O POREZNOJ POLITICI

Porezna politika

Porez je izvor financiranja lokalne, regionalne i državne uprave, a ne socijalni inženjering s ciljem preraspodjele bogatstva.
Potaknut diskusijama o progresivnom oporezivanju, o socijalnoj pravdi, te o pravima na stan, posao, zdravstveno osiguranje, sveučilišnu naobrazbu, itd. (nabrajanju prava nikada kraja), osjećam se obveznim upozoriti na (malo) poznate činjenice, nakon kojih se i rezultat ostvarivanja tih prava može sa sigurnošću predvidjeti. Pri tome se prava pretvaraju u poklone, ali samo nekima, naravno, zaslužnima. Jasno, u socijalističkoj terminologiji, progresivan znači pravedan (pa neka plati tko može).
U slučaju socijalnih prava, svi projekti države blagostanja (welfare state) već su davno propali, pa primjerice, u najbogatijoj zemlji Europe, u Njemačkoj, prema Wallstreet Journalu, samo 40% stanovnika živi u vlastitom stanu/kući, a ostali plaćju najamninu, koja nije osobito zaštićena. Nadalje, većina stanovnika u toj istoj najbogatijoj zemlji Europe nije tijekom života zaštedjela ni za sobu, a kamoli za stan jer su im troškovi života, uključujući stanarinu, jedva pokrivali kraj s krajem.
Vjerujem da sljedeći primjeri najbolje mogu ilustrirati dosege progresivnoga (“pravednoga”) oporezivanja:
1) Bushov “porez na luksus”
Na početku svoga mandata predsjednik Bush uvodi porez na luksuzne brodove (cijena iznad sto tisuća američkih dolara). Godinu dana poslije, učinak je bio sljedeći: niti jedan jedini brod nije prodan, dakle, ubrani porez iznosio je $0.00, te je propala cijela industrija, a radnici su ostali, zauvijek, bez dobro plaćenoga posla.
U analizi razloga neuspjeha, potencijalni kupac rekao je za TV: “...pa zar Vi mislite da su ljudi, koji kupuju brodove vrijedne tisuću dolara glupi?”
Naši borci za socijalnu pravdu, te protiv neopravdanoga bogaćenja predlažu specijalni porez na brodove veće od 5 metara, dok glasoviti brodograditelji u Betini na Murteru sjede besposleni, vjerojatno čekajući na socijalnu pomoć skupljenu od poreza na brodove veće od 5 metara.
Oni, koji kupuju brodove i zrakoplove nisu glupi, platiti porez neće, a gledajući 10- metarski brod u susjednom dvorištu, moglo bi nam se dogoditi da, steknemo najveću suhu flotu na svijetu ili da nam se flota preseli u susjedstvo. 
2) New York privremeno ukida “sales tax”
Prije nekoliko mjeseci New York privremeno ukida “sales tax” (porez na potrošačku robu i usluge, približno oko 5%, slično kao “naš” PDV ). Nastaje neviđeni boom, kupci navaljuju i iz susjednih država, manageri moraju zaposliti dodatnu radnu snagu, a ukupni porezni prihodi su, naravno, mnogostruko veći. Kao obrnuti primjer navodim činjenicu da europski turisti na “shoppingu u Mall of America kupuju po 50 pari traperica!
3) Gradonačelnik Tornhilla ukida “kazneni porez” na lijepo uređenje kuća.
Na vrhuncu liberalnoga socijalističkoga ludila u Kanadi, dvadesetak malih kompanija (samo na području St. Catherinu, Ontariu stjerano je u stečaj, a krilatica neka plati tko može rezultirala je hajkom na vlasnike lijepo uređenih kuća, tako da je bilo slučajeva da su porezne žrtve srušile nove adaptacije, kao jedini spas od povećanja poreza.
