DEKONSTRUKCIJA HRVATSKE DRŽAVOTVORNOSTI
IDIOT TEHNIKE U HRVATSKOJ
Znak za opću uzbunu svim čestitim hrvatskim građanima
Prava socrealistička tvornica svih 'državnih' odluka u RH je Vlada RH. Radi se o golemom sustavu odluka – koje se protežu od zakonodavnog i političkog područja po privatizacijske pljačke – a zajednički nazivnik im je demokratska nelegitimnost te veleizdaja državnih i nacionalnih interesa, piše Josip Jurčević.
Prema otvorenim javnim iskazima onih koji upravljaju institucijama hrvatske države i društva, u Hrvatskoj se navodno obilježava dvadeseta obljetnica Dana državnosti. Znak je to za opću uzbunu svim čestitim hrvatskim građanima kojima je zaista stalo do hrvatske države, kao servisa koji služi općem dobru i koji Hrvate čini ravnopravnima u svjetskoj zajednici nacija.
Naime, preočigledno je da se radi o prijevari, jer je postupna, temeljita i veoma sustavna dekonstrukcija hrvatske državnosti već došla u završno razdoblje. Čelne institucije hrvatske države više o ničemu ne odlučuju stvarno samostalno i suvereno. Netko drugi, izvan Hrvatske i njenih državnih institucija donosi sve odluke, koje potom samo formalno potvrđuju državne institucije Republike Hrvatske.
Svi novi zakoni i izmjene postojećih zakona u RH, kao i sve druge parlamentarne odluke jesu rezultat otvorenog diktata kojem se bez otpora pokorava Hrvatski sabor. Saborski zastupnici su tek formalni automat za potvrđivanje, kojem se ni u redovitoj proceduri ne daje čak niti vremenske mogućnosti pročitati ono o čemu se glasuje. A puno toga odlučuje se po tzv. hitnoj proceduri, u kojoj se najotvorenije obrazlaže kako se radi o uvjetima (diktatu) različitih izvanhrvatskih institucija i interesa.
Tako je - u usporedbi sa sadašnjim Hrvatskim saborom – nekad ismijavani kokošinjac zaista postao uzor parlamentarne demokratičnosti. To su izgleda najbolje prepoznali vlasti gladni oporbenjaci, te su sebe biračima slavodobitno ponudili kao veličanstvenu Kukuriku koaliciju.
Prava socrealistička tvornica svih „državnih“ odluka u RH je Vlada RH, koja priprema sve bitne odluke i Hrvatskog sabora i sebe (Vlade RH) i niza drugih državnih i društvenih institucija u RH. Radi se o golemom sustavu odluka – koje se protežu od zakonodavnog i političkog područja po privatizacijske pljačke – a zajednički nazivnik im je demokratska nelegitimnost te veleizdaja državnih i nacionalnih interesa.
Veleizdajničko djelovanje u Hrvatskoj je doseglo razinu u kojoj se državni dužnosnici javno hvale verbalnim pohvalama koje su ima za veleizdajničke poteze uputili činovnici iz različitih izvanhrvatskih središta moći. Sve sliči najbanalnijim pričama o slonovima ili psima, koji od gospodara čekaju nagradnu kocku šećera ili oglodanu kost.
Gospodari su u Hrvatskoj postavili i dodatne osigurače u vidu materijalno-korupcijskih i moralnih ucjena državnih dužnosnika, te tako neposlušnima ili potrošenima neprekidno vise kazne prema poučku Sanader.
Instituciju Predsjednika RH je već dosadno i spominjati u ovome kontekstu, jer je svima u Hrvatskoj i svijetu jasno da se o izboru i djelovanju hrvatskih predsjednika već tri mandata odlučuje u središtima moći izvan Hrvatske.
I pravosudni sustav u RH se već odavno prilagodio provođenju izvanhrvatskih naloga, te je postalo sasvim uobičajeno da se najvišim institucijama hrvatske države sudi (za navodne ratne zločine) u političkim sudištima izvan Hrvatske, a herojima hrvatske obrane i nižim državnim dužnosnicima organiziraju se politički sudski procesi u Hrvatskoj. A o svemu tko, što i koliko - naravno, odlučuju izvanhrvatska središta moći.
Predsjednik
Ta prijevara sa sadašnjim obilježavanjem Dana državnosti je odmah prepoznatljiva i najpovršnijem promatraču po tome što je čak i srbijanski poslušnik Ivo Josipović, u televizijskom obraćanju naciji, predložio građanima da prigodom hrvatskog Dana državnosti budu ponosni i sretni, te da javno istaknu hrvatske zastave.
