DESET GODINA OD SMRTI FRA VJEKE ĆURIĆA

Udruženi zločinački pothvat protiv Hrvatske

Kolika je krivnja svih nas

Svi smo još u šoku nakon slušanja presude našim generalima u Haagu. To nije samo besramna, brutalna i nepravedna presuda jednog nizozemskog suca. To je vrhunac jednog organiziranog, planiranog „Udruženog zločinačkog pothvata" koji se već dvadeset godina vodi protiv Hrvatske. U tom zločinačkom pothvatu skupilo se moćno, bogato i brutalno društvo koje već stoljećima ovakve pothvate vodi po svijetu. Udružili su se britanske obavještajne službe i diplomacija, zajedno s Francuzima i Nizozemcima, Soros i udbaški profesionalci, svi koji su teškim milijunima dolara financirali domaću petu kolonu, političare od Mesića do Vesne Pusić, mnogobrojne udruge civilnog društva i beskrupulozne medije. Njima je bio sam jedan cilj – uništiti Hrvatsku. Ali svi oni koliko god bili bogati, brutalni i iskusni ne bi ništa mogli učiniti da im naivni, izmanipulirani hrvatski narod u svemu tome nije pomogao.

I moramo si svi pogledati u oči i sami sebi to priznati. Taj zločinački pothvat protiv Hrvatske ne bi bio moguć da smo sačuvali državu, da smo imali svoju vlast. Ne bi bio moguć niti da je Predsjednik Tuđman bio živ. Svi smo svojim činjenjem ili nečinjenjem, na ovaj ili onaj način sudionici tog udruženog zločina. Moramo biti svjesni činjenice da Mesića, jednu od najnegativnijih ličnosti hrvatske povijesti, dva puta za predsjednika nisu izabrali Japanci, već Hrvati. Da se mogao kandidirati i treći put bi ga izabrali, kraj svog zla koje je učinio, bez obzira što je bio krivokletnik na Haškom sudu i jedan od najvažnijih svjedoka optužnice. I sada, kada je javno priznao da je dobio 2.000.000 kuna (svima je jasno da je to za uspješno obavljenu prljavu zadaću) njegova je popularnost neupitna. Kada razgovarate s mnogim uglednim hrvatskim intelektualcima i političarima, oni o njemu imaju samo riječi pohvale. Čak je nedavno bio pozvan da održi govor o gospodarstvu(!) u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. I na mnogim skupovima u Hrvatskoj je još uvijek rado viđen gost. Bio je pozvan i u siječnju 2011. na svečanost u Zagrebačku Gradsku skupštinu povodom 20. godišnjice 1. mirovne inicijative majki - apela protiv rata u Hrvatskoj i naravno napravio škandal.

Ali vrhunac svega je dr. Slobodan Lang, koji nakon toga incidenta, te večeri u emisiji TV Bujica uporno branio Mesića i nije htio reći niti jednu lošu riječ protiv svog prijatelja. Kako to da i nakon svih sramotnih akcija koje poduzima u stvaranju bratstva i jedinstva, izjednačavanja krivnje, obrani komunističkih zločina i rehabilitiranja Srbije, predsjednik Josipović i dalje ima ogromnu podršku Hrvata. Potpuno je jasno da su Jutarnji list, Globus, Nacional, Feral, Radio 101, a i mnogo gledanih emisija na HTV-u odradili neopisivo važnu, prljavu ulogu u Zločinačkom pothvatu protiv Hrvatske. A tko je učinio Jutarnji list utjecajnim listom, valjda ne francuski čitatelji, već Hrvati, tko je dizao gledanost Latinice? Tko je početkom devedesetih započeo ubrzanu privatizaciju i iskorištavao priliku da se preko noći obogati, što je bio, pored ostalog, razlog što je HDZ izgubio vlast. Naravno, mnogobrojni „Veliki Hrvati". Zašto drugi „Veliki Hrvati" ne mogu savladati svoj ego, osnivaju mnogobrojne strančice koje se međusobno glođu na izborima i ne mogu dobiti više od 4% glasova na izborima? Kako to da se ti državotvorni Hrvati u ničemu ne mogu složiti, a najmanje da zajedno izađu na izbore. Jednom sam na jednom većem skupu predložio da nađemo barem dvije teme u kojima ćemo se složiti, koje će biti zajednička platforma za djelovanje. I nisam uspio. Sada sve češće možemo slušati mnogobrojne „ugledne državotvorne Hrvate", suradnike pokojnog Predsjednika kako se hvale da su oni mogli bolje voditi državu i upravo se takmiče u tome da pronalaze greške koje je naš veliki Predsjednik Tuđman, po njihovom mišljenju, napravio.

