ne će ukoliko mi ne prihvatimo poziv Gospodara vremena.

Ali sada kada smo se odmakli od Boga, kada smo prihvatili sirenski zov za „evente“ i „partije“ modernih božanstva, mi sada odbijamo Božji poziv. Odbijamo ga, jer se ne želimo mijenjati, jer znamo ako poziv prihvatimo da na gozbu ne možemo doći ovakvi kakvi smo.

Moderni bogovi ne traže od nas promjenu. Ne traže od nas pokajanje. Ne traže od nas žrtvu. Oni nama podilaze jeftinim rješenjima, jer znaju da su oni ograničeni našim prohtjevima. Prohtjevima ljudi koji ni za što „nemaju vremena“.

Ali naš Bog nije ograničen našim izborima.

Naš Bog kuca na vratima našeg srca i nosi poziv za gozbu.

Za gozbu koja se ne može usporediti ni sa kojom gozbom ovoga svijeta.

Zato kada čujete da vam Bog kuca na vratima vašega srca – otvorite mu vrata. Prihvatite njegovu pozivnicu. Sve ostavite i požurite na gozbu koju je za vas pripravio.

Ako kažete da „nemate vremena“, možda ga uistinu više nikada ne ćete ni imati.

„Vrijeme je element u kojem postojimo ...

... u njemu se ili održimo ili se u njemu utopimo.“

Joyce Carol Oates, „Marya“