"OD PROFESIONALNIH POLITIČARA NEMA NIŠTA"

Bruno Bušić – vizionar hrvatske samostalnosti

Ponedjeljak, 22 Kolovoz 2011 00:35

Tjekom 45 godina postojanja komunističke Jugoslavije mnogi su hrvatski domoljubi i intelektualci svoje hrvatstvo plaćali tamnovanjem, premlaćivanjem, mučenjem, gubitkom osnovnih ljudskih prava, oduzimanjem egzistencijalnog minimuma, a neki i smrću.

Tajna policija države koju i danas neki nastoje prikazati pogodnim okvirom za razvitak hrvatskog naroda, nemilosrdno je pratila, progonila i likvidirala sve one osobe koje su svojim djelovanjem mogle imalo ugroziti komunistički režim i „nesvrstanu Jugoslaviju". Nakon likvidacije i progona hrvatske intelektualne klase 1945. g. – zločin kojega bi teško podnio i daleko brojniji narod od hrvatskoga – bilo je potrebno nadzirati i u korijenu uništavati klice novoga intelektualnog otpora hrvatskog naroda protiv zločinačke komunističke Jugoslavije.

Mnogi hrvatski mladići i djevojke nošeni idealima slobodne, nezavisne i suverene Hrvatske - unatoč spoznaji da si u velikom broju slučajeva potpisuju vlastitu osmrtnicu - na različite su se načine borili protiv Jugoslavije i zločinačkog komunizma. Neki od njih radi toga su prošli torture Gologa otoka i Svetoga Grgura, neki su spas potražili u emigraciji, dok je mnoge od njih likvidirala UDBA. S obzirom da bauk jugoslavenstva i apologija komunizma i dalje haraju Hrvatskom, novi naraštaji o tim ljudima ne znaju gotovo ništa. Po njima se ne nazivaju ulice, trgovi i škole, a da se u udžbenicima povijesti o njima ne može pročitati niti slovca, suvišno je i napominjati. Ta mjesta rezervirana su za bivše komunističke zločince na čelu s Josipom Brozom Titom. Kada ne bi bilo časopisa kao što je „Politički zatvorenik", o tim zaslužnim Hrvatima sutrašnji istraživači povijesti teško da bi mogli išta doznati. A riječ je o osobama bez čije žrtve ne bi bilo niti današnje Hrvatske.

Istaknuti domoljub

Jedan od takvih hrvatskih domoljuba, obuhvaćenih zločinom prešućivanja, je i Ante Bruno Bušić, novinar, književnik, povijesni istraživač i karizmatični vođa hrvatske političke emigracije sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. O Bušiću se, doduše, znade mnogo više nego o većini drugih boraca protiv Jugoslavije: po njemu se nazivaju i neke škole i ustanove i teško da postoji svjesniji Hrvat koji nije upoznat s njegovom tragičnom sudbinom (tu, dakako, ne računamo novije polupismene generacije koje više znaju o Lepoj Breni i Ceci nego o Bleiburgu i Ovčari). To samo svjedoči da je riječ o izvanrednoj povijesnoj ličnosti koja je svojim radom i djelovanjem uvelike zadužila hrvatski narod: narod čija je sloboda i samostalnost bila trajna Bušićeva opsesija. Malo je onih političara i intelektualaca za koje se može reći da su bili opsjednuti Hrvatskom i njezinom samostalnošću. Bruno Bušić, jednako kao i njegov prijatelj i suradnik dr. Franjo Tuđman, primjer su takvih izvanrednih persona.

A da je Bušić doista bio opsjednut hrvatskom samostalnošću, pokazuje nam i knjiga dr. Anđelka Mijatovića „Bruno Bušić. Prilog istraživanju života i djelovanja (1939.-1978.)., koju je prošle godine objavila „Školska knjiga". Na 270 str. tvrdog uveza ovaj je poznati hrvatski povjesničar, blizak prijatelj Brune Bušića i bivši uznik u jugoslavenskim kazamatima u osnovnim crtama rekonstruirao Bušićev život i djelovanje, od rođenja u Vinjanima Donjim nedaleko Imotskoga 1939., pa do mučkoga ubojstva od strane tajne jugoslavenske policije UDBA-e 1978. u Parizu.

