DESET GODINA OD SMRTI FRA VJEKE ĆURIĆA

Mario Maks Slaviček: Skup 16. travnja kao izraz stava o situaciji u kojoj se Hrvatska nalazi

Zadovoljstvo nam je objaviti razgovor s jednim od inicijatora stvaranja Pokreta Akcija za bolju Hrvatsku (ABH), hrvatskim braniteljem Marijom Maksom Slavičekom. ABH je inicijator i organizator skupa potpore hrvatskim braniteljima koji će se u subotu 16. travnja u 12 sati održati na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Iz razgovora izdvajamo: «Pripreme skupa koji smo najavili za 16. travnja teku predviđenim i planiranim slijedom, kako u organizacijskom, tako i u tehničkom smislu. Mi smo ovaj skup organizirali kako bismo u danom trenutku iskazali svoje mišljenje i stavove o situaciji u kojoj se ova zemlja, hrvatski narod i hrvatski branitelji nalaze.»(djl)
Znamo da ste hrvatski branitelj, imali smo Vas priliku vidjeti i čuti na nedavnom prosvjednom skupu na Jelačićevom trgu u Zagrebu, i pročitati neke vaše tekstove na braniteljskim portalima. Možete li nam nešto više reći o sebi, svom životu, kako braniteljskom, tako i civilnom.

Moj je život bio turbulentan, do samog Domovinskog rata sam živio po domovima, posljednji je bio u Čakovcu, odakle sam kao srednjoškolac i otišao u rat, s nepunih osamnaest godina. Jedan sam od onih momaka koji ne trpe nametnute autoritete i to me u životu podosta koštalo. No, o meni bi Vam više mogli drugi reći. Pred sam rat sam bio uhićen zbog posjedovanja automatskog pištolja „Škorpion", kojeg mi je dao vojnik JNA za civilnu odjeću dok je bježao. Dobio sam mjeru pojačane brige i nadzora od strane suda, koja je ukinuta kad sam otišao na bojište. Nisam bio najsvjetliji primjer mladeži, no danas mi je to neprocjenjivo iskustvo, posebice kod procjene ljudi i u odgoju djece. Izreka kaže da je rat nekima brat, može se reći da je u mom slučaju tako, tko zna što bi sa mnom bilo da nije bilo rata. Najvjerojatnije bih završio u inozemstvu, možda i u nekom zatvoru zbog nedjela iz mladosti, teško je reći s ove udaljenosti. U bivšem vas je sustavu prošlost stizala kao sjena, i stalno bi vas kad krenete naprijed unazadila. Kako su se bojišnice smjenjivale i vrijeme odmicalo, od vojnika sam preko dočasnika „dogurao" do časnika Hrvatske vojske. Bio sam u početku pripadnik pričuvnog sastava ZNG-a, pa 204 „A" Brigade vukovarskih veterana, zatim 350. Izvidničko-diverzantske satnije GSHV-a i na kraju sam umirovljen 2007.godine kao pripadnik 5. Gardijske brigade „Sokolovi". Ranjavan sam i 30% HRVI .Ponosan sam na svoj ratni put i postrojbe, posebno na svoje suborce na koje gledam kao na braću.

Oženjen sam, otac kćeri Ariane (11) i sina Davida (15), što je moj najveći uspjeh u životu. Bavim se politikom iz razloga što ne želim da se ona bavi mnome, smatram da čovjek mora dati svoj obol i u miru za zajednicu, posebice ako to od njega zahtijevaju principi i načela po kojima živi. Poštenje je možebitno promjenjiva i nadnaravna karakterna kategorija, to me je život na teži način naučio, no ČAST je postojana i na nju se oslanjam i o njoj govorim svojoj djeci. Kad se da riječ onda je to svetinja i ona po meni nema cijene.

O hrvatskim se braniteljima jako malo govori i piše, i to uglavnom u negativnom kontekstu, osim u dane oko obljetnica nekih datuma iz Domovinskog rata. U takvoj medijskoj konstelaciji iznimka su tek neki internetski portali. Možete li prokomentirati odnos medija u Hrvatskoj prema braniteljima i prema cijelom Domovinskom ratu.

