TREĆI ENTITET
Kada se u Bosni i Hercegovini (BiH) treba provesti nešto što je proizvedeno u političkim laboratorijima velikih sila, događaju se „iznenadni“ intervjui s „umirovljenim“ dužnosnicima tih sila u medijima pod njihovom kontrolom, a nakon toga posjet nekog visokog dužnosnika. Argumenti takvih „umirovljenika“ brzo postaju argumenti domaćih političara i novinara koji misle da su pametniji i važniji kad papagajski ponavljaju mišljenje nekog „lumena“ s prezimenom koje se teško izgovara. Još se sjećam kako su se stalno pozivali na Daytonski sporazum kako bi prikrili svu svoju bijedu, posredno priznajući da su stranci ti koji odlučuju o svemu, i da se ne oslanjaju na vlastiti narod, odnosno da ti stranci znaju bolje nego žrtve njihovih umotvorina što je dobro za njih. I bilo je to toliko jadno da je mostarski biskup Ratko Perić odlučio prekinuti farsu i reći da „Dayton nije Biblija“. Od tada zborno sa strancima ti isti političari i novinari papagajski ponavljaju da Dayton nije idealan, ali je zaustavio rat; da, istina je da je rat zaustavljen, ali kada je agresor bio u totalnom rasulu, a posljedice zaustavljanja rata u tom trenutku osjećaju se u BiH i danas.
Sjećam se polemike bivših veleposlanika Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u Hrvatskoj Williama Montgomeryja i Petera Galbraitha u New York Timesu (NYT) oko BiH i Kosova početkom lipnja 2009. Montgomery je zagovarao referendum o nezavisnosti „Republike srpske“ („RS“), treći entitet za Hrvate u BiH i podjelu Kosova na albanski i srpski dio. Galbraith je odgovorio da je „RS“ utemeljena na genocidu i etničkom čišćenju počinjenom protiv Bošnjaka i Hrvata pa bi stoga referendum o nezavisnosti srpskog entiteta opravdao genocidnu politiku zbog koje će Haaški sud suditi Radovanu Karadžiću. Nitko upućen nije vjerovao da je tada Montgomery iznio svoja osobna stajališta niti da je Galbraithova reakcija bila čin moralne obveze. Naime, sjećamo se ponašanja SAD-a otkad je bivši državni tajnik James Baker 21. lipnja 1991. (svjesno ili ne, žrtvama je svejedno) dao zeleno svjetlo JNA za napad na Hrvatsku i Sloveniju, pa sve do danas.
Dva mjeseca prije navedene polemike Montgomery - Galbraith u NYT-u, pred američkom Komisijom za sigurnost i suradnju u Europi raspravljalo se o političkoj situaciji na području „Zapadnog Balkana“ s naglaskom na BiH, a Paddy Ashdown je tražio aktivniju ulogu SAD-a i predložio „širi regionalni pristup“ te preporučio imenovanje posebnog predstavnika ne samo za BiH nego i za čitavo područje „Zapadnog Balkana“. Nešto više od mjesec dana nakon toga potpredsjednik SAD-a Joseph Biden i tadašnji visoki predstavnik Europske unije za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, Javier Solana, posjetili su BiH, a Biden je osudio srpski secesionizam i bošnjački unitarizam i svako političko djelovanje protiv opstanka BiH te istaknuo da je Solanina nazočnost pokazatelj zajedničke politike SAD-a i EU prema BiH.
U navedenom članku u NYT-u Montgomery je zagovarao slična rješenja za koja se svojedobno zalagao pokojni predsjednik Franjo Tuđman, kako za BiH, tako i za Kosovo. Odmah su reagirali čuvari Titove Jugoslavije jer raspad njezine miniverzije bio bi kraj njihovih snova o njezinom uskrsnuću u sklopu „jugosfere“. No zaboravili su da Montgomery nije Tuđman niti je Galbraith Mesić, to jest da oni samo predstavljaju mišljenje State Departamenta i Pentagona odnosno američkih republikanaca ili demokrata, koji se razlikuju samo po onome što misle da je bolje za interese SAD-a, koji ni za jedne ni za druge nisu upitni, a pohvale i podrške ili kritike i sankcije kojima SAD nagrađuje ili kažnjava uvjetovane su isključivo tim interesima.
