HRVATSKU SU POKRALI KLEPTOMANI, A VLADAJU MORALNO POSRNULI POLITIKANTI
PATOLOGIJA HRVATSKOG VIŠESTRANAČJA
Hrvatsku su pokrali kleptomani, a vladaju moralno posrnuli politikanti
Patološki je domoljublje nazivati izvorom
nacionalizma, vidjeti u drukčijem svjetonazoru neprijatelja, u svemu
vidjeti korumpiranost, predodređenost za propast, ili kao jedino
rješenje budućnost uz mentorstvo velikih.
Konstanta je da oporba od uspostave
višestranačja kontinuirano (samo) priziva (prijevremene) izbore, ne
nudeći rješenja izlaska iz krize. SDP i HDZ stvorili su iste mehanizme
“demokracije” pretvaranjem koalicijskih partnera u satelite, a sada te
iste stranke (sa svojim satelitima) stvaraju model europoltronstva,
kojemu bi svi trebali težiti.
Kontinuitet hrvatske vanjske politike od devedesetih do danas je diplomatska neučinkovitost (i) u obrani nacionalnih interesa. Patološka crta višestranačja u Hrvatskoj rušenje je vlasti pod svaku cijenu, pa i u situacijama nužnosti očuvanja nacionalnog konsenzusa. Sukobi su bili i ostali svjetonazorski, (ustrajni) napadi ad hominem, izostaju argumenti u sučeljavanjima zbog strategija i vizija, jer ih i nemaju. U kontinuitetu političkog višestranačja izostaju polemike zbog činjenica, a umjesto njih javljaju se stalni politički obračuni okrenuti minulim danima. Vlast i oporba (kontinuirano) se spore samo oko prisvajanja uspjeha koje pripisuju isključivo sebi. Slični su samo u svom sluganskom mentalitetu prema EU. S promjenama vlasti ništa nije mijenjalo: dugovi se nisu smanjivali, nisu smanjene korupcije, afere, nepotizam…
Konstanta dviju politički najjačih stranaka jest trgovina, prepoznatljiva u kupnji vođa malih stranaka. Primjerice, LS i Libra asimilirani su u SDP (od ranijih haeselesovskih frakcija), a poslije su postali sateliti SDP-a ili HDZ-a. Kada je Dražen Budiša pristao na koaliciju s Račanom, istoga trenutka dobiva političke egzekutore Jozu Radoša i Gorana Granića. Kada je otišao s političke pozornice, Budiši odmah mnogi okreću leđa, prvi Zlatko Kramarić te Đurđa Adlešić i Hrvoje Vojković, koje je politički stvorio.
Osobit fenomen svih hrvatskih opcija u opoziciji i na vlasti jest europoltronstvo i ulazak u EU bez jasnih (naših) uvjeta. Ulazak u EU uvjetovan je još prije desetak godina preko Balkanske rute, a Račanovi teritorijalni ustupci s Piranskim zaljevom došli su Sanaderovoj i Kosoričinoj vladi na naplatu. Hrvatsku su pokrali kleptomani, a vladaju i danas europoltroni i moralno posrnuli politikanti. Radimir Čačić, primjerice, kao bivši ministar u dokazanu sukobu interesa, svojom greškom usmrtio je dvoje građana u prometnoj nesreći, ali će sasvim sigurno, pobijedi li SDP sa satelitima na idućim izborima, zasjesti na onu istu ministarsku fotelju iz Račanove koalicije. Ivo Banac svojevremeno je Račanovu šestorku u vlasti nazvao socijalističkim savezom, da bi poslije u toj istoj vladi postao ministrom za područje ekologije, (za što nije imao kompetencija).
