DESET GODINA OD SMRTI FRA VJEKE ĆURIĆA

Do kada će se u Hrvatskoj graditi četnički spomenici?

Hrvate, osim činjenice da predstavljaju najtolerantniji narod na čitavoj kugli zemaljskoj, krasi i jedna patološka osobina: oni, naime, skoro pa redovito nagrađuju svoje krvnike, i to u tolikoj mjeri da možemo kazati kako je ta osobina postala jedna od tradicija hrvatskog naroda.

Dovoljno je za početak prisjetiti se kako bleiburški koljači, komunisti i udbaši, jednako kao i njihovi biološki i ideološki sinovi i kćeri, danas u Hrvatskoj uživaju privilegije kakve su mogli samo sanjati da bi mogli uživati u zemlji protiv čije su samostalnosti neumorno i strasno radili punih 45 godina. No, dakako, to nije sve: osim bivše komunističke klateži – koja se danas skriva iza imena „antifašizma" – u Hrvatskoj privilegije uživaju i četnički pobunjenici koji su punih 5 godina ubijali, rušili, palili, klali i silovali diljem okupiranih krajeva Lijepe naše kolonije.

Nagrađivanje ratnih zločinaca

Oni ne samo da su – zahvaljujući slobodnim tumečenjima zakona – izbjegli kaznenu odgovornost za svoja zvjerstva, nego im je vrijeme provedeno u ratu protiv Hrvatske uračunato pod radni staž, dok su neki od njih za sudjelovanje u pobuni i institucijama krajiške paradržave nagrađeni dobro plaćenim položajima i sinekurama. Dakako, da su mnogima od njih izgrađeni stanovi, nepotrebno je i podsjećati. Kad se u hrvatskim novinama ne tako rijetko objavi vijest da su srpska djeca negdje u Vukovaru ili Kninu spalila hrvatsku zastavu, neki od cinika već znaju prokomentirati: očito si djeca grade buduću karijeru za Sabor i Vladu RH. Srpska djecaKad se u hrvatskim novinama ne tako rijetko objavi vijest da su srpska djeca negdje u Vukovaru ili Kninu spalila hrvatsku zastavu, neki od cinika već znaju prokomentirati: očito si djeca grade buduću karijeru za Sabor i Vladu RHJer, ako je „vukovarski osloboditelj" Voja Stanimirović mogao sudjelovati u radu Sabora, zašto onda i oni ne bi za deset ili dvadeset godina pošli njegovim stopama? To što su palili hrvatsku zastavu, u današnjoj Hrvatskoj može im biti samo dobra preporuka.

Podizanje četničkih spomenika

Međutim, da bahatim, primitivnim i priglupim četničkim političarima i ideolozima u Hrvatskoj – kojima povijest očito nije „učiteljica života" - nije dovoljno to da su umjesto u zatvore transferirani u nove stanove i na dobro plaćene položaje, jasnije od ičega svjedoči činjenica kako se za svoja zvjerstva od 1991. do 1995. ne samo da ne žele pokajati, nego ih, štoviše, žele slaviti, pa im tako podižu i spomenike. Potpisnik ovih redaka već je u dva navrata, u člancima pod naslovom „Za srpske političare oružana pobuna protiv RH predstavlja obranu nacionalnog identiteta" i „Ponovni pokušaji polaganja kamena temeljca nove SAO Krajine?", upozorio na činjenicu koja bi trebala alarmirati svakoga svjesnog građanina RH, a pogotovo nadležne državne institucije, naime na to da je istočna Hrvatska krcata četničkim spomenicima.

Takve spomenike možemo, primjerice, pronaći na srpskome vojnome groblju u Vukovaru, dok ih je u Borovome selu toliki broj da bi ih neki turist iz Beograda mogao obilaziti cijelo jedno poslijepodne.Spomenici agresijiTakve spomenike možemo, primjerice, pronaći na srpskome vojnome groblju u Vukovaru, dok ih je u Borovome selu toliki broj da bi ih neki turist iz Beograda mogao obilaziti cijelo jedno poslijepodne Na spomenicima u Borovu selu se tako može pročitati da srpski borci u Borovu selu „ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje„, a dade se pronaći i spomenika koje su podigli tzv. beli orlovi, u kojima se slave krajiški junaci, koji su dali život „za slobodu, slobodu srpskome narodu".

