ZORAN VUKMAN O BESRAMNIM GENERALIZACIJAMA KATOLIKA

Parade ponosa i barbarskog nasilja

Datum: 13.06.2011.

Kad se postaje građaninom? Onda kad shvatiš da je svaki grad metropola različitosti koje čine jednu urbanu, skladnu cjelinu i kad se, u skladu s tim, ponašaš. Živimo na Mediteranu koji je od davnina razvio forumski tip života, koji je na gradskim trgovima živio u šarolikoj i demokratskoj napetosti i dinamici. Ni kršćanstvo se ne bi proširilo grčkim i rimskim svijetom, da apostoli poput sv. Pavla nisu koristili prostor antičke demokracije, da na javnim mjestima gdje su se ljudi okupljali nisu mogli slobodno propovijedati. Urbanitet je najbliži vlastitoj suštini ako dopušta svima pravo na javnost i izražavanje vlastitih stavova, umijeća ili pak nezadovoljstva i prosvjeda. Najdraži su mi gradovi na čijim ulicama ima svirača, plesača, pantomimičara i slikara, govornika, propovjednika, prosvjednika, koji diše nečim slobodnim i kreativnim. Grad je arhitektura demokracije. Ali kad govorim o pojmu demokracije ne mislim o političkom mehanizmu nadglasavanja, nego upravo o ovom živom, ludom, nepredvidljivom pulsu ulice kojom teče rijeka ljudi, njihovih nemira, zanosa, komunikacije, susreta i potrebe da izraze vlastitu kreativnost. Demokracija je, prije svega, mogućnost slobodnog ljudskog izražavanja i komuniciranja, i uređenje zajednice, pogotovo urbane strukture u kojoj je slobodni poredak moguć. Imali smo nekada gradove komune i polise koji su tako funkcionirali. Urbano je danas više nego ikada prostor začudnosti i nevjerojatne raznolikosti.

"Crvene krpe" za nasilnike

Kad su u pitanju javne i mirne manifestacije drukčijih svjetonazora, građanin se mora naviknuti i na one koji mu nisu simpatični. Mora se naučiti tolerirati. Najslikovitiji je primjer gay pride. Nisam pobornik takvih manifestacija, ali je činjenica da se homoseksualnoj populaciji ne može osporiti pravo na javno izražavanje vlastitih stavova, ako ćemo dosljedno primjenjivati demokratsko načelo. Gay pride je činjenica, samo je pitanje kako se postaviti prema toj činjenici. Glupo je gledati na gay pride kao na "crvenu krpu". Glupo je postavljati se u poziciju "anti" i pridavati tim povorkama veće značenje nego što ga imaju. Sve to treba promatrati smireno, bez mistifikacija, neopterećeno, kao dio urbane mizanscene – koliko god to bilo teško u hrvatskom ozračju punom tenzija. Prema gay prideu u Splitu postavio sam se na ekvidistancu. Ne mogu se identificirati s povorkom "ponosa", a ne mogu ni s nasilnicima koji viču: "Ubij, ubij pedera". Međutim, nasilje koje se dogodilo u Splitu treba staviti u pravi, dezideologizirani kontekst! Pomalo je iritantno problem nasilja u hrvatskom društvu svoditi samo na problem gay populacije, jer riziku da pretrpe određeno nasilje izloženi su svi miroljubivi ljudi, koji mogu postati meta iz raznih razloga i povoda! Bilo da govorite "kaj" u Splitu i nosite plavu boju, bilo da ste u Zagrebu sa splitskim registarskim oznakama na automobilu, bilo da ste iz bilo kojeg razloga u fokusu nasilničke skupine kao netko tko je iritira svojom različitošću. Nasilnici traže, imaju svoje "markere", imaju svoje teritorije, i imaju svoje "crvene krpe". U slučaju splitskog gay pridea dobili su povod za svoje iživljavanje koje je, u suštini, navijački atavizam. Da je Rivom prošla povorka Dinamovih navijača, vjerojatno bi bilo mrtvih. Navijačka ikonografija je fašistička zato što je marginalna i zabranjena, ali kao stvorena za barbarsku provokaciju. Nasilne navijačke skupine, utvrdili su to pametni sociolozi, funkcioniraju kao urbana plemena. I nose u sebi nešto nalik poganskom kultu.