Čak smo mogli ćuti jednog poznatog branitelja koji je kritizirao Predsjednika Tuđmana i hvalio Vladu Gotovca. (To stvarno već ulazi u patologiju ovog naroda).

Kako to da su sve institucije, koje u svakoj državi na svijetu služe za čuvanje države i omogućuju da država funkcionira, zaboravile na interese društva i okrenute samo prema sebi i svim interesima? Što je učinila Matica Hrvatska, Hrvatska gospodarska komora, Sveučilište, HAZU i ostali da se sačuva Hrvatska? Ništa, samo su njihovi čelnici nastojali iskoristiti situaciju i za sebe osigurati što veći dio kolača.

I danas, dok je na velikom skupu na Trgu bana Jelačića nekoliko desetaka tisuća ljudi iskazivalo svoju ogorčenosti i podršku generalima, jako mnogo Zagrepčana je u kafićima, nedaleko Trga ispijalo svoje subotnje kavice sa šlagom, jer se taj skup njih ne tiče. Oni budu uvijek glasali za Mesića i velike intelektualce Pusićku i Josipovića i problem generala nije njihov problem.

Koji je cilj tog zločinačkog pothvata

Cilj tog pothvata je da se jedna mala, katolička zemlja, Hrvatska kazni što se osamostalila, nepredviđeno pobijedila u jednom ratu, usudila poremetiti planove gospodara svijeta, njihovu geostratešku raspodjelu moći u Europi. To je trebao biti i primjer za sve druge zemlje i male i velike što ih čeka, ako će se usprotiviti odlukama Engleske, Francuske i Amerike. Veliki Meksiko i dosta drugih zemalja, slomljeni su kratkim i brutalnim financijskim udarom, za neke su potrebni nosači aviona, rakete, tenkovi i bombardiranja, što traje par mjeseci, ali je za Hrvatsku pripremljen puno složeniji plan i organiziran dvadesetogodišnji suptilno razrađen zločinački pothvat. Hrvatsku se nije htjelo samo brutalno kazniti, već ju je trebalo moralno razoriti, poniziti, slomiti, baciti na koljena, ubiti joj samopouzdanje i samopoštovanje, izbrisati povijesno pamćenje za nekoliko generacija da više nikada ne stane na noge niti ne pomisli da bi se mogla suprotstaviti engleskom prekrajanju svijeta. Za ostvarenje tog cilja nije bila dovoljna samo presuda našim generalima, trebalo je malo po malo, tijekom dvadeset godina provoditi jedan veoma široki i veoma skupi plan koji je dugoročno uništio društvo i gospodarstvo, razorio moralne temelje društva, doveo na vlast sluge stranih gospodara, a u medije agresivnu, neprijateljsku, bešćutnu „petu kolonu". I ponovno žigosati Hrvate žigom da ih osramote pred cijelim svijetom.

Nakon osamostaljenja države, blistave pobjede u Oluji, velike euforije i otvaranja neizmjernih mogućnosti napretka, kazna je trebala biti brutalna. Zato je cilj bio:

1. uništiti društvo razaranjem moralnih temelja društva

2. uništiti gospodarstvo „ubrzanom privatizacijom"

3. u Haagu kazniti sve one koji su stvarali Hrvatsku

4. rehabilitirati Srbiju i postaviti ju za regionalnog lidera

5. uspostaviti novu (staru) Jugoslaviju, odnosno sve vratiti na stanje prije 1990.