Veza s Tuđmanom

Već kao mladić Bruno je Bušić došao pod nadzor Udbe. Progon je započeo nakon što se je u jednoj anonimnoj anketi – kojom je režim želio provjeriti kako „diše omladina" u imotskoj gimnaziji – deklarirao kao vjernik i kritički progovorio o tadašnjem komunističkom režimu, nacionalnoj neravnopravnosti, vjerskoj neslobodi, lošoj gospodarskoj situaciji i luksuzu komunističke „nove klase". Uslijedilo je osnivanje organizacije TIHO – Tajna organizacija hrvatske inteligencije, kojom je zapravo Udba preko svojih infiltriranih agenata nastojala kontrolirati protujugoslavensko i protukomunističko djelovanjem hrvatske mladeži.

S obzirom da je osnivanje organizacije bilo potaknuto od strane Udbe i jednoga njezinog agenta, članovi su bili lako otkriveni i oštro kažnjeni izbacivanjem iz Imotske gimnazije i zabranom daljnjega školovanja u Jugoslaviji. Međutim, nakon niza žalbi ovakve su odluke ipak bile promjenjene tako da je Bruno završio gimnaziju i upisao Ekonomski fakultet u Zagrebu, kojega je završio 1964. Nakon svršetka studija zaposlio se je u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, no tamo nije ostao dugo, jer je već sredinom 1965. dobio zaposlenje u Institutu za historiju radničkog pokreta, čiji je direktor bio dr. Franjo Tuđman. U Institutu je napisao nekoliko važnih članaka, od kojih su neki bili okvalificirani opasnima za tadašnji režim, tako da je uslijedio prvi sudski proces, a nakon toga i bijeg u inozemstvo.

Sjena Udbe

I sav kasniji Bušićev život bio je obilježen konstantnim nadzorom od strane Udbe, sudskim procesima, tamnovanjem u jugoslavenskim kazamatima (2 i pol godine strogoga zatvora u Staroj Gradišci) i životom u emigraciji, gdje je ponekad jedva – kako bi se to pučki reklo – krpao kraj s krajem.

Iako je u emigraciji živio vrlo kratko te iako je bio suočen s brojnim ograničenjima - znatne poteškoće u komunikaciji (teška govorna mana), nepostojanje stranačke infrastrukture i nedostatak financijskih sredstva, Bušić je u vrlo kratkom vremenu postao glavni autoritet političke emigracije, karizmatični vođa u kojemu je hrvatska emigracija prepoznala jedan novi duh nesebične požrtvovnosti i vjere u hrvatski narod i njegove snage. Jak utjecaj svojim je tekstovima Bušić izvršio i na tadašnje generacije studenata, koje su sudjelovale u Hrvatskome proljeću.

Svojim novinskim i publicističkim tekstovima Bušić se je dotaknuo svih bitnih problema hrvatskoga naroda, na (geo)političkom, gospodarskom, kulturnom i dr. područjima. Bušićevo britko pero udaralo je kao malj tadašnje jugokomunističke vlastrodršce odane zločinačkoj jugoslavenskoj i komunističkoj ideji, koja je predstavljala negaciju hrvatstva u samoj njegovoj biti. Idejom nacionalne pomirbe partizana i ustaša, Bušić je u biti anticipirao kasnija zbivanja, koja su urodila stvaranjem hrvatske države 1991 g. Bušića je 1978. likvidirala Jugoslavija (upravo tako, kao što ističe jedan od recenzenata ove knjige, Tomislav Jonjić, ime udbina ubojice nije toliko bitno: bitno je to da je Bušića likvidirala Jugoslavija), tako da nije u ovozemaljskome životu dočekao ostvarenje svoga sna. No, zato Bušićevi ideali samostalne Hrvatske i danas itekako žive, jer svi događaji nakon stvaranja samostalne Hrvatske pokazuju da je državu možda i lakše stvoriti, pa makar to bilo i u krvavome ratu, negoli kasnije u prividnome miru uspješno sučuvati.