Rezultat tog poreznoga terora bila su zapuštena pročelja kuća inače prelijepih gradića. Na sreću i zadovoljstvo građana Tornhilla, gradonačelnik je ukinuo progresivni porez na urednost i ljepotu, pa su kuće u Tornhillu počele opet blistati. 
4) Sjevernoamerička studija izdvaja “zaštićene stanarine” kao jedini razlog nedostatka stambenoga prostora
Jedna studija u Sjevernoj Americi (Kanada i SAD) pokazala je da je zaštićena stanarina jedina zajednička karakteristika gradova, koji imaju manjak, a kao rezultat toga i enormne cijene stambenoga prostora. Tako zaštićene stanarine u Torontu rezultiraju neviđenim nedostatkom stambenoga prostora, dok u istodobno u Minneapolis/St. Paulu možete birati: s bazenom, s teniskim igralištima, pa i sa saunaom itd. Naravno, u Minneapolisu nije bilo zaštićenih stanarina, ali je bilo stanova u izobilju. Apsurd zaštićenih stanarina u Torontu dosegnuo je vrhunac, kada je cijena održavanja vlastitoga stana bila viša od zaštićene stanarine ekvivalentnoga stana. To je pak rezultiralo da se stanarsko pravo ilegalno prodavalo, te postiglo cijenu od nekoliko tisuća dolara. Svaka sličnost je slučajna. Dakako, najviši stupanj zaštićene stanarine je stanarsko pravo u tuđem stanu.
5) U Mannitobi je obvezno državno osiguranje automobila skuplje od privatnoga u drugim državama, na primjer u Ontariu.
Ne treba sumnjati da će prije ili kasnije netko od “zaštitnika siromašnih” “otkriti kotač” ili, kako mi kažemo “toplu vodu”, da osiguravajuća društva “zarađuju previše” “na grbači radnika”, pa će predložiti “državno obvezno osiguranje” za automobile. Na žalost, taj “kotač” je već otkriven, barem u Mannitobi, ako ne “i šire” , tako da je “državno obvezno” osiguranje u Winnipegu bilo znatno skuplje, nego privatno u Torontu, u Ontariu.
6) “Pravedne plaće” ili “plaće prema radu”:
Jedna je studija pokazala, a “samoupravljači” to znaju najbolje, da bi “90% ispitanika sebe same svrstalo u 10% najbolje plaćenih”. Kod nas su posljedice “pravedne raspodjele” trpjeli najviše mladi liječnici, inženjeri, te majstori obrtnici, pa su, naravno, bili i prvi koji su okusili “gorak kruh kapitalizma”. Još se sjećam osjećaja krivnje, kada sam svojedobno u Eagenu, Minnesoti, primao od tajnice naše skupine ček za troškove (nešto kao dnevnice) četiri puta veći od njezine plaće, jer sam bio “naučen” da moja “pravedna” plaća mora biti manja od plaće tajnice mojih godina.
7) Boravišna pristojba:
Nadam se da su “lokalni samoupravljači” na jednom od svojih “studijskih putovanja”, financiranih iz “boravišne takse”, naučili da civilizirane zemlje, a u te u prvom redu ubrajam SAD, nemaju takav namet na one, koji se “usude boraviti” u njihovom području “lokalne samouprave”. Kao “prijedlog za razmišljanje”: zamislite kaos kad bi grad Zagreb uveo “boravišnu taksu” (za posjetitelje rodbine)!
8) Reaganov ponovni izbor i izjava radnika u tvornici automobila
Radnik u tvornici automobila, u vrijeme predizborne predsjedničke kampanje za Reaganov ponovni izbor nimalo ne mari za ideološkoga zaštitnika radničke klase i socijalne pravde, okorjeloga liberala Waltera Mondalea te izjavljuje: “radim 56 sati tjedno i glasovat ću za Reagana”
Napomena: borac za socijalnu pravdu i radnička prava Walter Mondale živio je u tada najekskluzivnijoj četvrti Minneapolis/St. Paula, u North Oaksu.