Za pripremu i ostvarenje tog cilja akcija se oslanjala na:

• medije u stranom vlasništvu koje dvadeset godina nakon pada komunizma u Hrvatskoj vode izdanci jugoslavenske komunističke omladinske štampe, djeca oficira JNA, Udbe, KOS-a i drugih komunističkih kadrova (kao što je napisao I.Z.Čičak)

• vlast Mesića, Sanadera, Kosorice, Josipovića i ostalih koji su ili „deca komunizma" ili udbaši ili kriminalci kao Sanader ili jednostavno trećerazredni ljudi koji su vjerni sluge stranih gospodara, Hrvatsku ili mrze ili im do nje nije najmanje stalo, a neki su jednostavno ucijenjeni. Došli su na vlast uz pomoć medija, novaca Sorosa i stranih obavještajnih službi i naravno naroda kojem su uspješno kroz medije isprali mozak. Uz to je trebalo iz svih institucija eliminirati sve ljude koji imaju znanja i iskustva i kojima je stalo do Hrvatske, a na njihovo mjesto je postavljeno mnogo potpuno neiskusnih, stranački podobnih ljudi koji ništa ne znaju osim slušati svoje gazde, strane i domaće

• mnogo novaca kojim je ta akcija bila financirana.

Da bi ljudi mogli bez previše buke i otpora prihvatiti slamanje Hrvatske, trebalo im je „isprati mozak", stalno ih obasipati groznim vijestima, ne dozvoliti im da upoznaju situaciju u drugim zemljama iz okoline, dovesti ih u stanje u kome već mrze svoju državu i u kojem više nikada neće biti spremni ginuti za nju kao što su to bili devedesetih godina. Trebalo je razoriti vrijednosti i moralne i materijalne da prosječni Hrvati zaborave vrijeme u kojima su pobjeđivali i zaključe da je jedini izlaz da budu roblje u EU i da prihvate ponovnu dominaciju Srbije u ovom „regionu".

Ubrzana privatizacija – ubačena vreća sa zlatnim dukatima

Moralni temelji čuvaju neko društvo od kada je svijeta i vijeka. Kako ih možete najlakše uništiti? Na način kao što se to oduvijek radi:

• tako da se među ljude baci vreća sa zlatnim dukatima oko kojih će se potući i kod čega će najveći plijen ugrabiti najbrutalniji, najbezobrazniji i najprimitivniji

• tako da se napada i ocrni što je najviše moguće Crkva kojoj je poslanje da štiti moralne temelje svakog društva.

Vreća sa zlatnim dukatima bio je „proces ubrzane privatizacije" koji je uništio sva tranzicijska društva od Rusije, Mađarske, Slovenije do Hrvatske. Temelj tog procesa osmislili su Goldman Sachs i društvo već osamdesetim godinama prošlog stoljeća s ciljem da promijene gospodarstva bivših komunističkih zemalja, što prije uzmu najveći dio kapitala i sve stave pod svoju kontrolu. U to se naravno ubacila i UDBA sa svojim kapitalom i bivša komunistička elita koja je već osamdesetih godina znala da će komunizam propasti i pripremala se da u novom društvu preuzme vodeće pozicije i da preuzme kapital u svoje ruke. Naivni i glupi Hrvati i Rusi i Mađari i Slovenci i ostali vjerovali su da je poanta u borbi za demokraciju. (Te fore se prodaju sada i Arapima koji ruše svoje diktatore po scenariju što su ga napisali oni koji su te diktatore desetljećima podržavali.) Osim toga, trebalo je ljudima upornom i histeričnom promidžbom utuviti u glavu uvjerenje da je za sve kriv Predsjednik Tuđman. Naravno nitko se nije pitao kako da su se isti takvi procesi odvijali u svim tranzicijskim zemljama koje nisu imale Tuđmana.