Ponajprije je krajnje sumnjivo što je Josipović pristao nastupiti bez svoje omiljene jugoslavenske komunističko-partizanske kape na glavi. Drugo, Josipović je tekst čitao s idiota, tj. naprave-ekrana koji je izmišljen zbog onih koji vole nastupati na televiziji a ne znaju što govore, pa stoga čitaju sve što im netko napiše, a gledateljima se pričinja kako govore svoje misli.
Izgleda da je na HTV-u, među pomoćnim osobljem, uspio opstati poneki hrvatski domoljub, jer su idiota Josipoviću postavili malo prenisko, pa je i gledateljima koji su neupućeni u idiot-tehniku bilo jasno da je u Hrvatskoj i nadalje sve pod kontrolom, tj. da se događa nešto idiotsko, odnosno da Josipović i nadalje ne zna što govori, nego čita što mu gazde daju. A to ima ponajmanje veze s interesima hrvatske države i hrvatskog društva, tj. hrvatskih državljana.
One koji žele biti bolje upućeni i koji ne žele podleći teoriji i praksi zaborava treba podsjetiti da su Josipovićevi partijski drugovi prosvjedno napustili Hrvatski državni sabor točno prije dvadeset godina (25. 06. 1991.) kada je – u jeku srbijanske oružane agresije na Hrvatsku - proglašavana državna samostalnost Hrvatske, koja se sada navodno i ushićeno obilježava.
O nepokolebljivoj komunističkoj i jugoslavenskoj čvrstoći Partije u Hrvatskoj osvjedočili smo se još i prije, tj. pri kraju srpnja 1990., kada je novoizabrani Sabor ukidao jugo-komunističko znakovlje i simboliku (crvenu petokraku, grb, ideološko nazivlje), a zastupnici Partije (SDP – SKH) prosvjedno su napustili Sabor. Na čelu im je bio tadašnji vođa I. Račan, kojeg su sve partijske strukture u Hrvatskoj nedavno svečano proglasile ocem hrvatske državnosti.
Predsjednica Vlade
No, o povraćanju loše prošlosti u hrvatsku budućnost još upečatljivije svjedoči činjenica da vladajuća stranka (HDZ) - koju je zapao usud da formalno vlada Hrvatskom prije dvadesetak godina, u razdoblju državnog osamostaljenja - danas najsustavnije radi na razgradnji hrvatske državnosti.
O povratku Partije Partiji ponajbolje svjedoči činjenica da je danas na čelu HDZ-a J. Kosor, koja je prije dvadesetak godina sve što je mogla najiskrenije davala opstanku komunističke Jugoslavije.
S druge strane, danas se izvorne HDZ-ovce već proglasilo (pravosudno, politički i medijski) ratnim zločincima. Tako je, primjerice, F. Tuđman u Haagu proglašen čelnikom udruženog zločinačkog pothvata. Glavaš je pravomoćno osuđen zbog rušenja komunističke Jugoslavije, protiv Merčepa je podignuta optužnica za ratne zločine, Brodarac je uhićen, a Šeks i ostali su na redu čim uskoro siđu s vlasti. Ne treba ih dalje pojedinačno navoditi, jer je premalo prostora u kolumni, a ionako je sve transparentno – prema starom partijskom običaju – višestruko obznanjeno u medijima.
HDZ iz državotvornog razdoblja proglašen je - medijski i politički – zločinačkom organizacijom. Uskoro će se to utvrditi i pravosudno, a ključna u tome će biti suđenja povezana s I. Sanaderom i njegovom kriminalnom sljedbom. Ta, zar nije i sam Ivo, u trenutku odlaska objavio kako to nije kraj njegove predstave, te da se uskoro vraća.
Stoga ne treba biti ništa neobično, a kamoli začuđujuće, što J. Kosor drhturi od uzbuđenja kad sva ozarena najavljuje da će ona potpisati konačni kraj hrvatske državne samostalnosti, jer očekuje da je stoga gospodari neće pravosudno povezivati s njenim Ivom. Naravno, za njen vladarski kapacitet uopće nije poučno što je i Ivo uzalud isto očekivo.
