SIMBIOZA KATOLIČANSTVA I HRVATSTVA

„Komisija HBK Iustitia et pax zasjedala je u srijedu 24. ožujka u Zagrebu pod predsjedanjem sisačkog biskupa Vlade Košića, predsjednika te Komisije. Na zasjedanju se raspravljalo o Haškom tribunalu. Zaključeno je da se pripremi izjava na tu temu koja će biti objavljena 12. travnja. Komisija ujedno poziva sve katolike u Hrvatskoj na post i molitvu za pravednu presudu hrvatskim generalima u Haagu i to u petke 1., 8. i 15. travnja“ (Izvještajna katolička agencija, 24. ožujka 2011.).

„Poziv vjernicima biskupske komisije eminentno je politički potez koji kako s vjerom, tako ni s poslanjem Crkve, nema ama baš nikakve veze. Iustitia et pax svjesno preuzima na sebe odgovornost za dodatno podizanje tenzija u našem društvu koje određeni politički krugovi i mediji ionako već tjednima podgrijavaju, indirektno - ali ne manje prozirno i jasno - pozivajući na prosvjede (možda i nerede?) u slučaju osuđujućih presuda - istaknuo je Mesić u priopćenju i podsjetio kako je Hrvatska inicirala osnivanje Haškog suda i obvezala se poštivati ga u svakom smislu. Mesić upozorava i da presude za ratne zločine nisu presude Domovinskom ratu. Tvrdi kako je to osuda zločina pojedinaca. Pitam: želi li Crkva teret zločina pojedinaca prevaliti na cijeli hrvatski narod, odnosno sve građane Republike Hrvatske? I zašto - upitao se Mesić i rekao kako se zbog toga što je deset godina kao predsjednik govorio u ime naroda koji ga je izabrao osjetio dužnim progovoriti o ovoj tematici“ (Stjepan Mesić u Jutarnjem listu od 29. ožujka 2011.).
Nije čudno da je Stjepana Mesića zasmetao poziv Komisije HBK Iustitia et pax, pa prije mu je smetao i križ u javnim institucijama, a uvijek ga je osobito smetala simbioza katoličanstva i hrvatstva, koja je uistinu posebnost hrvatskog naroda, kao i njegove domaće i strane prijatelje. Njih smeta ta simbioza na isti način na koji nas Hrvate smeta simbioza jugoslavenstva, velikosrpstva, komunizma i oportunizma. Njega smeta Crkva, a mene Partija, njega smeta Hrvatska, a mene Jugoslavija, njega smeta domovina, a mene „region“, njegovi prijatelji su moji neprijatelji, njegovi, a i on sam, u Haaškom sudu su svjedoci tužiteljstva, a moji svjedoci obrane, njegovi „antifašisti“ za mene su jugoslavenski komunisti, njemu je Franjo Tuđman nesavladivi kompleks, a meni jedini „hrvatski“ predsjednik. No, mislim da se u ovom konkretnom slučaju, Mesić osjetio dužnim progovoriti jer je protuzakonito dijelio dokumente s oznakom vojne i državne tajne, što se kad-tad mora sankcionirati, i osim toga jer je lažno svjedočio protiv Hrvatske i hrvatskih generala pred Haaškim sudom.
Mesićeva reakcija i sve što danas proživljavamo može se bolje razumjeti ako se prisjetimo 2000. godine, kada je Račanova koalicija 3. siječnja pobijedila na parlamentarnim, Mesić 7. veljače na predsjedničkim izborima, a zajedno nam 24. studenog priuštili tzv. „zagrebački summit“ kojeg sam doživio kao prvi korak u pokušaju obnove Jugoslavije. Račanova pobjeda je bila osuda vladavine Hrvatske demokratske zajednice (1990.-1999.) zbog nedemokratičnosti, korupcije i pljačke. No, bez obzira na sve optužbe, otpor koji je pružio hrvatski narod 1991. i Domovinski rat, koji je uslijedio, bili su i ostali za hrvatski narod najveća vrijednost toga razdoblja. Jasno je da svaki rat pogoduje uspostavi autokratskog sustava, a to se dogodilo i u Hrvatskoj. Međutim, činjenica koju baštinici jugoslavenskog komunizma prešućuju je da je Hrvatsku demokratsku zajednicu ustrojio Josip Manolić, Mesićev ortak u pokušaju državnog udara protiv Franje Tuđmana, i onda je bilo nerealno očekivati da se jednostranačje bivše Jugoslavije i jednoumlje Titove Partije neće odraziti na ustrojstvo nove vlasti i da se Hrvatska demokratska zajednica, koja je na početku bila istinski slobodarski pokret, s vremenom neće pretvoriti u nešto što jednostavno nije trebala postati. Binomij Mesić-Račan uspio je pretvoriti korupciju u političko pitanje, odnosno uspješno spriječiti da korupcija bude ono što je trebala biti: pravosudno pitanje.