Po tom scenariju trebalo je ljudima stalno kroz medije trubiti da je država loš gospodar (što smo ionako znali), da sve treba na brzinu privatizirati, bez nekih čvrstih pravila, bez da se previše „cjepidlači", te da je svaki novac dobar bez obzira na porijeklo. Time je počelo brutalno otimanje kapitala od države uz blagoslov zapadnih savjetnika i profesora koji su pisali zakone u Rusiji i ostalim zemljama. Gospodarstvo je prelazilo u privatne ruke, ali ne u ruke najsposobnijih, već u ruke najpohlepnijih, u ruke često pravih kriminalaca. Kada su ljudi vidjeli da kapital i vrijednosti države i društva nitko ne čuva, kada su vidjeli kakva sorta ljudi postaje bogatašima preko noći, od Luke Rajića do Zdravka Mamića, svi su podivljali, izgubili su se svi obziri i moralne skrupule. Mnogi „ambiciozni" ljudi, od sveučilišnih profesora, intelektualaca, ministara do zadnjeg polupismenog izbacivača iz kupleraja zaključili su „ako mogu oni, mogu i ja. Nisam ja zadnja budala da se ne ubacim u igru i uzmem svoj dio". I krenula je bezdušna pljačka. Gospodarstvo su u velikoj mjeri preuzeli primitivni tajkuni, menadžeri iz komunizma i trećerazredni stranački poslušnici i onda se čudimo da nam je gospodarstvo upropašteno. I sada, nakon dvadesetak godina, svi se i čude – pa što se to dogodilo, pa tko je za to kriv, a osnovna načela „ubrzane privatizacije" podržavali su svi i lijevi i desni, a podražavaju i sada. Sve se to odvijalo za vrijeme dok se Predsjednik Tuđman s braniteljima borio da obrani i očuva državu, stvori institucije i u Hrvate ponovno ugradi osjećaj samopoštovanja.

Mediji koji su i sami zdušno sudjelovali u pljačkanju Hrvatske stalno urlaju i uvjeravaju naivne Hrvate da je sve opljačkano, naravno to su učinili HDZ i dr.Tuđman, a ne SDP, jer je predviđeno da SDP sada dođe na vlast.

Narod koji gleda mnogo nepravdi oko sebe, kojemu se preko medija stalno govori o pljački, o kriminalnoj vlasti dolazi do „uvjerenja" da takva država ne zaslužuje postojati i deprimirano pušta da sve ide svojim dobro utabanim smjerom.

Mediji i peta kolona

Ljudi su kontinuirano bombardirani preko novina, internetskih portala i televizije agresivnim porukama kojima im se ruši dostojanstvo, šire lažne, s točnom namjerom, oblikovane vijesti, napada Crkva i sve što je vrijedno u društvu, sve se prilagođava ukusu najšire i najprimitivnije publike, preko raznih Big brothera najgori ološ se pretvara u zvijezde, ljudima se servira najgore smeće i narod se pretvara u „biračka i potrošačka goveda". U cijeloj toj akciji važno mjesto ima i 20.000 civilnih udruga koje su u velikoj mjeri produžena ruka stranih interesa i onih koji ih financiraju.

Naša situacija mogla bi se usporediti samo s jednom hipotetičkom situacijom kada bi nakon Drugog svjetskog rata sve medije u Engleskoj od BBC-a do zadnjeg tabloida popunili simpatizeri nacističke partije i učenici Goebbelsa. Možete li si zamisliti da na BBC-u radi novinarka koja je, recimo, 1941. telefonirala u Berlin i pitala Nijemce kada će konačno napasti London. U Engleskoj je to nemoguće, a u Hrvatskoj je takva novinarka, Jelena Lovrić vodeća kolumnistica. Naravno, takve situacije su u Engleskoj, a i u svakoj drugoj zemlji na svijetu, nezamislive, ali u Hrvatskoj je to potpuno uobičajeno i prihvatljivo.

Takvom tsunamiju zla teško su se mogli othrvati obični ljudi koji imaju svojih briga, ne žele puno razmišljati, ne žele čitati knjige, lakše im je ako ne misle svojom glavom, već se oslanjaju na kratke ciljane poruke koje im serviraju mediji.

Što možemo i moramo učiniti

Sada se na mnogim mjestima organiziraju akcije kojima bi se pomoglo generalima, pišu se pisma svjetskim moćnicima, određuje se što mora država raditi i još mnogo toga. Međutim, jedino što sada možemo napraviti je ozbiljno pripremati se za izbore. Sve akcije moraju biti usmjerene da se ide među ljude i svima govori o izborima, motivira narod da glasa za hrvatsku opciju, treba lidere onih „mali milijun" raznih hrvatskih strančica uvjeriti da se uklope u zajedničku akciju, da se ne razbacuju glasovima, uvjeriti članstvo HDZ-a da napuste tu totalno kompromitiranu stranku.

Svi se trebamo ujediniti i pobijediti na izborima.

Drugog puta nema.

Drugu priliku više nećemo dobiti.

Pajo Grkčević