PONOSNA DUVANJKA
Prije nekih mjesec dana došla sam u ambulantu po neki lijek.Unutra je bila gužva i znala sam da ću dugo čekati.Sjela sam do starog gospodina koji je vodio riječ i bio preglasan sa svojim negodovanjem. Nezadovoljan,krivio je sve od reda:državu, ljude, Boga kao i svoju obitelj.Posebno je naglašavao prošlost i tražio krivce u svima. Bože moj, razmišljala sam, ima li u ovom čovjeku duha, bar mrvica osjećaja, dobrote ili pozitivne misli? Kao da je pogodio o čemu razmišljam,okrenuo se prema meni i upita: „A,šta ti mlada damo misliš o ovom stanju kod nas?“ Srce mi je počelo ubrzano kucati, u meni se miješao bijes s nervozom.
Udahnula sam duboko i zaključila da bi bilo pametnije krenuti smireno i polako:“ Pa gospodine primjećujem da ljudi sve više postaju zatvoreni zidovima koje im ovo teško vrijeme donosi, skršeni životnim okolnostima koje su jače od njih. Puno toga je srušeno, puno toga nažalost ležat će na zemlji zbog nečijih razmišljanja sličnih vašima, bez velike nade ponovnog boljeg života… Ne trebamo se vraćati u prošlost (ne kažem da je treba zaboraviti) svako vraćanje tamo je slabost, život nije prošlost on je „sada“ i to sada treba (pre)živjeti… Također mislim da je hrvatsko srce veliko, naš napaćeni narod još uvijek ima snage i ponosa podići glavu visoko i uz Božju pomoć hrabro krenuti naprijed.“ Skoro sam ostala bez daha jer nisam prestajala govoriti. Tišina je vladala u ambulanti, a kad sam pogledala gospodina u oči sledila sam se od njegovog hladnog ubojitog pogleda. „Ne spominji Boga“ vikao je: „On ne postoji!“ Kad je to izgovorio osjetila sam slabost,“gađao“ je ravno u srce.Osjećaj koji je u meni izazvao ne mogu opisati riječima.Tad se javi jedna starica koja je sjedila u kutu čekaonice.Bila je sitne građe,odjevena u crnu odjeću činila se još krhkijom.Ispod crne marame srebrni čuperak kose nestašno je ispadao i dok ga je pokušavala ukloniti primjetih joj krunicu u ruci.Oštre bore na licu odavale su težak život,bez ijednog zuba onako nasmijana i puna pozitivne energije u meni je izazvala simpatiju na prvi pogled…:“Eeeee, moj gospodine“ živo je uzviknula:“Na krivu si se sinko namirio,vidin ja da je ona Duvanjka, ne govori joj da nema Boga jadan ti si ne bio za glavon…ma govori ti njoj šta god oćeš, aaaaa , nećeš lako na kraj“
Smijeh ljudi u čekaonici na trenutak me podsjeti gdje se nalazim.Okrenula sam se i pogledala u moju „podršku“ koja mi dade snage da nastavim dalje.“Baka je u pravu gospodine, ja jesam Duvanjka kako ona kaže i ponosim se s tim. I znate što!? Bog postoji , On svoj narod ne ostavlja nikada, čvrsto vjerujem da će se naša Hrvatska uz Njegovu pomoć „dići na noge“.Stezalo me u grlu sve jače, ali nisam smjela dopustiti suzama da mi zamagle pogled.Opet se začu bakin glas:“Eeeeee,znala sam ja da si ti moja tooooo ,ćeri babina, i ja sam odozgo rodila te baba taku šesnu i lipu“.Opet se prolomi smijeh u čekaonici. Ljudi su veselo, a i napeto očekivali nastavak „predstave“.“Ma nu je lipa li je,duše babine,aaaaaa kako joj je još Bog da dar govora ,sunce babino“.