O zanimljivosti psihološkog profila J. Kosor - koji je profil začuđujući sapunični spoj senilnosti i infantilnost - zorno smo svjedočili u nedavnoj epizodi u kojoj se Kosorova svojom državničkom mudrošću uspjela izboriti za autogram Obame. Stoga Kosorovu sa zavišću gleda Josipović, koji je - tek preko veze – uspio od svojeg uzor-brata Tadića dobiti u Vukovaru jedan od ponajboljih četničkih uradaka. No, Josipović i ne sluti da J. Kosor također očekuje darove slične njegovima, jer nitko nije toliko široko i duboko učinio za restauraciju četništva u Hrvatskoj kao Kosorica i njen Ivo koji se vraća.
EU
U cijelom događanju sadašnje dekonstrukcije hrvatske države i najradikalnijeg demagoškog javnog govorenja u okupiranim medijima u Hrvatskoj posebno mjesto pripada temi međunarodnih institucija, naročito Europskoj uniji (EU), koja je 1991. g. još nosila naziv Europska zajednica (EZ).
I sva (do)sadašnja događanja pokazuju da su bivše jugoslavenske države za većinu međunarodne zajednice i nadalje ostale čvrste spojene posude. Pritom se u međunarodnoj zajednici zanemaruju sve realnosti koje postoje već dvadeset godina, a zajednička realnost bivše Jugoslavije jest da tu bivšu državu ne želi nijedan narod koji je u nju bio zatvoren.
Takvo sljepilo institucija međunarodne zajednice je razumljivo, jer Jugoslavije su bile i ostale projekt njihovih geopolitičkih, gospodarskih i ostalih interesa. Međunarodna moć je toliko velika i nemilosrdna, da može zanemarivati realnosti i zdrav razum, a pritom im je nevažno što daleko najveću cijenu plaćaju narodi jugoistočne Europe.
U toj priči iz stvarnosti najveća je tragedija hrvatskog naroda, jer jedina sekta najradikalnijih jugoslavenskih vjernika neprekidno – već 150-ak godina - čvrsto sjedi samo u hrvatskim državnim i društvenim institucijama. U institucijama svih drugih država jugoistočne Europe nalaze se njihove nacionalne elite.
Iako u EU postoje silnice koje prihvaćaju realnost, što znači i samostalnu hrvatsku državu, ipak prevladava regionalni pristup, za čiju održivost su ključni veleizdajnički potezi institucija hrvatske države. Stoga se, usprkos svemu, glavni ključ opstanka sadašnje hrvatske države nalazi u Hrvatskoj. Stoga se u Hrvatskoj događaju najveće moguće prijevare, krivotvorenja, manipulacije i lažna predstavljanja, jer se sve protudržavne djelatnosti u Hrvatskoj ne mogu događati bez formalnog izraza volje hrvatskih građana, tj. glavnih državnih institucija.
Tako već godinama – od domaćih eurofatalista ili euroutopista slušamo nadrealističke bajke o EU, a nikako se hrvatskim građanima ne dopušta saznati koje su katastrofe do sada ugovorene u sramotnom diktatu na koji pristaju državne institucije RH.
U kontekstu obljetnice hrvatske državnosti veoma je korisno podsjetiti na temeljne stavove EZ (EU) iz 1991. g., kada Jugoslavija praktično više nije postojala, a hrvatski i slovenski parlamenti bili su nekoliko tjedana od donošenja odluke o državnoj samostalnosti. Tada je predsjedavajući čelnog tijela EZ (Jacques Poos) jasno rekao: „Cjepkanje Jugoslavije bilo bi anakronizam“ te se stoga EZ „stalno zauzima za održavanje Jugoslavije.“ Kao glavni razlog ove EZ upornosti J. Poos je naveo predrasudu da samostalne južnoslavenske države „ne bi bile sposobne za samostalni život.“
Budući državna vodstva Hrvatske i Slovenije nisu odustajala od proglašenja već postojeće državne samostalnosti, tjedan dana prije toga čina, oglasio se i G. de Michelis (jedan od trojice moćnika EZ koji su bili zaduženi za tzv. jugoslavensku krizu), koji je bio potpuno izravan u prijetnjama tvrdeći da „svijet neće dopustiti stvaranje novih država“ te da će „svaki secesionizam biti kažnjen.“
Poznato nam je svima da su slovenski građani i državne institucije Slovenije pokazali uspješnost svoje državne samosvijesti. Zar je potrebno ponavljati da je Hrvatska dvostruko veća od Slovenije (teritorijem i brojem stanovnika), te da ima dugu povijesnu državnu tradiciju, koju Slovenija nije imala.
