VEČERNJI LIST O HRASTU

O čemu nam je zaista govorio Benedikt XVI.

Ako je papa Benedikt XVI. u svom posjetu Hrvatskoj izrekao poruke koje se mogu svesti u četiri sveobuhvatna pojma (Europska unija - tradicionalna obitelj - budućnost u mladima - čistoća savjesti), onda oni kao cjelina mogu vrlo lako poslužiti kao koordinate za navođenje na političkoj sceni. Svaka Benediktova teza za sebe ima težinu i značenje, ali zajedno stvaraju jedinstvenu socijalnu i političku platformu koja, gledano, primjerice, očima hrvatskih katolika i same Katoličke crkve, može imati i te kako jasne konture tzv. trećeg puta na političkoj sceni.

Svima je jasno da se Hrvatska mora izvući iz hadezeovsko-esdepeovskih ralja, političko-koruptivnog dualizma koji je posve zarobio hrvatsku dušu i izbornim strojem koristi se isključivo za reciklažu vlastitog zastupničkog kadra koji se, praktično, između HDZ-a i SDP-a, politički, svjetonazorski i moralno gotovo jedva razlikuje. S fiškalsko proračunatim koalicijskim partnerima koji su jedva prešli izborni prag, takva vlast služi isključivo vlastitom samoodržanju i nimalo ne odgovara biračima za krah društva, njegovih vitalnih institucija i sustavno uništavanje općega dobra.

Jalovo HDZ-ovo demokršćanstvo

Crkva već odavno traži "treći put". Koliko ga god kritizirali i podsmjehivali mu se, jedan je od upornih tražitelja toga trećeg puta glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić, čiji tjednik više nema onu ubojitu javnu moć, ali i dalje ima jak utjecaj na kler i dio vjerničke javnosti, koji ga redovito konzumiraju. Međutim, Miklenić se, kao ni bilo tko iz Crkve, dosad nije izjašnjavao ne kakav bi to bio "treći put" (jer je jasno da Crkva podržava isključivo demokršćanstvo, i to nepatvoreno, jer vidi se da je ono HDZ-ovo posve jalovo i lažno), nego tko bi bio njegov nositelj. No, nakon papina posjeta i četverolista njegovih teza "EU - obitelj - mladi - savjest", neke crkvenopolitičke konstrukcije tvrde daje to vjetar u leđa jednom političkom pokretu/stranci pod nazivom HRAST (Hrvatski rast), koji je trenutačno posve marginalan i marginaliziran na političkoj i javnoj sceni, a koji se po svome habitusu i strukturi vodećih ljudi isključivo oslanja na učenja i tekovine, poslanje i političku paradigmu Crkve u Hrvata.

Papa Benedikt XVI. u Hrvatskom narodnom kazalištu (dakle, ne slučajno u centru centra glavnoga grada) okupio je političku, društvenu i javnu elitu kako bi joj govorio o savjesti. Nije postavio pitanje ima li je ta i takva elita, no govorio je o savjesti kao središnjem pitanju djelovanja na političkoj i društvenoj sceni, jer bez čiste savjesti nema ni dobrih vjernika ni agnostika ni ateista, pa prema tome ni dobroga društva u cjelini. Kakva je savjest današnjih političkih i inih elita suvišno je komentirati, no događaj koji su se zbili tada u samom HNK, ali i prije susreta u njemu, govore mnogo. Naime, goste u HNK birala je Crkva, pa prema tome nije pozvan bivši predsjednik Stjepan Mesić, a pozivnica za akreditaciju lideru glavne oporbene stranke Zoranu Milanoviću (slučajno?) poslana je na njegovu alternativnu, tj. saborsku adresu. Kao da se željelo da Milanović ne dođe, što je njegov napuhani politički ego objeručke prihvatio i nastao je pravi cirkus oko njegova (ne) dolaska. No, nitko se nije zapitao što se dogodilo kada se doznalo da Milanović neće doći na susret s papom. Istoga trenutka, ma iste sekunde kada se to dogodilo, on je ostao bez velikog dijela tzv. vjerničkih glasova jer je svojom bahatošću povrijedio suptilnost vjerničke duše. Izgubio je tada u trenu sve one vjerničke glasove koje je s velikim marom i brižnošću u svojoj pobjedi u utrci za Pantovčak prikupio Ivo Josipović, koji je tada (a i sad pred papom) jednostavno govorio o tome kako je nevjernik. No, to mu nije donijelo antipatije vjerničkog biračkog stroja, nego upravo suprotno. Našem mentalitetu, čini se, gotovo je posve svejedno je li netko vjernik ili nije (jer u stvarnosti ima vjernika koji su veći nevjernici od ateista i vjernika koji su duhovniji i pobožniji od pola klera), ali mu nije svejedno kada mu se diraju uzvišene i ikonizirane svetinje, a papa je sasvim sigurno jedna od njih. I premda se, na koncu, činilo kako je Milanovićevim akreditiranjem u posljednji tren sve posve izglađeno, i dalje u zraku ostaje visjeti ono ključno pitanje: kome će otići vjernički glasovi koje je Zoki tako olako tada prokockao?