Besramne generalizacije katolika

Zato osobno doživljavam kao uvredu i klevetu nazivati takve skupine katolicima i kršćanima, kao što su neki komentatori imali potrebu naglasiti za anti gay prosvjednike u Splitu! Mogu oni biti formalno katolici, kršteni, krizmani i pričešćeni, ali odakle pravo nekim zlobnicima poistovjećivati ih s nenasilnim praktičnim vjernicima? Autor ove kolumne kao katolik živi sakramentalno: idem često na mise i sve katoličke pobožnosti, ali moram priznati da takve profile ljudi kao što su splitski bukači i nasilnici nisam susretao u crkvama na molitvama! Nisam ih susretao na molitvama krunice, na klanjanjima pred presvetim oltarskim sakramentom... takve možete vidjeti eventualno na kakvim dernecima, ili nabasati na njih ispred crkve na krizmama i pričestima, ali u onoj intenzivnoj dnevnoj, molitvenoj katoličkoj duhovnosti, takve ne susrećem! Ali poznajem i susrećem mnoge vjernike u crkvama koji su čestiti ljudi, koji nisu ni devijantni ni isključivi, ali trpe prezir društva i medija, pogotovo kad ih se poistovjećuje s nekim općim porugljivim stereotipima o licemjernim katolicima! Dakle, problem nasilja na gay prideu u Splitu problem je nasilja općenito u društvu, i kao takvog ga treba rješavati! Pridavati mu katoličke epitete besramna je generalizacija koja nije dopuštena ni u jednom drugom slučaju! To bi bilo kao kad bismo rekli da su svi muslimanski vjernici potencijalni bombaši samoubojice i teroristi, iako nam zdrav razum govori da je to nemoguće i da bi takva tvrdnja samo značila uopćavanje iz mržnje! Zašto se to onda može činiti samo katolicima? Zašto se može bez problema javno reći da su katolici pedofili, licemjeri i fašisti, i tako uvrijediti mnoge ljude? I etiketa homofoba je iritantna jer služi kao diskriminacijsko, ideološko sredstvo, kao oruđe agitatora koji će svakog čovjeka, koji izrazi neko drukčije mišljenje u odnosu na gay svjetonazor, proglasiti društveno nepoćudnim elementom i diskreditirati kao rasista! Nije potrebna neka velika sociološka analiza da bi se došlo do zaključka kako je stil nasilnika na Rivi bio stadionski i navijački, a takve skupine samo traže povoda za legaliziranje vlastite destrukcije!

Grubišićeva jeftina demagogija

Bio sam zaprepašten kad sam na jednom portalu pročitao izjavu don Ivana Grubišića kako su za takvo ponašanje krive škola i Crkva "jer mlade odgajaju u isključivosti"! Njegova tvrdnja je skandalozno i uvredljivo uopćavanje na koje bi trebali reagirati mnogi profesori koji ovih dana posebno osjećaju što znači stres u prosvjeti i poslu kojeg obavljaju, koji su u hrvatskom društvu ponižena i diskriminirana kategorija! Grubišić insinuira i kad je Crkva u pitanju, jer na koncu, Crkva je i on sam, Crkva su mnogi samozatajni ljudi koji u svom zvanju nastoje odgajati bilo svoju djecu kao roditelji, bilo učenike i mlade ljude kao vjeroučitelji! Grubišić tvrdi da su neredi nastali zbog "jednog mentalnog sklopa ljudi koji nisu naučili na gradski život i ponašanje, nego su zadojeni mržnjom i isključivošću za sve ono što nije pravi Hrvat i katolik". I ova konstatacija je obično uopćavanje i jeftina demagogija. Po Grubišićevoj logici, nasilnici su uvjereni kako su oni "pravi Hrvati i katolici", pa su krenuli u napad na gay populaciju. Dakle, ispada da su napali gay pride povorku zato što su katolici! To je Grubišićeva konkluzija! Ako bi to bilo točno, zašto onda ti isti nasilnici kao "pravi Hrvati i katolici" s još većom mržnjom idu u boj protiv istih takvih "pravih Hrvata i katolika", ali koji su navijači suparničkog nogometnog kluba? Također, tvrdnja da se radi o mentalnom sklopu ljudi koji nisu naučili na gradski život i ponašanje u sebi je sociološki kontradiktorna jer urbano nasilje je opći fenomen. Ono nije došlo kao ruralna stečevina, nego kao anomalija unutar gradskoga života. Jasno je da je Grubišić aludirao na ruralno podrijetlo nasilnika (iako ne znamo ništa o njihovom podrijetlu!), no ako bi ono bilo uzrok nasilja, što bismo onda rekli za skinheadse i slične urbane nasilničke skupine po europskim gradovima? Iz kakvih su oni sela?

Moj pride je moj pride

Problem je u nečemu drugom, upravo u suvremenoj poganskoj svijesti koja nije stvar ruraliteta nego ljudske otuđenosti u samim gradovima, u neprilagodljivosti koja se ne može svoditi na podrijetlo, nego na razne druge psihosocijalne čimbenike gradskog, kvartovskog života mladih! Grubišićeva tvrdnja je nekorektna jer implicira ono o čemu sam u ovom tekstu pisao: da su svi katolici takvi, i da je ponašanje tih nasilnika zapravo obrazac ponašanja svih koji prakticiraju katoličku vjeru, koje su kao takve odgojile škola i Crkva, i jer su svi redom ruralnoga podrijetla!? Kad netko kaže da je katolik pa zato ne prihvaća "pedere", ja mu kažem da je budala. Ja nisam katolik zato što mi homoseksualizam nije moralno prihvatljiv, nego sam katolik jer volim Isusa i vjerujem Mu na riječ, jer sam obični grješnik, uvjeren da je Krist uistinu Gospodin, Učitelj i Otkupitelj, da je prisutan u Crkvi po sakramentima, i da mi pokazuje put, istinu i život. Isus mi govori da je ispod svake ljudske maske i odijela skriveno ranjeno ljudsko biće željno ljubavi i poštovanja. I da je svako nasilje i divljanje nedostojno uzvišenosti čovještva koje nam On pokazuje. Ali jednako tako i svaka laž i zlobna insinuacija. Zato, neka idu povorke, neka svatko kaže što ima ne vrijeđajući i ne napadajući druge, jer gay pride je gay pride, a moj pride je moj pride.

Autoru možete pisati na zoran.vukman@yahoo.com