«Krajiški junaci»

Neupućen čovjek nakon što bi turistički obišao Borovo selo ne bi mogao imati ikakve dvojbe: Borovo je selo srpska zemlja, u kojoj su „krajiški junaci" branili svoju „otadžbinu". A ako su krajišnici u Borovu selu junaci, onda su, dakako, pobijeni hrvatski policajci agresori, tj. teroristi kojima su oni junački pokazali što ih ide, u skladu s onom Milana Paroškom: „ko vam kaže da ovo nije Srbija ubite ga kao kera kod tarabe". A da srpski lokalni političari doista misle kako Srbi u Borovu selu nisu bili agresori, što, kako rekoh, implicira da su hrvatski policajci onda bi agresori i teroristi (nije li to mišljenje možda i razlog što ubojice policajaca do dan danas nisu sankcionirane?), možemo pročitati na web stranici Srpskoga narodnog vijeća – institucije koja se, uzgred budi rečeno, obilno financira novcima hrvatskih poreznih obveznika.

Naime, u jednoj od novijih vijesti na stranici tako stoji:

"U organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine na mjesnom groblju u Borovu održan je parastos žrtvama rata od 1991. do 1996. godine i otkrivena spomen-ploča na koju su uklesana 52 imena. Mislim da smo odužili dug prema žrtvama posljednjeg rata, čija su imena uklesana u kamen i u vječnost. Na ovoj ploči je 52 imena, točno koliko i godina ima nedjelja. To znači da je svake nedjelje po jedan stanovnik našeg mjesta izgubio život, i to na mjestu gdje je rođen, ispred svoje kuće, u svojoj ulici, tako da je zaista nerazumno kad nas netko i danas naziva agresorima - istakao je na komemoraciji predsjednik borovskog VSNM-a Dušan Latas. - Sada su se stekli uvjeti i dobili smo podršku svih struktura u Općini Borovo da se na dvadesetu godišnjicu od pogibije tih ljudi pruži jedan vječni spomen u formi upisivanja njihovih imena na ovaj spomenik, jer smatramo da ono što nije zapisano nema neko trajno sjećanje - kazao je Nikolić. (...) Nakon parastosa koji su služili borovski svećenici Čedo Lukić, Milenko Grebić i Nenad Dragičević te đakon Dragan Serdar, zapaljene su svijeće i položeni vijenci. Pored predstavnika institucija i brojnih udruženja u mjestu, vijence su položili i generalni konzul Srbije u Vukovaru Živorad Simić i rukovodstvo Zajedničkog vijeća općina i Samostalne demokratske srpske stranke na čelu s Draganom Crnogorcem i Vojislavom Stanimirovićem".

Nakon što dobronamjeran čovjek kojemu nije strana elementarna logika pročita gornju vijest on može zaključiti nekoliko jasnih stvari: 1. srpski lokalni političari – jednako kao i najveća srpska stranka u RH, koja inače sudjeluje u Vladi RH – smatraju kako srpski pobunjenici u Borovu selu nisu bili agresori, nego žrtve rata i junaci (jer se junacima podižu spomenici!), Agresor i žrtvaSrpski pobunjenici u Borovu selu nisu bili agresori, nego žrtve rata i junaci (jer se junacima podižu spomenici!2. srpski političari, jednako kao i pravoslavno svećenstvo, smatraju kako je Borovo selo srpska zemlja, 3. srpski političari i svećenstvo smatraju kako su Hrvati u Borovu selu bili agresori. Kako to da je ovakav egzemplar u istočnoj Hrvatskoj moguć, nije teško dokučiti: u istočnoj, naime, Hrvatskoj 1995. nije sijevalo i grmilo, pa ti krajevi ni do dan danas u vrijednosnom smislu u potpunosti nisu reintegrirani u hrvatsku državu.

Osim toga, u Borovu su selu Srbi većina, pa se postavlja pitanje kakav je tamo položaj građana hrvatske narodnosti? Bi li Hrvati mirno i šutke trpjeli ovakvu srpsku bahatost? Ili je vjerojatnije da se u svojoj državi boje dignuti glas protiv ovakvih perverzija? U svakome slučaju, uz Baniju – poradi činjenice da se je u nju - pretpostavljam zbog blizine tzv. Republike Srpske – vratila većina pobunjenika, pa su oni tamo danas većina – istočna će Slavonija u budućnosti Hrvatskoj predstavljati najveći problem, kao što je to, uostalom, bilo i kroz veći dio povijesti.

Za kraj teksta napomenimo da nismo uspjeli saznati je li i Ministarstvo kulture dalo svoj financijski doprinos za izgradnju ovoga spomenika. No – s obzirom na činjenicu da je financiranje protuhrvatskih kulturnih projekata u RH nešto posve uobičajeno – ne bi se trebali pretjerano čuditi da jest. Kako bilo da bilo, u Hrvatskoj je danas ponovno isplativo biti četnik, dok biti Hrvat – kao što jednom reče Slavko Kvaternik – nije sramota, ali je peh.

Davor Dijanović