Na Hipodromu je euharistijska kolotečina mirno tekla sve dok se mikrofona nije dohvatio krčki biskup (gle slučajnosti s Mahnićevim zavičajem!) mons. Valter Župan, koji je među biskupima zadužen za obitelj. Osim stoje pljucnuo na istospolne brakove, on je od države zatražio da ukine postojeći zakon o pobačaju, koji je od samih početaka hrvatske države kamen spoticanja u odnosima između Crkve i države, ali ga se ni jedna ni druga strana ne usudi pomaknuti s mjesta. No, učinio je to sada biskup Župan pred najvećim autoritetom Katoličke crkve, kompletnim državnim vrhom koji se sunčao u prvom redu pred oltarom i biskupskim korom koji je zadovoljno zijevao. Dakako, nije biskup Župan, baš kao ni ostali biskupi, naivan da ne zna daje na taj radikalni zahtjev nemoguće tek tako odgovoriti, kako sada, tako i u jeku predizborne kampanje. Pa zastoje onda, uopće, o tome i govorio? Upravo zato da razoruža i jednu i drugu partiju, i HDZ i SDP, i svoj zahtjev pred papom postavi vodećim političkim strankama kao mamac na koji neće moći odgovoriti, ali mu neće moći ni odoljeti.

Mladi koji su se okupili na Trgu bana Jelačića i u veličanstvenoj molitvenoj šutnji zajedno s papom gledali prema golemoj zlatnoj monstranci s Presvetim nije navrat-nanos te večeri prikupljena hrvatska mladež koja do podneva spava, a od podneva sjedi po zadimljenim kafićima. Mahom su to aktivni članovi pokreta i udruga u Crkvi, što se vidjelo u koordinaciji njihovih pokreta i uzdaha. Upravo toj mladeži papa je poručio daje ona budućnost ove zemlje, a ona mu je klicala da ga voli. HRAST, novostvoreni politički pokret pod okriljem Crkve, čine upravo mladi ljudi, u rasponu od 30 do 40 godina, mnogi od njih s vrhunskim "crkvenim pedigreom" (npr. poput predsjednice stranke čiji je otac jedan od vodećih katoličkih laika) ili čak raznim crkvenim funkcijama u odborima za obitelj i mlade, koje su klerici posljednjih godina prepustili laicima. Međutim, upravo je zbog HRAST-a kardinal Bozanić još u siječnju ove godine zabranio bilo kakvo političko okupljanje i zborovanje po crkvenim prostorima. Zar je moguće daje upravo crkveni vrh kanio posjeći mladicu koja je tek krenula stasati, a jedina kuca istim srcem kao i sama Crkva?

Udružili se s HSP-om R. Tomašić

Za pretpostaviti je da nije, tj. daje na djelu stara crkvena diplomacija i politika da se daje "lijevi žmigavac", a skreće desno. Barem to tako vide stari "crkveni mačkovi" s terena, koji se posljednjih mjeseci na svojim svećeničkim kružocima redovito pitaju kome na sljedećim izborima dati glas. Konstrukcija da bi upravo HRAST mogao biti ta treća opcija koju zagovara Crkva možda i ne drži vodu, no Crkva je i više no u potrazi za tim trećini putem. Nije tajna da joj ne odgovara ni HDZ ni SDP. Taj treći put, prema crkvenom razmišljanju, ne bi morao nužno biti masovni pokret koji bi hametice slistio s političke scene ovu dvoglavu aždaju, ali bi barem mogao s pet-šest, sedam-osam glasova ući u Sabor i postati zamjenski koalicijski partner budućoj vlasti umjesto ovih postojećih. Kada se zbroje svi potencijalni glasovi upravo za papina posjeta (400.000 na Hipodromu + 50.000 na Trgu i oko njega + 5000 u Stepinčevoj katedrali i oko nje), onda ta matematika i te kako drži vodu. I Crkva postaje respektabilan politički čimbenik na budućim izborima, bez obzira na spominjani HRAST (koji se nije slučajno nakon papina odlaska udružio s HSP-om Ruže Tomašić, o čemu su promptno izvijestili glavni katolički mediji). A sve na papinoj platformi: malo EU, malo obitelji i malo mladih te puno savjesti, što ovome društvu najviše nedostaje.

Darko Pavičić
Obzor, Večernji list