Morate shvatiti da je dragovoljno u rat za domovinu otišlo rekao bih 5-10 % stanovništva. Sukladno tome, oni koji tada nisu dali svoj doprinos i ispunili svoju obvezu prema narodu i domovini danas su podsvjesno ljubomorni i jalni, štogod na naš ponos, štogod na našu konstantnu zaštitu domovinski vrijednosti, a ako hoćete i na privilegij što smo mali, ali ponosan dio stanovništva. Naravno da s te točke gledišta oni koji su ostali «iza leđa», koje Hrvatska nije zanimala, koji se za nju nisu borili, o nama ne žele pisati, niti nas eksponirati u javnosti. To je poznati hrvatski jal.

Danas politički prvaci sebe stavljaju u prvi plan, umjesto branitelja koji su im to omogućili. Oni kroje što je i u kojoj mjeri dobro za medije, za javnost, i što je najžalosnije, ne postoji dugoročna strategija ni u čemu, pa tako niti u onom što se nekada zvalo agit-prop, odnosno promicanje braniteljske populacije kao nekog tko bi trebao zbog svoje žrtve, hrabrosti ili jednostavno rečeno univerzalnih vrijednosti biti uzorom novim naraštajima hrvatske mladeži. Dapače većina medija i kvazi-novinara, tečajaca-honoraraca po raznoraznim nalozima i interesima čine dijametralno suprotno. Stvaraju od nas neželjenu društvenu grupaciju.

Smatramo da dio krivice za poražavajući odnos medija prema Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima leži i na samim braniteljima. Zašto je to tako, i što bi po Vašem mišljenju branitelji mogli učiniti da se to stanje promijeni? Mislimo pri tome i na nedopustivo malu zastupljenost Domovinskog rata u udžbenicima povijesti, kako osnovnoškolskim, tako i srednjoškolskim. Današnja djeca svoja znanja o Domovinskom ratu, dakle o stvaranju Hrvatske stječu uglavnom usmenom predajom u svojim obiteljima. Kako biste to komentirali?

Mi branitelji i jesmo sami krivi, posebice oni među nama koji su svojevremeno svojom hijerarhijskom pozicijom unutar vojnih, a kasnije i civilnih struktura zatajili. Zatajili na način da dolaskom s bojišnice nakon rata nisu apelirali na civilni sektor u smislu izobrazbe branitelja, a s ciljem zaposjedanja važnih strateških i društvenih pozicija kojima bi čuvali stečevine Domovinskog rata i državotvornost Hrvatske. Od političkih, do operativnih pozicija. Nadalje, opće je poznata stvar da su oni ranije spomenuti «oni iza naših leđa», koji su kad biste ih sreli u gradu samo po odori izgledali kao branitelji, ali su se u stvari „švercali", imali bolji pristup medijima i institucijama te su bili zanimljiviji medijima nego mi s prve crte. Znajte da branitelji nisu do sada bili zastupljeni u vlastima koje su vodile Hrvatsku u tolikoj mjeri da bi mogli promijeniti stanje stvari.

Trebalo bi postojati državno povjerenstvo u čijem bi sastavu bilo branitelja, koji bi svojim primjedbama mogli pripomoći stvaranju poglavlja u povijesnim i drugim udžbenicima. Nužno je da oni koji su stvarali državu počnu u njoj donositi odluke kako bi se te stvari promijenile.

Mnogo se prašine u javnosti diglo oko objavljivanja Registra hrvatskih branitelja, posebice u kontekstu optužnica, uglavnom tajnih, protiv njih. Kakvo je Vaše mišljenje o objavi tog popisa, odnosno o tome da se recimo objavi popis aboliranih pripadnika srpskih vojnih i paravojnih formacija iz Domovinskog rata?

