OBILJEŽENI NAROD

Da nam je netko rekao 1991. da će naši mladići koji su se  tada dragovoljno prijavljivali u Lučko, danas biti proglašeni dionicima  'zajedničkog zločinačkog poduhvata' , ili da će naša stradanja 1992. od Ravnog, Kupresa i Posavine pa nadalje biti prikazivana kao 'agresija' RH na BiH i da će u isto vrijeme RS, kao rezultat stvarne agresije zločinačke JNA i vojske RS-a pod zapovjedništvom notornog zločinca Mladića, danas biti na korak od otcjepljenja od BiH, zasigurno bismo ga proglasili ludim. Haaški Tribunal već iskazuje 'žaljenje' što će prestati s radom prije nego uhite Mladića i Hadžića, a Kadijevića i ostale sukreatore zločinačkog nauma stvaranja Velike Srbije, nitko više ni ne spominje. Daleko bi nas odvele usporedbe različitih kriterija haaškog Tribunala, ali ne mogu ne podsjetiti na činjenicu da je Biljana Plavšić, bliska suradnica R. Karadžića i njegova nasljednica na čelu RS-a, svečano dočekana od aktualnih vođa RS-a kao heroina, dok Dario Kordić, čiji je jedini grijeh što se usudio organizirati obranu hrvatskih krajeva u Središnjoj Bosni, nosi svoj križ u strogom zatvoru Karlau kod Graza, obilježen samo zato što nije pristao na zločinačku haašku konstrukciju o 'združenom poduhvatu' pokojnih predsjednika Tuđmana i Bobana, te ministra Šuška i ostalih 'znanih i neznanih' sudionika tog poduhvata.

Kada su Darija Kordića bez ijednoga dokaza osudili na 25 godina robije izjavio je: "S ljubavlju i ponosom nastavljam nositi ovaj maleni križ prikazujući ga rođenom Isusu Kristu za dobro i boljitak svome najmilijem hrvatskom narodu." To je rekao iako je svjestan: "Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata." (Hrvatski list, 23. prosinca 2004.)

U istom tekstu (HL, 23. XII '04.) možemo naći i slijedeće riječi Darijeve supruge Venere: "Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugog optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samoga sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'."

Mnogi su mislili da će nakon što je žrtvovan Dario Kordić, haaški licemjeri biti zadovoljeni, te da bi Prlić, Stojić, Pušić i ostali, poučeni ‘iskustvom’ T. Blaškića, mogli kupiti vlastitu slobodu samo ako se odreknu Tuđmana i tadašnjeg vodstva Republike Hrvatske  i Herceg Bosne. Čini se da je (jedino) general Praljak iz hrvatske ‘šestorke’ preko kojih se jasno, ponovno presudjuje Hrvatskoj i hrvatskom narodu, svjestan politiziranosti haaškog Tužiteljstva, te se tako i branio. Dosljedno, generalski, časno! “HVO se branio od agresije i 1992. i 1993. i 1994. a dužnost zapovjednika je ne izgubiti rat. Moja savjest je čista” (cit. prema Hr svijet), rekao je u završnoj riječi general Praljak, te dodao: “Nisam kriv! I ne mislim pritom na osjećaj krivnje. Hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta; - znam da nisam kriv. Časni suče Antonetti; ako vaša presuda bude suprotna mom zaključku, ja ću, poštujući opće načelo opovrgljivosti svakog mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti. Ako spoznam pogrešku, izdržavat ću kaznu jer ste vi pravični. Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje; i to mišlju, riječju, djelom i propustom. Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobra ili pogrešno primjenjena spoznaja neke od društvenih znanosti:

pa postane moguće ono što nije bilo moguće, pa postane jednostavno ono što nije jednostavno, pa moć da se nešto učini postane prosta zamjena za želju ili htijenje, onda ću ja biti u zatvoru samo zato jer je sud sila. A to zbilja ne bi bilo ništa novo.”

NEKI BI RADO HRVATE SMJESTILI U REZERVATE

Ove Praljkove riječi će nakon presude zasigurno biti citirane u svim budućim analizama nakaradnog, od početka krivo postavljenog i pogrešno (na)vođenog haškog Suda, navlastito Tužiteljstva u kojem su djelovali mnogi za koje su Hrvati krivi doslovce samo zato što su i dok su živi, sve dok kao narod postoje. Nažalost hrvatske političke elite nisu bile niti su još svjesne strašnih posljedica presude Praljku i ostalima, zapravo presude neovisnoj Hrvatskoj. Danas, nakon nepravedne, sramotne presude generalu Gotovini i Markaču, hrvatska Vlada traži institut ‘prijatelja Suda’ kako bi odvjetnik Šeks mogao bar pokušati oprati vlastitu savjest i savjest onih u čije ime je iskazao nužnost ‘lociranja, uhićenja i transferiranja’ zapovjednika HV-a, generala Gotovine. Što će kazati nakon presude generalu Praljku i Hrvatima iz BiH? Može se dogoditi da jedan iz ove grupe bude oslobođen, kao i Čermak, ili osudjen na ‘minimalnu kaznu’ kao Blaškić, ali komu će to biti utjeha??? Nakon presude vodstvu Republike Hrvatske i Herceg Bosne, hrvatski narod ostaje obilježen kao agresorski, ma koliko se neki trudili objašnjavati nam kako je krivnja zapravo individualizirana.

Posljedice takve presude, kojih su Hrvati u BiH svjesni još od presude Dariju Kordiću, su nesagledive i strašne. Ali, narodi, poglavito Hrvati, su očito ‘djeca što lako im je kupit igračke’, medijski preparirani da na sve, pa i na lažne konstrukcije od kojih će našoj djeci ‘zubi trnuti’, reagiraju vikom i galamom, jednokratnim prosvjedima nakon kojih nam iz Bruxellesa prestaju suze brojiti e da bi već sutra bili zaokupljeni ‘životnim’, egzistencijalnim pitanjima. Kao da ne znaju kakav je život robova, kao da ovi naraštaji nisu i sami rasli pod stigmom ‘zločinaca’, obilježeni kao djeca ustaša ili domobrana, svejedno. Takvom narodu je onda lako negirati politička prava, ‘birati’ im vodstvo protivno njihovoj volji, ne dopustiti im pravo na jezik, kulturu i medije te iz dana u dan medijski sotonizirati njihove duhovne autoritete.

Narod kojemu su miliji puni ‘lonci misirski’ nego SLOBODA, možda nije drugačije ni zaslužio. Ali, dok vjerujemo da je među nama ostalo bar ‘deset pravednika’, nemamo pravo na mirenje sa sudbinom. Imamo se pravo boriti, imamo obvezu svojoj djeci i unucima bar omogućiti nastavak borbe za život dostojan čovjeka, za državni okvir u kojem će moći živjeti kao NAROD, a ne kao obilježeni ‘goimi’ s pečatom zločina na čelu. Na to nas obvezuju sve žrtve onih koji ni svoj život nisu žalili da bismo mogli živjeli slobodni i ponosni. Na to nas, svojim časnim držanjem na ovom i ovakvom nečasnom sudu, obvezuju i Dario Kordić, i generali pobjedničke vojske: Gotovina, Markač i Praljak. Dixi et salvavi animam meam!