Za Hrvate u BiH u ovom trenutku je zanimljiv treći entitet jer su svjesni da neće doći do bitnih promjena Daytonskog sporazuma i da bi zapadna Hercegovina mogla doživjeti svoje konačno fizičko, etničko, vjersko i kulturno uništenje, kao što su to doživjele okupirana Bosanska Posavina i hrvatska područja u srednjoj Bosni. Svjesni su i da je, koliko god se htjelo drukčije prikazati, riječ o sustavnom uništavanju hrvatskog pučanstva u BiH nakon što je potpisan Daytonski sporazum i da je BiH postala protektorat međunarodne zajednice koja vedri i oblači, a rezultat je situacija koju imamo danas. Za Hrvate u BiH to je getoizacija u vlastitoj zemlji i moraju se odlučiti između borbe i napuštanja BiH. Naravno da će biti proglašeni „ustašama“ ili „fašistima“ ako se budu borili, a ako napuste BiH, to će proći nezapaženo.
Spomenuta polemika između dvojice bivših veleposlanika nije bila slučajna te se na drugi način i s drugim protagonistima ona nastavlja sve do danas, kao i politika velikih sila prema BiH. Jedini razumni hrvatski odgovor je jedinstvo svih Hrvata oko sudbinskih pitanja, i to ne samo onih iz BiH, nego svih. Pri tome želim jasno reći da dio tog jedinstva ne mogu biti biološki Hrvati koji to nisu u svojim riječima i u svojim djelima i koji u praksi djeluju protiv hrvatskih interesa. Takve će međunarodna zajednica, Srbi i Bošnjaci iskoristiti dok ih budu trebali, a onda će ih se odreći - to je sudbina tuđih sluga, da ne upotrijebim težu riječ.
Kriza u BiH nije samo posljedica neformiranja vlasti nekoliko mjeseci nakon općih izbora, nego i činjenice da se trebaju dogovoriti ustavne promjene koje će odrediti budućnosti BiH. Srbi žele podjelu BiH i pripojenje svog entiteta Srbiji i stoga podržavaju stvaranje hrvatskog entiteta, ali isključivo na prostoru Federacije BiH i samo kao međufazu na putu prema tom cilju i sa čvrstom podrškom Beograda. Bošnjaci žele unitarističku BiH pod njihovom čvrstom kontrolom. Hrvati više ne vjeruju u cjelovitu BiH jer nisu jednakopravni sa Srbima i Bošnjacima i stoga ozbiljno razmišljaju o svom entitetu. Srbija preko Srba iz BiH i dalje stvara Veliku Srbiji i u tom smislu pokušava isprovocirati sukob između Bošnjaka i Hrvata. Bošnjaci nisu odustali od muslimanske države i budući da Srbi iz BiH imaju potporu Beograda, nastojat će ostvariti svoj cilj na račun Hrvata koji nemaju istu potporu Zagreba, koji ne ispunjava ustavne obveze prema njima, osim kada je to u skladu s laboratorijskim strategijama velikih sila.
Svjestan sam složenosti odnosa RH s međunarodnom zajednicom, međutim zahtjev Haaškog tužiteljstva za dugogodišnje kazne bivšim hrvatskim vojnim i civilnim dužnosnicima u BiH optuženim za udruženi zločinački pothvat s RH i činjenica da Srbi iz BiH pripremaju optužnice pred sudom BiH protiv pripadnika hrvatskih oružanih snaga za operacije u zapadnoj Bosni 1994. i 1995., uklapaju se u politiku onog dijela međunarodne zajednice koji pokušava svaliti na Hrvatsku i na hrvatski narod odgovornost za rat u bivšoj Jugoslaviji, a to su vrlo ozbiljni razlozi za preispitivanje dosadašnje politike RH, prvenstveno prema Srbiji i BiH.
Ovih dana će BiH posjetiti zamjenik američkog državnog tajnika James Steinberg, a neizbježne teme o kojima će raspravljati s domaćim političarima su formiranje vlasti i ustavne promjene. Znamo da unatoč mnogih špekulacija, ali i očekivanja, SAD nije pristao na promjenu Daytonskog sporazuma odnosno na promjenu granica unutar BiH, ni na treći entitet za Hrvate. SAD se i dalje zalaže za dva entiteta i tri ravnopravna konstitutivna naroda, a ako se entiteti i narodi dogovore o ustavnim promjenama, međunarodna zajednica će to podržati.