Prema tome, dragi hrvatski građani, usprkos svemu naznačenom još nije isteklo vrijeme u kojem samo mi imamo pravo donijeti odluku o daljnjem (ne)postojanju samostalne hrvatske države.
Budimo svjesni što to znači, jer smo toga bili svjesni i u puno težim okolnostima prije dvadeset godina.
Sve ostalo su tek idiot-tehnike za lov u mutnom, kao i prije dvadeset godina.
Naime, preočigledno je da se radi o prijevari, jer je postupna, temeljita i veoma sustavna dekonstrukcija hrvatske državnosti već došla u završno razdoblje. Čelne institucije hrvatske države više o ničemu ne odlučuju stvarno samostalno i suvereno. Netko drugi, izvan Hrvatske i njenih državnih institucija donosi sve odluke, koje potom samo formalno potvrđuju državne institucije Republike Hrvatske.
Svi novi zakoni i izmjene postojećih zakona u RH, kao i sve druge parlamentarne odluke jesu rezultat otvorenog diktata kojem se bez otpora pokorava Hrvatski sabor. Saborski zastupnici su tek formalni automat za potvrđivanje, kojem se ni u redovitoj proceduri ne daje čak niti vremenske mogućnosti pročitati ono o čemu se glasuje. A puno toga odlučuje se po tzv. hitnoj proceduri, u kojoj se najotvorenije obrazlaže kako se radi o uvjetima (diktatu) različitih izvanhrvatskih institucija i interesa.
Tako je - u usporedbi sa sadašnjim Hrvatskim saborom – nekad ismijavani kokošinjac zaista postao uzor parlamentarne demokratičnosti. To su izgleda najbolje prepoznali vlasti gladni oporbenjaci, te su sebe biračima slavodobitno ponudili kao veličanstvenu Kukuriku koaliciju.
Prava socrealistička tvornica svih „državnih“ odluka u RH je Vlada RH, koja priprema sve bitne odluke i Hrvatskog sabora i sebe (Vlade RH) i niza drugih državnih i društvenih institucija u RH. Radi se o golemom sustavu odluka – koje se protežu od zakonodavnog i političkog područja po privatizacijske pljačke – a zajednički nazivnik im je demokratska nelegitimnost te veleizdaja državnih i nacionalnih interesa.
Veleizdajničko djelovanje u Hrvatskoj je doseglo razinu u kojoj se državni dužnosnici javno hvale verbalnim pohvalama koje su ima za veleizdajničke poteze uputili činovnici iz različitih izvanhrvatskih središta moći. Sve sliči najbanalnijim pričama o slonovima ili psima, koji od gospodara čekaju nagradnu kocku šećera ili oglodanu kost.
Gospodari su u Hrvatskoj postavili i dodatne osigurače u vidu materijalno-korupcijskih i moralnih ucjena državnih dužnosnika, te tako neposlušnima ili potrošenima neprekidno vise kazne prema poučku Sanader.
Instituciju Predsjednika RH je već dosadno i spominjati u ovome kontekstu, jer je svima u Hrvatskoj i svijetu jasno da se o izboru i djelovanju hrvatskih predsjednika već tri mandata odlučuje u središtima moći izvan Hrvatske.
I pravosudni sustav u RH se već odavno prilagodio provođenju izvanhrvatskih naloga, te je postalo sasvim uobičajeno da se najvišim institucijama hrvatske države sudi (za navodne ratne zločine) u političkim sudištima izvan Hrvatske, a herojima hrvatske obrane i nižim državnim dužnosnicima organiziraju se politički sudski procesi u Hrvatskoj. A o svemu tko, što i koliko - naravno, odlučuju izvanhrvatska središta moći.
Predsjednik
Ta prijevara sa sadašnjim obilježavanjem Dana državnosti je odmah prepoznatljiva i najpovršnijem promatraču po tome što je čak i srbijanski poslušnik Ivo Josipović, u televizijskom obraćanju naciji, predložio građanima da prigodom hrvatskog Dana državnosti budu ponosni i sretni, te da javno istaknu hrvatske zastave.
Ponajprije je krajnje sumnjivo što je Josipović pristao nastupiti bez svoje omiljene jugoslavenske komunističko-partizanske kape na glavi. Drugo, Josipović je tekst čitao s idiota, tj. naprave-ekrana koji je izmišljen zbog onih koji vole nastupati na televiziji a ne znaju što govore, pa stoga čitaju sve što im netko napiše, a gledateljima se pričinja kako govore svoje misli.