No, narod je 3. siječnja 2000. izabrao lijevu opciju i pokazao da može promijeniti vlast a da to ne utječe na opstanak države. Ipak, jedno je bio izbor koalicije koju su predvodili Ivica Račan i Dražen Budiša na parlamentarnim, a drugo - potpuno drukčije - izbor Stjepana Mesića na predsjedničkim izborima. Pobjeda šesteročlane koalicije bila je uglavnom normalna, ali pobjeda Stjepana Mesića svakako nije. Naime, na parlamentarnim izborima 3. siječnja Mesić nije uspio ući ni u Sabor jer je njegova stranka prošla vrlo loše, da bi već 24. siječnja u prvom krugu predsjedničkih izbora dobio 41%, a 7. veljače u drugom krugu 56% glasova. Nemam dokaza za tvrdnju da je bila riječ o izbornoj prijevari, ali siguran sam da su inozemni utjecaji bili vrlo snažni i da su uvjetovali takav razvoj situacije. Sjetimo se samo uloge tadašnje državne tajnice SAD-a Madeleine Albright.
Što se tiče Haaškog suda, bio sam protiv njegovog osnivanja poučen iskustvom ponašanja tzv. međunarodne zajednice kad se Hrvatska pokušala osamostaliti. Ipak je osnovan i kad je počeo djelovati, odmah mi je bilo jasno da taj Sud ima dvostruka mjerila. Mislio sam i mislim da je bila velika pogreška donijeti odluku da se po tom pitanju gotovo bezuvjetno Hrvatska odriče svog suvereniteta, a Hrvatska demokratska zajednica je odgovorna jer je dopustila stvaranje zakonskoga sklopa za kasniji razvoj događaja. Etablirane države prije izručenja svojih građana nekom stranom sudu odlučuju o njihovom izručenju tek nakon što ispitaju opravdanost zahtjeva, saslušaju osumnjičenog i precizno odrede slučajeve za koje se osumnjičeni mogu izručiti. Etablirane države ne izručuju svoje građane stranim sudovima automatizmom niti za općenito djelovanje, nego samo i isključivo za specifična kaznena djela. Želio sam da se tako ponaša i Hrvatska.
Pri tome želim vrlo jasno reći da nisam imao dvojbi oko toga da se za zločine mora odgovarati i da se teške povrede ljudskih prava moraju kažnjavati jer je to dobro za budućnost hrvatske države. Štoviše, mislim da moraju odgovarati svi koji su počinili zločin ili teško povrijedili nečija ljudska prava, ali svi, pa i „antifašisti“ koji još nisu odgovarali niti su kažnjeni za ratne i poratne zločine i za teške povrede ljudskih prava za vrijeme jugoslavensko-komunističke diktature. Jedino što sam htio bilo je da pravna sigurnost u državi bude zajamčena, odnosno da se poštuje pravo svakog osumnjičenog da hrvatski sud odluči o opravdanosti zahtjeva za izručenje. Velika je šteta što se u tako slojevitom pitanju kao što je način i oblik suradnje s Haaškim sudom tada pokazalo da se radi o političkom a ne o pravosudnom pitanju, a dokaz tome je da su se suđenja koristila kao sredstvo pritiska na hrvatsku vlast.
Pitanje suradnje s Haaškim sudom je postavljeno kao pitanje civilizacijskog standarda, no već tada kada je, zbog tisuću drugih razloga, ona morala biti prihvaćena, onda je Hrvatska morala zahtijevati da se suradnja odvija po međunarodnim standardima koji poštuju njezin suverenitet. Dogodilo se suprotno i onda je Haaški sud selektivno birao i kažnjavao ili oslobađao osumnjičenike prema političkim potrebama tzv. međunarodne zajednice. Iako je tzv. međunarodna zajednica imala i ima svoje političke razloge za postupanje na taj način, definitivno je jasno da Haaški sud nema nikakve veze s pravosuđem i poštivanjem zakona. Bolje bi bilo da je Hrvatska jednostavno priznala da još nije spremna za ulazak u Europsku uniju, nego što je popustila i dodvoravala se Europskoj uniji, nadajući se brzom ulasku, što je ugrozilo hrvatsku budućnost.