Preduvjet dijaloga za Hrvate je jednakopravnost triju konstitutivnih naroda. Daytonski sporazum kao temelj na kojem bi se trebalo graditi, nepravedan je jer je podijelio BiH na dva entiteta, ozakonivši ratni zločin i etničko čišćenje. Iako je međunarodna zajednica, prvenstveno SAD i Europska unija, protiv podjele BiH na tri entiteta, Hrvati imaju pravo imati ono što imaju Srbi i Bošnjaci, ali će se za to pravo morati boriti i u toj borbi ih treba podržati RH. Na temelju izbornih rezultata Hrvati moraju imati svog predstavnika u predsjedništvu BiH i na temelju Daytonskog sporazuma moraju ostvariti svoju konstitutivnost. Ako im se uskraćuju ta prava, Hrvati bi morali proglasiti treći entitet i potvrditi ga referendumom te izdržati napade koji će doći sa svih strana jer je alternativa njihov nestanak.
Sjećam se polemike bivših veleposlanika Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u Hrvatskoj Williama Montgomeryja i Petera Galbraitha u New York Timesu (NYT) oko BiH i Kosova početkom lipnja 2009. Montgomery je zagovarao referendum o nezavisnosti „Republike srpske“ („RS“), treći entitet za Hrvate u BiH i podjelu Kosova na albanski i srpski dio. Galbraith je odgovorio da je „RS“ utemeljena na genocidu i etničkom čišćenju počinjenom protiv Bošnjaka i Hrvata pa bi stoga referendum o nezavisnosti srpskog entiteta opravdao genocidnu politiku zbog koje će Haaški sud suditi Radovanu Karadžiću. Nitko upućen nije vjerovao da je tada Montgomery iznio svoja osobna stajališta niti da je Galbraithova reakcija bila čin moralne obveze. Naime, sjećamo se ponašanja SAD-a otkad je bivši državni tajnik James Baker 21. lipnja 1991. (svjesno ili ne, žrtvama je svejedno) dao zeleno svjetlo JNA za napad na Hrvatsku i Sloveniju, pa sve do danas.
Dva mjeseca prije navedene polemike Montgomery - Galbraith u NYT-u, pred američkom Komisijom za sigurnost i suradnju u Europi raspravljalo se o političkoj situaciji na području „Zapadnog Balkana“ s naglaskom na BiH, a Paddy Ashdown je tražio aktivniju ulogu SAD-a i predložio „širi regionalni pristup“ te preporučio imenovanje posebnog predstavnika ne samo za BiH nego i za čitavo područje „Zapadnog Balkana“. Nešto više od mjesec dana nakon toga potpredsjednik SAD-a Joseph Biden i tadašnji visoki predstavnik Europske unije za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, Javier Solana, posjetili su BiH, a Biden je osudio srpski secesionizam i bošnjački unitarizam i svako političko djelovanje protiv opstanka BiH te istaknuo da je Solanina nazočnost pokazatelj zajedničke politike SAD-a i EU prema BiH.
U navedenom članku u NYT-u Montgomery je zagovarao slična rješenja za koja se svojedobno zalagao pokojni predsjednik Franjo Tuđman, kako za BiH, tako i za Kosovo. Odmah su reagirali čuvari Titove Jugoslavije jer raspad njezine miniverzije bio bi kraj njihovih snova o njezinom uskrsnuću u sklopu „jugosfere“. No zaboravili su da Montgomery nije Tuđman niti je Galbraith Mesić, to jest da oni samo predstavljaju mišljenje State Departamenta i Pentagona odnosno američkih republikanaca ili demokrata, koji se razlikuju samo po onome što misle da je bolje za interese SAD-a, koji ni za jedne ni za druge nisu upitni, a pohvale i podrške ili kritike i sankcije kojima SAD nagrađuje ili kažnjava uvjetovane su isključivo tim interesima.
Za Hrvate u BiH u ovom trenutku je zanimljiv treći entitet jer su svjesni da neće doći do bitnih promjena Daytonskog sporazuma i da bi zapadna Hercegovina mogla doživjeti svoje konačno fizičko, etničko, vjersko i kulturno uništenje, kao što su to doživjele okupirana Bosanska Posavina i hrvatska područja u srednjoj Bosni. Svjesni su i da je, koliko god se htjelo drukčije prikazati, riječ o sustavnom uništavanju hrvatskog pučanstva u BiH nakon što je potpisan Daytonski sporazum i da je BiH postala protektorat međunarodne zajednice koja vedri i oblači, a rezultat je situacija koju imamo danas. Za Hrvate u BiH to je getoizacija u vlastitoj zemlji i moraju se odlučiti između borbe i napuštanja BiH. Naravno da će biti proglašeni „ustašama“ ili „fašistima“ ako se budu borili, a ako napuste BiH, to će proći nezapaženo.