Izgleda da je na HTV-u, među pomoćnim osobljem, uspio opstati poneki hrvatski domoljub, jer su idiota Josipoviću postavili malo prenisko, pa je i gledateljima koji su neupućeni u idiot-tehniku bilo jasno da je u Hrvatskoj i nadalje sve pod kontrolom, tj. da se događa nešto idiotsko, odnosno da Josipović i nadalje ne zna što govori, nego čita što mu gazde daju. A to ima ponajmanje veze s interesima hrvatske države i hrvatskog društva, tj. hrvatskih državljana.
One koji žele biti bolje upućeni i koji ne žele podleći teoriji i praksi zaborava treba podsjetiti da su Josipovićevi partijski drugovi prosvjedno napustili Hrvatski državni sabor točno prije dvadeset godina (25. 06. 1991.) kada je – u jeku srbijanske oružane agresije na Hrvatsku - proglašavana državna samostalnost Hrvatske, koja se sada navodno i ushićeno obilježava.
O nepokolebljivoj komunističkoj i jugoslavenskoj čvrstoći Partije u Hrvatskoj osvjedočili smo se još i prije, tj. pri kraju srpnja 1990., kada je novoizabrani Sabor ukidao jugo-komunističko znakovlje i simboliku (crvenu petokraku, grb, ideološko nazivlje), a zastupnici Partije (SDP – SKH) prosvjedno su napustili Sabor. Na čelu im je bio tadašnji vođa I. Račan, kojeg su sve partijske strukture u Hrvatskoj nedavno svečano proglasile ocem hrvatske državnosti.
Predsjednica Vlade
No, o povraćanju loše prošlosti u hrvatsku budućnost još upečatljivije svjedoči činjenica da vladajuća stranka (HDZ) - koju je zapao usud da formalno vlada Hrvatskom prije dvadesetak godina, u razdoblju državnog osamostaljenja - danas najsustavnije radi na razgradnji hrvatske državnosti.
O povratku Partije Partiji ponajbolje svjedoči činjenica da je danas na čelu HDZ-a J. Kosor, koja je prije dvadesetak godina sve što je mogla najiskrenije davala opstanku komunističke Jugoslavije.
S druge strane, danas se izvorne HDZ-ovce već proglasilo (pravosudno, politički i medijski) ratnim zločincima. Tako je, primjerice, F. Tuđman u Haagu proglašen čelnikom udruženog zločinačkog pothvata. Glavaš je pravomoćno osuđen zbog rušenja komunističke Jugoslavije, protiv Merčepa je podignuta optužnica za ratne zločine, Brodarac je uhićen, a Šeks i ostali su na redu čim uskoro siđu s vlasti. Ne treba ih dalje pojedinačno navoditi, jer je premalo prostora u kolumni, a ionako je sve transparentno – prema starom partijskom običaju – višestruko obznanjeno u medijima.
HDZ iz državotvornog razdoblja proglašen je - medijski i politički – zločinačkom organizacijom. Uskoro će se to utvrditi i pravosudno, a ključna u tome će biti suđenja povezana s I. Sanaderom i njegovom kriminalnom sljedbom. Ta, zar nije i sam Ivo, u trenutku odlaska objavio kako to nije kraj njegove predstave, te da se uskoro vraća.
Stoga ne treba biti ništa neobično, a kamoli začuđujuće, što J. Kosor drhturi od uzbuđenja kad sva ozarena najavljuje da će ona potpisati konačni kraj hrvatske državne samostalnosti, jer očekuje da je stoga gospodari neće pravosudno povezivati s njenim Ivom. Naravno, za njen vladarski kapacitet uopće nije poučno što je i Ivo uzalud isto očekivo.
O zanimljivosti psihološkog profila J. Kosor - koji je profil začuđujući sapunični spoj senilnosti i infantilnost - zorno smo svjedočili u nedavnoj epizodi u kojoj se Kosorova svojom državničkom mudrošću uspjela izboriti za autogram Obame. Stoga Kosorovu sa zavišću gleda Josipović, koji je - tek preko veze – uspio od svojeg uzor-brata Tadića dobiti u Vukovaru jedan od ponajboljih četničkih uradaka. No, Josipović i ne sluti da J. Kosor također očekuje darove slične njegovima, jer nitko nije toliko široko i duboko učinio za restauraciju četništva u Hrvatskoj kao Kosorica i njen Ivo koji se vraća.