Gledajući je tako jedva sam se suzdržavala da ne prasnem u smijeh.Okrenula sam se opet gospodinu.Dočeka me hladan pogled,toliko hladan da slobodno mogu reći kako „ledi“krv u žilama…Da pogled ubija, ja ovo sad ne bih pisala..:).Ni trenutka više nisam mogla ostati u ovoj prostoriji. Srce je udaralo „sto na sat“, bilo je toplo, ruke su mi bile znojne i jedva sam stajala na nogama. Nisam mogla ostati ni na trenutak više u ovoj prostoriji..Opet sam mu se obratila:“Sad vas pozdravljam, jer moram ići,molit ću se Bogu za vas, gospodine!“ Krenula sam prema vratima dok su mi suze nezaustavljivo klizile niz obraze,osjećajući njegov prodoran pogled na sebi, pun mržnje i prezira.“Uh ,kakav dan!“pomislih.“Gospodine smiluj se ovom čovjeku koji je slijep pored zdravih očiju“..“slika tog gospodina i dalje ne napušta moju svijest.“Ima li on savjest Gospodine, što je danas u ljudima?.Stotine pitanja vrzmalo mi se po glavi. Nekad imam dojam da tolikim zakonima i normama mi ljudi želimo i Boga staviti u svoje okvire-savjest je upravo ta koju ne možemo uokviriti, SAVJEST –taj privilegij darovan od Boga svakom čovjeku. Putem do kuće polako me napuštalo to stresno stanje.Osjećala sam se iznenađujuće dobro, ispunjena i sretna što sam uspjela reći ono što mislim da sam trebala.Ovaj doživljaj mi je dao tisuću tema za razmišljanje.Fascinirala me različitost ono dvoje ljudi ondje, iste starosne dobi .S jedne strane simpatična baka koja živi s velikom vjerom u Boga i ljude, a s druge gospodin bez ijedne pozitivne karakteristike….Ni idućih nekoliko dana onaj događaj u ambulanti nije mi dao mira, u molitvi bi se svaki put sjetila njega,onog gospodina kojeg mi je bilo žao.Prije tri dana dok sam čekala red na kasi u trgovini netko me uhvati za ruku i uzviknu: “Di si Duvanjka, kako mi je drago što te vidim!“ Prepoznala sam glas i opet ugleda one oči, ali ovaj put nisu bile hladne, bio je to topao pogled onog gospodina iz ambulante. Nisam mogla vjerovati, zar je to stvarno ista osoba. “Hvala ti drago dijete“reče mi…ti si mi otvorila oči, nisam mogao prestati razmišljati o tvojim riječima i kako si stala u obranu svoga Boga,a i domovine. Boga nisam poznavao do sad, prazan sam i prevaren od svih, ali ja to želim, išao sam u crkvu danas i ako je to Bog učinio, da sam te danas sreo da se zahvalim, ja mu sad zahvaljujem“ Dok je to izgovarao krenule su mu suze, a ja ne mogu opisati kako sam se osjećala. Bože kako sam bila ponosna, kako je prekrasan taj osjećaj…da ne duljim jer bi mogla pisati još puno ,došla sam na ideju napisati ovu priču i podijeliti je s vama.I znate što, još čvršće vjerujem da će naša napaćena i krvlju otkupljena domovina uz Božju kao i uz pomoć HRAST-a, jednoga dana doći tamo gdje i zaslužuje biti…<3
NEDA Perković
Udahnula sam duboko i zaključila da bi bilo pametnije krenuti smireno i polako:“ Pa gospodine primjećujem da ljudi sve više postaju zatvoreni zidovima koje im ovo teško vrijeme donosi, skršeni životnim okolnostima koje su jače od njih. Puno toga je srušeno, puno toga nažalost ležat će na zemlji zbog nečijih razmišljanja sličnih vašima, bez velike nade ponovnog boljeg života… Ne trebamo se vraćati u prošlost (ne kažem da je treba zaboraviti) svako vraćanje tamo je slabost, život nije prošlost on je „sada“ i to sada treba (pre)živjeti… Također mislim da je hrvatsko srce veliko, naš napaćeni narod još uvijek ima snage i ponosa podići glavu visoko i uz Božju pomoć hrabro krenuti naprijed.“ Skoro sam ostala bez daha jer nisam prestajala govoriti. Tišina je vladala u ambulanti, a kad sam pogledala gospodina u oči sledila sam se od njegovog hladnog ubojitog pogleda. „Ne spominji Boga“ vikao je: „On ne postoji!“ Kad je to izgovorio osjetila sam slabost,“gađao“ je ravno u srce.Osjećaj koji je u meni izazvao ne mogu opisati riječima.Tad se javi jedna starica koja je sjedila u kutu čekaonice.Bila je sitne građe,odjevena u crnu odjeću činila se još krhkijom.Ispod crne marame srebrni čuperak kose nestašno je ispadao i dok ga je pokušavala ukloniti primjetih joj krunicu u ruci.Oštre bore na licu odavale su težak život,bez ijednog zuba onako nasmijana i puna pozitivne energije u meni je izazvala simpatiju na prvi pogled…:“Eeeee, moj gospodine“ živo je uzviknula:“Na krivu si se sinko namirio,vidin ja da je ona Duvanjka, ne govori joj da nema Boga jadan ti si ne bio za glavon…ma govori ti njoj šta god oćeš, aaaaa , nećeš lako na kraj“
Smijeh ljudi u čekaonici na trenutak me podsjeti gdje se nalazim.Okrenula sam se i pogledala u moju „podršku“ koja mi dade snage da nastavim dalje.“Baka je u pravu gospodine, ja jesam Duvanjka kako ona kaže i ponosim se s tim. I znate što!? Bog postoji , On svoj narod ne ostavlja nikada, čvrsto vjerujem da će se naša Hrvatska uz Njegovu pomoć „dići na noge“.Stezalo me u grlu sve jače, ali nisam smjela dopustiti suzama da mi zamagle pogled.Opet se začu bakin glas:“Eeeeee,znala sam ja da si ti moja tooooo ,ćeri babina, i ja sam odozgo rodila te baba taku šesnu i lipu“.Opet se prolomi smijeh u čekaonici. Ljudi su veselo, a i napeto očekivali nastavak „predstave“.“Ma nu je lipa li je,duše babine,aaaaaa kako joj je još Bog da dar govora ,sunce babino“.