Tuđmanizam je postao izlika za sve zlo. Ukoliko je točno da Tuđman nije nikoga slušao, isti je imao svoje artikulirano stajalište glede očuvanja državotvornosti, dok je Mesić odlazio po mišljenje u Haag, a Josipović samo nastavlja politiku eoropoltronstva. Gubljenje elementarne vjerodostojnosti, od svjetonazora do strategije izlaska iz krize, obilježja su i Račanovog, Sanaderovog i Kosoričinog stila vladanja. Sve vlade i predsjednici RH pogazili su obećanja o pravnoj državi i poštenju, a stalno euforično prizivanje izbora konstanta je oporbe od uspostave višestranačja. Sada u teškoj gospodarskoj krizi, umjesto da svojim ozbiljnim političkim djelovanjem budu primjer kooperativnosti i zajedništva, oporbenjaci se ponašaju kao zluradi promatrači strmoglava gospodarskog pada, a sami su bez vizije i strategije. Od devedesetih do danas oporba neprestano prikriva unutarstranačke sukobe, a aktualnu vlast procjenjuje korumpiranom, bahatom i nekompetentnom. Besprizornim kritikama svega postojećega oporba se prepoznaje samo po pitanju kako se dočepati vlasti. Govoriti o haraču sadašnje vlasti od oporbenjaka koji po treći ili četvrti mandat sjede u Saboru s primanjima iznad redovitog sveučilišnog profesora licemjerno je i nedopustivo. S druge strane, ako se na vlasti izmjenjuju korumpirani i kompromitirani, onda je to demagoško trabunjanje. Takvo stanje je konstanta oporbe u Hrvatskoj. Posljedica svega je opća rezigniranost, apolitičnost, apatija, skeptičnost i rastući anarhizam. Paranoično je da kontinuirano u drugome nalaze krivca, ne priznajući junake Domovinskog rata, već idelae potiru. Od demokratskih promjena, nažalost, nemamo učinkovite mjere borbe protiv ekonomske krize, organiziranoga kriminala i korupcije, suzbijanja drogiranja na račun države, niti vizije -osobito za mlade… Podsjećam da je dr. Ivo Josipović, kao predsjednički kandidat, nudio program “vratiti moral u politiku”? Hoće li se aktualni predsjednik sakriti iza demagoške Mesićeve floskule građanin predsjednik (u dva mandata)? Što možemo očekivati od političara koji su patološki vezani samo za fotelju? Može li se imati vizija i povjerenje s istim ljudima (u istim strankama), koji su već dvadeset godina u aktivnoj politici? Sasvim sigurno ne. Vidjet ćemo imamo li alternativu s novim ljudima i političkim opcijama na predstojećim parlamentarnim izborima.
dnevno.hr
Kontinuitet hrvatske vanjske politike od devedesetih do danas je diplomatska neučinkovitost (i) u obrani nacionalnih interesa. Patološka crta višestranačja u Hrvatskoj rušenje je vlasti pod svaku cijenu, pa i u situacijama nužnosti očuvanja nacionalnog konsenzusa. Sukobi su bili i ostali svjetonazorski, (ustrajni) napadi ad hominem, izostaju argumenti u sučeljavanjima zbog strategija i vizija, jer ih i nemaju. U kontinuitetu političkog višestranačja izostaju polemike zbog činjenica, a umjesto njih javljaju se stalni politički obračuni okrenuti minulim danima. Vlast i oporba (kontinuirano) se spore samo oko prisvajanja uspjeha koje pripisuju isključivo sebi. Slični su samo u svom sluganskom mentalitetu prema EU. S promjenama vlasti ništa nije mijenjalo: dugovi se nisu smanjivali, nisu smanjene korupcije, afere, nepotizam…
Konstanta dviju politički najjačih stranaka jest trgovina
Još od Tuđmana stoje prigovori da je zbog njegova političkog autizma
Hrvatska u devedesetima bila otok u svijetu europskih integracija,
ponižena i osuđena na izoliranost. Od tada je prošlo više od desetljeća.
Sada nam nude nove balkanske integracije s floskulom da živimo u
“regiji” /“regionu”, nudeći jedinu alternativu članstvo u EU, iza koje
se nudi koncept (korporatista): “rasprodaj” sve što je još ostalo -
šume i vode! Pristali smo biti poniženi (u vrijeme Račanove vlasti) i
ući u Zapadni Balkan, postavši tako marionete velikih. Demokraciju
vladajući mjere prema lojalnosti jačih i anacionalnosti, dok se
nacionalno kao vrijednost nedopustivo relativizirala. Tko vodi računa o
briljantnoj detekciji Z. Hodaka u kolumni Dnevno. hr od 27. lipnja 2011.
da “Europljani imaju malo principa, ali ih se zato uopće ne drže“. One
koji se opiru neokolonijalnom položaju Hrvatske se nazivaju
euroskepticima. Vlada RH od svibnja 2011. godine plaća reklame hrvatskoj
televiziji za indoktrinaciju građana. O veleizdaji tek rijetki
progovaraju.Konstanta dviju politički najjačih stranaka jest trgovina, prepoznatljiva u kupnji vođa malih stranaka. Primjerice, LS i Libra asimilirani su u SDP (od ranijih haeselesovskih frakcija), a poslije su postali sateliti SDP-a ili HDZ-a. Kada je Dražen Budiša pristao na koaliciju s Račanom, istoga trenutka dobiva političke egzekutore Jozu Radoša i Gorana Granića. Kada je otišao s političke pozornice, Budiši odmah mnogi okreću leđa, prvi Zlatko Kramarić te Đurđa Adlešić i Hrvoje Vojković, koje je politički stvorio.