EU
U cijelom događanju sadašnje dekonstrukcije hrvatske države i najradikalnijeg demagoškog javnog govorenja u okupiranim medijima u Hrvatskoj posebno mjesto pripada temi međunarodnih institucija, naročito Europskoj uniji (EU), koja je 1991. g. još nosila naziv Europska zajednica (EZ).
I sva (do)sadašnja događanja pokazuju da su bivše jugoslavenske države za većinu međunarodne zajednice i nadalje ostale čvrste spojene posude. Pritom se u međunarodnoj zajednici zanemaruju sve realnosti koje postoje već dvadeset godina, a zajednička realnost bivše Jugoslavije jest da tu bivšu državu ne želi nijedan narod koji je u nju bio zatvoren.
Takvo sljepilo institucija međunarodne zajednice je razumljivo, jer Jugoslavije su bile i ostale projekt njihovih geopolitičkih, gospodarskih i ostalih interesa. Međunarodna moć je toliko velika i nemilosrdna, da može zanemarivati realnosti i zdrav razum, a pritom im je nevažno što daleko najveću cijenu plaćaju narodi jugoistočne Europe.
U toj priči iz stvarnosti najveća je tragedija hrvatskog naroda, jer jedina sekta najradikalnijih jugoslavenskih vjernika neprekidno – već 150-ak godina - čvrsto sjedi samo u hrvatskim državnim i društvenim institucijama. U institucijama svih drugih država jugoistočne Europe nalaze se njihove nacionalne elite.
Iako u EU postoje silnice koje prihvaćaju realnost, što znači i samostalnu hrvatsku državu, ipak prevladava regionalni pristup, za čiju održivost su ključni veleizdajnički potezi institucija hrvatske države. Stoga se, usprkos svemu, glavni ključ opstanka sadašnje hrvatske države nalazi u Hrvatskoj. Stoga se u Hrvatskoj događaju najveće moguće prijevare, krivotvorenja, manipulacije i lažna predstavljanja, jer se sve protudržavne djelatnosti u Hrvatskoj ne mogu događati bez formalnog izraza volje hrvatskih građana, tj. glavnih državnih institucija.
Tako već godinama – od domaćih eurofatalista ili euroutopista slušamo nadrealističke bajke o EU, a nikako se hrvatskim građanima ne dopušta saznati koje su katastrofe do sada ugovorene u sramotnom diktatu na koji pristaju državne institucije RH.
U kontekstu obljetnice hrvatske državnosti veoma je korisno podsjetiti na temeljne stavove EZ (EU) iz 1991. g., kada Jugoslavija praktično više nije postojala, a hrvatski i slovenski parlamenti bili su nekoliko tjedana od donošenja odluke o državnoj samostalnosti. Tada je predsjedavajući čelnog tijela EZ (Jacques Poos) jasno rekao: „Cjepkanje Jugoslavije bilo bi anakronizam“ te se stoga EZ „stalno zauzima za održavanje Jugoslavije.“ Kao glavni razlog ove EZ upornosti J. Poos je naveo predrasudu da samostalne južnoslavenske države „ne bi bile sposobne za samostalni život.“
Budući državna vodstva Hrvatske i Slovenije nisu odustajala od proglašenja već postojeće državne samostalnosti, tjedan dana prije toga čina, oglasio se i G. de Michelis (jedan od trojice moćnika EZ koji su bili zaduženi za tzv. jugoslavensku krizu), koji je bio potpuno izravan u prijetnjama tvrdeći da „svijet neće dopustiti stvaranje novih država“ te da će „svaki secesionizam biti kažnjen.“
Poznato nam je svima da su slovenski građani i državne institucije Slovenije pokazali uspješnost svoje državne samosvijesti. Zar je potrebno ponavljati da je Hrvatska dvostruko veća od Slovenije (teritorijem i brojem stanovnika), te da ima dugu povijesnu državnu tradiciju, koju Slovenija nije imala.
Prema tome, dragi hrvatski građani, usprkos svemu naznačenom još nije isteklo vrijeme u kojem samo mi imamo pravo donijeti odluku o daljnjem (ne)postojanju samostalne hrvatske države.
Budimo svjesni što to znači, jer smo toga bili svjesni i u puno težim okolnostima prije dvadeset godina.
Sve ostalo su tek idiot-tehnike za lov u mutnom, kao i prije dvadeset godina.
Primjedbe