Popis vojnika, dužnosti, ratišta postoji još od samog početka Domovinskog rata, svaki je zapovjednik imao popis svojih vojnika od prvoga dana, i svi ti vojnici znaju tko je na njemu, u kojem svojstvu, u kojem vremenskom periodu i sl. To je nešto kasnije sumirano kroz tzv. Ratne dnevnike postrojbi, koji su vjerujem kasnije bili podloga za sačinjavanje registra branitelja.

Međutim, osobno mislim da je prelaskom ZNG RH u HV došlo do stvaranja raznoraznih postrojbi, koje su za cilj imale uhljebiti one koji nisu izravno sudjelovali u oružanom otporu agresoru, a koji drže da su svojim aktivnostima doprinijeli obrani zemlje u pozadini. Nažalost, tom prilikom je došlo do naglog priljeva postrojbi i vojske te samim tim većeg broja osoba koje su kasnije ozakonjene kao branitelji.

Nitko zdrave pameti, tko je bio u ratu, posebice na prvoj crti ne bi trebao imati protiv toga da se to zna, i da na to bude ponosan.

Problem objave Registra je čini mi se u onima koji znaju da im među nama nije mjesto, jer znaju da to nisu zaslužili na isti način kao mi.

Popis aboliranih pripadnika agresorske srpske paravojske i JNA ne mora biti javno objavljen, no po meni nisu trebali biti niti abolirani. Vjerojatno su geopolitičke okolnosti tada bile takve da je hrvatski državni vrhu u višem interesu za Hrvatsku donio takovu odluku, odnosno zakon.

Te su osobe trebale i trebaju biti evidentirane, procesuirane, a onda sukladno saznanjima lustrirane, tako da ne dobiju mogućnost sudjelovanja u javnom životu Hrvatske, posebice političkom. Sukladno tome ni članovi njihovih obitelji.

Uvjerenja smo da razjedinjenost, barem formalna, bolje reći rascjepkanost branitelja i brojnost njihovih udruga i ima velik i negativan utjecaj na rješavanje svih braniteljskih pitanja i problema. Stječe se dojam da pojedine Udruge čine sve kako bi "pacificirale" svoje članstvo, tj. da žele spriječiti aktivnije javno, i pogotovo, političko djelovanje branitelja. Što mislite o tome, kao i općenito o odnosu vlasti i braniteljskih udruga?

Oblici specijalnog rata koji se vode protiv Hrvatske o samog početka njenog stvaranja, kako izvana tako i iznutra, i to posebice od ljudi koji sjede u hrvatskim redovima i nisu lako primjetni, doveli su do stvaranja zakona i pravila koji posljedično prave raskol među braniteljima. Jedan od tih famoznih oblika specijalnog rata po meni je i donošenje zakona o udrugama, koji dopušta pojedincima i grupacijama da za mali novac i nešto papirologije izniknu i nametnu se kao vođe određene društvene populacije, pa tako i braniteljske. Taj je zakon loš iz niza razloga, rascjepkava ljudstvo, sredstva, koheziju i utjecaj s jedne strane, s druge pak strane pomaže onim pojedincima koji svojom aktivnošću žele nametnuti pravila kroz NVO (Nevladine organizacije) u suradnji sa izvanhrvatskim savjetnicima i sponzorima.

Nitko ne može rješavati pitanja određene grupacije ljudi bolje od onih koji pripadaju toj grupaciji. Mora se znati da udruge i njihov broj nisu mjerilo realnog stanja na terenu, neke od njih služe za ostvarivanje ciljeva samo njihovih osnivača i pojedinaca.

Glede političkog djelovanja branitelja, odnosno prozivanja nas branitelja da smo politični i/ili apolitični po dnevnopolitičkim potrebama, mogu reći sljedeće: Politika je način na koji se čovjek odnosi prema ljudima i svijetu oko sebe i način na koji želi da se drugi odnose prema njemu. Zato mi nisu jasni razlozi zbog kojih ljudi koji tvrde da su "apolitični" ili da su neke stvari "previše ispolitizirane", jer svaki osobni stav koji se ne drži za sebe, nego se prenosi na druge i provodi u djelo je ujedno i politički stav. Čovjek je političko biće samim time što treba živjeti u zajednici da bi opstao. Osobno je političko - političko je osobno.