Sjećam se da je početkom 2000. vječni Carl Bildt stalno ponavljao da podržava ulazak Hrvatske u Europsku uniju u sklopu regije koja će biti mirno stražnje dvorište Europske unije, a dok je Bildt ponavljao, Mesić i Račan su izručili Hrvatsku Haaškom sudu, ponavljajući da Hrvatska želi ući u Europsku uniju pod svaku cijenu, iako su znali da nije spremna; to je bila vrlo pogubna politika. Daljnjim popuštanjem Hrvatska možda i uđe u Europsku uniju, ali - kako je prije deset godina govorio Bildt - bit će mirno stražnje dvorište Unije. Deset godina kasnije učvrstio sam se u uvjerenju da nije bilo nužno biti toliko ponizan i da je cijena te poniznosti previsoka. Problem je što su politički prvaci pristajali na sve uvjete, i to bez otpora, a onda nismo ni mogli tražiti da netko poštuje hrvatske objektivne nacionalne probleme ni očekivati od Europske unije išta drugo do onog što nam je Bildt otvoreno rekao. U redu, slažem se, Hrvatska je trebala surađivati s Europskom unijom i prihvatiti neke deklaracije i obveze, ali u prvom redu se morala pripremiti za ulazak u Uniju i jasno iznijeti svoje temeljne zahtjeve pa tek onda početi koračati prema članstvu. Vrlo je visoka cijena koju ćemo platiti mi i naša djeca za to da bi Hrvatska brže postala članica Unije i za jeftinu prodaju hrvatskog suvereniteta kako bismo dobili mjesto u njezinom mirnom stražnjem dvorištu.
No nije ovo kraj povijesti i još uvijek vjerujem da budućnost može biti malo bolja ako se oslobodimo podaničkog odnosa prema Uniji, jer ako stalno budemo u defenzivi, sve će se odrediti prema interesima Srbije i njezinih saveznika, a mi ćemo platiti račun. Čitajući izjave tzv. predstavnika međunarodne zajednice koje papagajski ponavljaju njihove i domaće sluge, očito je da imamo posla s otvorenim protivnicima hrvatske samostalnosti. Ako i dalje prihvaćamo njihovu kontrolu, njihove uvjete i regionalnu suradnju, izgubit ćemo bitku a da nismo pružili otpor. Tzv. „zagrebački summit“ bila je prilika da Hrvatska javno brani svoju samostalnu vanjsku politiku, da jasno kaže da želi u Europsku uniju, ali ne pod uvjetima koji su protivni njezinim interesima. Mesić i Račan je nisu iskoristili, upravo suprotno.
Godine 2000. šesteročlana koalicija Ivice Račana i Stjepana Mesića dobila je izbore obećanjima da će demokratizirati zemlju, izvršiti reviziju privatizacije, vratiti ukradeni novac iz inozemstva, zaustaviti zaduživanje, otvoriti 200.000 radnih mjesta, prekinuti međunarodnu izolaciju, itd. Ne samo da nisu ispunili obećanja, nego su odmah omogućili Haaškom sudu nadležnost nad oslobađajućim akcijama Bljesak i Oluja, brisali simbole državnosti, oslabili obrambene kapacitete, otvorili arhive strancima, nudili hrvatski teritorij itd. Ovu otvoreno antihrvatsku politiku iskoristio je Ivo Sanader koji je 23. studenog 2003. pobijedio Ivicu Račana obećanjem da će vratiti dostojanstvo Domovinskom ratu i braniteljima, no nastavio je - ali još žešće - provoditi Račanovu i Mesićevu politiku na zadovoljstvo tzv. međunarodne zajednice i domaćih kolaboracionista.
Mesić je reagirao kao predstavnik antihrvatske politike, jer je vidio da Crkva u Hrvata jedina osjeća „bilo naroda“, i shvatio da je, ako zajedno sa svim vanjskim i unutarnjim neprijateljima uspije razbiti simbiozu katoličanstva i hrvatstva, otvoren put za ostvarivanje ciljeva one druge simbioze jugoslavenstva, komunizma, velikosrpstva i oportunizma s blagoslovom istih velikih svećenika tzv. međunarodne zajednice koji su im 2000. godine zacrtali cilj. Josipović je pogoršana verzija Mesića, no, ukoliko na parlamentarnim izborima pobijedi simbioza katoličanstva i hrvatstva, sve se može promijeniti na bolje.

Mario Marcos Ostojić

Hrvatska republikanska zajednica