Osobit fenomen svih hrvatskih opcija u opoziciji i na vlasti jest europoltronstvo i ulazak u EU bez jasnih (naših) uvjeta. Ulazak u EU uvjetovan je još prije desetak godina preko Balkanske rute, a Račanovi teritorijalni ustupci s Piranskim zaljevom došli su Sanaderovoj i Kosoričinoj vladi na naplatu. Hrvatsku su pokrali kleptomani, a vladaju i danas europoltroni i moralno posrnuli politikanti. Radimir Čačić, primjerice, kao bivši ministar u dokazanu sukobu interesa, svojom greškom usmrtio je dvoje građana u prometnoj nesreći, ali će sasvim sigurno, pobijedi li SDP sa satelitima na idućim izborima, zasjesti na onu istu ministarsku fotelju iz Račanove koalicije. Ivo Banac svojevremeno je Račanovu šestorku u vlasti nazvao socijalističkim savezom, da bi poslije u toj istoj vladi postao ministrom za područje ekologije, (za što nije imao kompetencija).
Sve vlade i predsjednici RH pogazili su obećanja o pravnoj državi i poštenju
Vođe političkih stranaka bili su i ostali puni taština, arogancije i
isključivosti. Autokratski lideri političkih stranaka boluju od
fiksacije vlastite istine, na koju pak pristaju biti europoltroni koji
su ubili unutarstranačku demokraciju. Kakve li patologije u jednoj
stranci vidjeti stranku opasnih namjera, a kada tu istu stranku priznaje
Europa onda to rade demokršćani ili konzervativci. I obratno, kada je
SDP-ova vlada dobivala potporu, onda su išli argumenti od HDZ-a da je to
od boljševika i rigidne ljevice. Takvo stanje dovodi do toga da nas se
lakše kolonizira i dijeli. Vrijeme je da počnemo analizirati patološki
mentalni sklop kroz koji sve vlastito obezvređujemo. Nedopustivo je da
se ideja zajedništva o nacionalnim temama pretvara u prizivanje
socrealističke uravnilovke. Patološki je rastući agresivni ateizam,
difamiranje protivnika pod svaku cijenu te rastuća oholost s jedne i
podaništvo s duge strane. Patološki je domoljublje nazivati izvorom
nacionalizma, vidjeti u drukčijem svjetonazoru neprijatelja, u svemu
vidjeti korumpiranost, predodređenost za propast, ili kao jedino
rješenje budućnost uz mentorstvo velikih.Tuđmanizam je postao izlika za sve zlo. Ukoliko je točno da Tuđman nije nikoga slušao, isti je imao svoje artikulirano stajalište glede očuvanja državotvornosti, dok je Mesić odlazio po mišljenje u Haag, a Josipović samo nastavlja politiku eoropoltronstva. Gubljenje elementarne vjerodostojnosti, od svjetonazora do strategije izlaska iz krize, obilježja su i Račanovog, Sanaderovog i Kosoričinog stila vladanja. Sve vlade i predsjednici RH pogazili su obećanja o pravnoj državi i poštenju, a stalno euforično prizivanje izbora konstanta je oporbe od uspostave višestranačja. Sada u teškoj gospodarskoj krizi, umjesto da svojim ozbiljnim političkim djelovanjem budu primjer kooperativnosti i zajedništva, oporbenjaci se ponašaju kao zluradi promatrači strmoglava gospodarskog pada, a sami su bez vizije i strategije. Od devedesetih do danas oporba neprestano prikriva unutarstranačke sukobe, a aktualnu vlast procjenjuje korumpiranom, bahatom i nekompetentnom. Besprizornim kritikama svega postojećega oporba se prepoznaje samo po pitanju kako se dočepati vlasti. Govoriti o haraču sadašnje vlasti od oporbenjaka koji po treći ili četvrti mandat sjede u Saboru s primanjima iznad redovitog sveučilišnog profesora licemjerno je i nedopustivo. S druge strane, ako se na vlasti izmjenjuju korumpirani i kompromitirani, onda je to demagoško trabunjanje. Takvo stanje je konstanta oporbe u Hrvatskoj. Posljedica svega je opća rezigniranost, apolitičnost, apatija, skeptičnost i rastući anarhizam. Paranoično je da kontinuirano u drugome nalaze krivca, ne priznajući junake Domovinskog rata, već idelae potiru. Od demokratskih promjena, nažalost, nemamo učinkovite mjere borbe protiv ekonomske krize, organiziranoga kriminala i korupcije, suzbijanja drogiranja na račun države, niti vizije -osobito za mlade… Podsjećam da je dr. Ivo Josipović, kao predsjednički kandidat, nudio program “vratiti moral u politiku”? Hoće li se aktualni predsjednik sakriti iza demagoške Mesićeve floskule građanin predsjednik (u dva mandata)? Što možemo očekivati od političara koji su patološki vezani samo za fotelju? Može li se imati vizija i povjerenje s istim ljudima (u istim strankama), koji su već dvadeset godina u aktivnoj politici? Sasvim sigurno ne. Vidjet ćemo imamo li alternativu s novim ljudima i političkim opcijama na predstojećim parlamentarnim izborima.
dnevno.hr
Primjedbe