Spomenuta polemika između dvojice bivših veleposlanika nije bila slučajna te se na drugi način i s drugim protagonistima ona nastavlja sve do danas, kao i politika velikih sila prema BiH. Jedini razumni hrvatski odgovor je jedinstvo svih Hrvata oko sudbinskih pitanja, i to ne samo onih iz BiH, nego svih. Pri tome želim jasno reći da dio tog jedinstva ne mogu biti biološki Hrvati koji to nisu u svojim riječima i u svojim djelima i koji u praksi djeluju protiv hrvatskih interesa. Takve će međunarodna zajednica, Srbi i Bošnjaci iskoristiti dok ih budu trebali, a onda će ih se odreći - to je sudbina tuđih sluga, da ne upotrijebim težu riječ.
Kriza u BiH nije samo posljedica neformiranja vlasti nekoliko mjeseci nakon općih izbora, nego i činjenice da se trebaju dogovoriti ustavne promjene koje će odrediti budućnosti BiH. Srbi žele podjelu BiH i pripojenje svog entiteta Srbiji i stoga podržavaju stvaranje hrvatskog entiteta, ali isključivo na prostoru Federacije BiH i samo kao međufazu na putu prema tom cilju i sa čvrstom podrškom Beograda. Bošnjaci žele unitarističku BiH pod njihovom čvrstom kontrolom. Hrvati više ne vjeruju u cjelovitu BiH jer nisu jednakopravni sa Srbima i Bošnjacima i stoga ozbiljno razmišljaju o svom entitetu. Srbija preko Srba iz BiH i dalje stvara Veliku Srbiji i u tom smislu pokušava isprovocirati sukob između Bošnjaka i Hrvata. Bošnjaci nisu odustali od muslimanske države i budući da Srbi iz BiH imaju potporu Beograda, nastojat će ostvariti svoj cilj na račun Hrvata koji nemaju istu potporu Zagreba, koji ne ispunjava ustavne obveze prema njima, osim kada je to u skladu s laboratorijskim strategijama velikih sila.
Svjestan sam složenosti odnosa RH s međunarodnom zajednicom, međutim zahtjev Haaškog tužiteljstva za dugogodišnje kazne bivšim hrvatskim vojnim i civilnim dužnosnicima u BiH optuženim za udruženi zločinački pothvat s RH i činjenica da Srbi iz BiH pripremaju optužnice pred sudom BiH protiv pripadnika hrvatskih oružanih snaga za operacije u zapadnoj Bosni 1994. i 1995., uklapaju se u politiku onog dijela međunarodne zajednice koji pokušava svaliti na Hrvatsku i na hrvatski narod odgovornost za rat u bivšoj Jugoslaviji, a to su vrlo ozbiljni razlozi za preispitivanje dosadašnje politike RH, prvenstveno prema Srbiji i BiH.
Ovih dana će BiH posjetiti zamjenik američkog državnog tajnika James Steinberg, a neizbježne teme o kojima će raspravljati s domaćim političarima su formiranje vlasti i ustavne promjene. Znamo da unatoč mnogih špekulacija, ali i očekivanja, SAD nije pristao na promjenu Daytonskog sporazuma odnosno na promjenu granica unutar BiH, ni na treći entitet za Hrvate. SAD se i dalje zalaže za dva entiteta i tri ravnopravna konstitutivna naroda, a ako se entiteti i narodi dogovore o ustavnim promjenama, međunarodna zajednica će to podržati.
Preduvjet dijaloga za Hrvate je jednakopravnost triju konstitutivnih naroda. Daytonski sporazum kao temelj na kojem bi se trebalo graditi, nepravedan je jer je podijelio BiH na dva entiteta, ozakonivši ratni zločin i etničko čišćenje. Iako je međunarodna zajednica, prvenstveno SAD i Europska unija, protiv podjele BiH na tri entiteta, Hrvati imaju pravo imati ono što imaju Srbi i Bošnjaci, ali će se za to pravo morati boriti i u toj borbi ih treba podržati RH. Na temelju izbornih rezultata Hrvati moraju imati svog predstavnika u predsjedništvu BiH i na temelju Daytonskog sporazuma moraju ostvariti svoju konstitutivnost. Ako im se uskraćuju ta prava, Hrvati bi morali proglasiti treći entitet i potvrditi ga referendumom te izdržati napade koji će doći sa svih strana jer je alternativa njihov nestanak.
Mario Marcos Ostojić
Hrvatska republikanska zajednica
Prof. Mario Marcos Ostojić je jedan od utemeljitelja Hrvatskog rasta - Hrasta, političkog pokreta.
Primjedbe