Najlakše je to dokazati time što svaka stranka u ovoj zemlji ima uza se braniteljsku udrugu. (HSP-UDHOS, HDZ-HVIDRA, HPS-UHDDR, pa čak i SDP koji uz sebe ima partizanske udruge).

Jedan ste od osnivača Pokreta Akcija za bolju Hrvatsku (ABH), moglo bi se reći prve organizirane braniteljske političke inicijative. Možete li nam nešto više reći o djelovanju i ciljevima te Akcije.

Vaše ranije pitanje i moj odgovor na isto govore u prilog tomu zašto branitelji moraju početi samostalno kao baza stranke djelovati u politici. Naravno, braniteljski korpus je nužno ojačati intelektualcima, radništvom, seljaštvom i drugima, kako bi bili što djelotvorniji i uspješniji u provođenju promjena o kojima govorimo u svom programu.

Temeljno je očuvanje stečevina nove Hrvatske, njene povijesti, okretanje unutarnjim stvarima i vlastitim vrijednostima, kako i gospodarskim, materijalnim tako i onim duhovnim, povijesnim i nematerijalnim.

Snaga Akcije za Bolju Hrvatsku leži i u samom nazivu, dakle država je stvorena akcijama, posebice akcijom „Oluja". Ljudi koji su osnivači, i koji čine stožer su mahom vojnih zanimanja. Što to znači? To znači da ljudi koji stvaraju ABH imaju znanja, vještina i iskustva za planiranje, kako kratkoročno, tako i dugoročno, strateško, operativno i taktičko, to znači stegu, ustrajnost za izvršenje postavljenih zadaća. Sve to je ovoj zemlji i narodu potrebno da bi zajedničkim radom izašli iz kriza - namjerno govorim u množini, jer smatram da je Hrvatska osim u materijalnoj i u duhovnoj, etičkoj i ponajviše u moralnoj krizi zbog situacije u koju je dovedena nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Dr. Franje Tuđmana. Od tada je vođena ljudima koji nemaju ono što sam nabrojio opisujući ljude koji stvaraju Akciju Za Bolju Hrvatsku.

Za 16. travnja ABH je najavila skup u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića. Iako je sada sigurno prerano govoriti o pojedinostima, recite nam barem jeste li zadovoljni s time kako teku pripreme?

Pripreme skupa koji smo najavili za 16. travnja teku predviđenim i planiranim slijedom, kako u organizacijskom, tako i u tehničkom smislu.

Mi smo ovaj skup organizirali kako bismo u danom trenutku iskazali svoje mišljenje i stavove o situaciji u kojoj se ova zemlja, hrvatski narod i hrvatski branitelji nalaze.

Geopolitička situacija i slijed događaja od 2000. na ovamo ne ide Hrvatskoj u prilog i mi moramo na to javno, jasno i glasno upozoriti hrvatski narod i hrvatske branitelje. Događaji koji su pred nama vezani za donošenje presude generalima, definicija optužnice da je Hrvatska stvorena na zločinima, samo su motiv da izađemo na ulicu. Uzrok dakako leži u podložničkoj i pasivnoj vanjskoj i unutarnjoj politici dosadašnjih vladajućih struktura, za koje držimo da su odgovorni za ovo stanje. Nepoduzimanjem nikakvih političkih i strateških poteza protiv same definicije optužnice koja je podnijeta protiv cjelokupnog državnog i vojnog vrha koji je stvarao Hrvatsku, aktualna i bivše vlasti nanose štetu i odnosima Hrvatske s državama koje su je priznale, budući da, kako bi iz toga slijedilo, one su priznale državu stvorenu na zločinu. Mi se tomu protivimo i mislimo da to možemo promijeniti, učiniti drugačije i bolje za našu zemlju i naš narod.

Gospodine Slaviček, najljepše Vam zahvaljujemo na Vašim odgovorima.

www.hakave.org

D. J. L.