Lažni navod

U vezi sa stvaranjem samostalne Hrvatske, po internetskim forumima i portalima posljednjih se godina često povlači Bušićevo toboženje „crno proročanstvo", gdje je Bušić navodno predvidio:

"Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će rođenje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako .(...) No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?!".

Međutim, dr. Anđelko Mijatović u svojoj je knjizi (str. 228-229.) dokazao kako je riječ o običnoj krivotvorini, koju je Bušiću podmetnuo novinar i književnik Ante Matić.

Da je tome tako jasnije od ičega svjedoči činjenica da Bušić bosanskohercegovačke muslimane nije smatrao Turcima, nego Hrvatima, i da je prema njima gajio izrazito poštovanje. Izraz Turci rabio je jedino kada je govorio o vremenu Osmanskoga carstva.

Imao je proročkoga dara

No, da je Bruno Bušić ipak imao proročkoga dara, svjedoči nam činjenica da je predvidio da će prijelomne trenutke naše povijesti – a u takve je Bušić nesumnjivo ubrajao stvaranje samostalne Hrvatske - određene osobe nastojati iskoristiti za svoje sebične materijalne probitke. U jednom je pismu prijatelju tako zapisao:

"Ako dođe sutra do prijelomnih trenutaka u našoj povijesti mala je vjerojatnost da narod ne će biti izigran i izdan za volju nečijih posebnih, sebičnih interesa. Nitko nije svet, svatko ima svoje slabosti i nitko se ne može oteti pojedinim i podlim postupcima, ali sve ima granice, a mnoge naše nacionalne veličine u Domovini te granice ne poznaju".

Vrijeme Domovinskoga rata – kada su neki branili Hrvatsku, a drugi krali, tj. kada su neki dobili metak, a neki imetak, pokazuje nam da je Bušić bio posve u pravu.

O neslozi

Komentirajući tadašnje stanje među hrvatskom inteligencijom Bušić je zapisao da ima više „solidarnosti među zagrebačkim prostitutkama, nego među zagrebačkim intelektualcima i uvaženim rodoljubima".

Nesloga hrvatske inteligencije i rodoljuba i danas je glavni razlog zašto nam državom vladaju potomci zločinačkog jugokomunističkog sustava. I sve dok se osobne taštine i sitni privatni interesi budu podređivali Hrvatskoj i njezinoj samostalnosti, Hrvatskom će vladati izdajice, kriminalci i strane agenture. Samo solidarnost i jedinstvo hrvatskog naroda, seljaka, radnika i intelektualca može Hrvatsku očuvati na karti svijeta. Ako Hrvatskom u nadolazećim vremenima – koja će na globalnome planu dovesti do tektonskih promjena svjetske geopolitičke arhitekture i društveno-političkih modela – budu vladali puzavci i klimavci kakvi vladaju danas, tada se Hrvatskoj doista ne piše dobro.

„I u najgorim prilikama se uvijek dade nešto napraviti. Treba uvijek ići naprijed. Od profesionalnih političara nema ništa. Oni ne vjeruju u Hrvatsku, a možda je i ne žele. Slušaju samo upute stranih obavještajnih službi. Nastoj okupiti mlade, poštene i poletne ljude. Nije bitno kakvu školsku spremu imaju(...) Zdrava pamet i poštenje više vrijede nego svi fakulteti (...) Stare prepustiti njima samima i njihovim policijskim šefovima" – zapisao je Bušić u pismu jednom prijatelju davne 1976.

Stanje u Hrvatskoj danas je gotovo posve identično kao i tada – što nije pretjerano čudno, s obzirom da slični sociopsihološki i mentalni sklop političara i danas vlada Hrvatskom. No, od ocjene tadašnjeg i sadašnjeg stanja, puno je važnijev Bušićev prijedlog o okupljanju mladeži. Doista, možda jedno mladež može izvesti Hrvatsku iz današnje kaljuže i vratiti ju na ispravan put. A taj put podrazumijeva samostalnu, nezavisnu i suverenu hrvatsku državu, izvan bilo kakvih nadnacionalnih koncepcija. Jer, kao što reče Bušić: "Unutar Jugoslavije (i EU-ropske unije, moja nap.) ne može biti ni hrvatske države, ni hrvatske pravice, niti ljudske slobode".

Davor Dijanović / Hakave.org