Gledajući je tako jedva sam se suzdržavala da ne prasnem u smijeh.Okrenula sam se opet gospodinu.Dočeka me hladan pogled,toliko hladan da slobodno mogu reći kako „ledi“krv u žilama…Da pogled ubija, ja ovo sad ne bih pisala..:).Ni trenutka više nisam mogla ostati u ovoj prostoriji. Srce je udaralo „sto na sat“, bilo je toplo, ruke su mi bile znojne i jedva sam stajala na nogama. Nisam mogla ostati ni na trenutak više u ovoj prostoriji..Opet sam mu se obratila:“Sad vas pozdravljam, jer moram ići,molit ću se Bogu za vas, gospodine!“ Krenula sam prema vratima dok su mi suze nezaustavljivo klizile niz obraze,osjećajući njegov prodoran pogled na sebi, pun mržnje i prezira.“Uh ,kakav dan!“pomislih.“Gospodine smiluj se ovom čovjeku koji je slijep pored zdravih očiju“..“slika tog gospodina i dalje ne napušta moju svijest.“Ima li on savjest Gospodine, što je danas u ljudima?.Stotine pitanja vrzmalo mi se po glavi. Nekad imam dojam da tolikim zakonima i normama mi ljudi želimo i Boga staviti u svoje okvire-savjest je upravo ta koju ne možemo uokviriti, SAVJEST –taj privilegij darovan od Boga svakom čovjeku. Putem do kuće polako me napuštalo to stresno stanje.Osjećala sam se iznenađujuće dobro, ispunjena i sretna što sam uspjela reći ono što mislim da sam trebala.Ovaj doživljaj mi je dao tisuću tema za razmišljanje.Fascinirala me različitost ono dvoje ljudi ondje, iste starosne dobi .S jedne strane simpatična baka koja živi s velikom vjerom u Boga i ljude, a s druge gospodin bez ijedne pozitivne karakteristike….Ni idućih nekoliko dana onaj događaj u ambulanti nije mi dao mira, u molitvi bi se svaki put sjetila njega,onog gospodina kojeg mi je bilo žao.Prije tri dana dok sam čekala red na kasi u trgovini netko me uhvati za ruku i uzviknu: “Di si Duvanjka, kako mi je drago što te vidim!“ Prepoznala sam glas i opet ugleda one oči, ali ovaj put nisu bile hladne, bio je to topao pogled onog gospodina iz ambulante. Nisam mogla vjerovati, zar je to stvarno ista osoba. “Hvala ti drago dijete“reče mi…ti si mi otvorila oči, nisam mogao prestati razmišljati o tvojim riječima i kako si stala u obranu svoga Boga,a i domovine. Boga nisam poznavao do sad, prazan sam i prevaren od svih, ali ja to želim, išao sam u crkvu danas i ako je to Bog učinio, da sam te danas sreo da se zahvalim, ja mu sad zahvaljujem“ Dok je to izgovarao krenule su mu suze, a ja ne mogu opisati kako sam se osjećala. Bože kako sam bila ponosna, kako je prekrasan taj osjećaj…da ne duljim jer bi mogla pisati još puno ,došla sam na ideju napisati ovu priču i podijeliti je s vama.I znate što, još čvršće vjerujem da će naša napaćena i krvlju otkupljena domovina uz Božju kao i uz pomoć HRAST-a, jednoga dana doći tamo gdje i zaslužuje biti…<3
NEDA Perković
Primjedbe