Da mi se ne bi zamjerilo da dajem samo odgovore, evo i nekih upita: 
1) Nedavno je igračima jednoga kluba “obećana” nagrada od 100 000 DM (Kune valjda nisu dostatno “čvrste” za njih!). Koliko će od toga iznosa morati platiti za progresivni porez?
2) Ako jednoga dana, dao Bog, jedan hrvatski sportaš u Hrvatskoj zaradi kao Jordan 70 000 000 dolara u jednoj godini, koliko će od tog iznosa morati platiti za “progresivni porez”? Ili su, možda, sportaši toliko važni, da su oslobođeni plaćanja poreza?
3) Zamislite borbu za prvaka svijeta u Zagrebu izmedju Mavrovića i Lenox Lewisa. Mavrovićev zajamčeni dio je 20 000 000 dolara. Koliko će od tog iznosa platiti za progresivni porez?
4) Koliki je pravedni porez na profit od točenja alkohola i prodaje cigareta djeci, to jest maloljetnima, u zagrebačkim “disco” klubovima i ostalim ćumezima, koji teroriziraju stanare okolnih zgrada do kasnih noćnih, odnosno ranih jutarnjih sati?
5) Jedan naš liječnik, koji radi u Nizozemskoj, veli svome kolegi u Zagrebu: “Ako će porezi u Hrvatskoj biti kao u Nizozemskoj, neću se vratiti”. Koliko su takvih liječnika, inženjera i ostalih upitali porezni stratezi za mišljenje?
6) Ante iz Širokoga Brijega ili Štef iz Zagreba sprema se vratiti u Hrvatsku iz daleke Amerike, ali ga “muči jedan problem”: Je li moguće da je trošarina (porez nakon poreza!) za njegov petlitreni stari dobri cadillac veća od vrijednosti tog istog cadillaca?
7) Dr B., nije izmišljeno, ima četvero djece, te zna da su veliki automobili puno trajniji, te puno sigurniji u slučaju sudara i zato, ukupno, jeftiniji. Ima petlitreni lincoln town car, koji bi ga mogao lagano služiti do kraja života (platio ga je samo oko 6000 dolara ), ali je opet trošarina veća od njegove vrijednosti. Hoće li dr B. (fizičar s Mayo klinike):
a) platiti PDV veći od vrijednosti auta?
b) kupiti mali, skupi, nesigurni, neudobni europski “ekonomični” auto i ugroziti život cijele obitelji?
c) Kupiti četiri mala “ekonomična” Europska automobila, te “strategijom odvojenih putovanja” povećati vjerojatnost preživljavanja bar nekih članova obitelji?
d) odustati od povratka jer to ne može financijski podnijeti?
8) Koji je to “ekonomični” europski automobil, koji se preporučuje za željenu veliku hrvatsku obitelj? Kako u taj “ekonomični” europski automobil smjestiti dvoje odraslih i, recimo, kao najblaži slučaj, četvero djece od 17,15,12 i 9 godina?
Kolika je vjerojatnost preživljavanja sudara pri 60 km/h u malom “ekonomičnom”
europskom automobilu, a kolika u velikom američkom “gutaču benzina” (pa valjda imamo pravo našim novcima plaćati naš benzin!) Napomena: pri “brzini” od 8 km na sat, šteta je na yugu, “poslu stoljeća”, totalna.
Zaključak: Porez je kao plodna zemlja. Ili krš, na kojemu gotovo ništa ne raste.
Kao što su najbolji ratnici bili nosioci “Oluje”, a najbolji diplomati (F. Tuđman, a ne “pomoćnici”) nosioci složenih pregovora iza scene, te nas doveli na obale Dunava bez ispaljena metka, “dopustimo” najsposobnijima, najproduktivnijima i najambicioznijima gospodarstvenicima da budu nosioci “bitke” za blagostanje. Eventualnim rezanjem njihovih ekonomskih “krila” samo ćemo povećati broj “ugroženih”, upravo suprotno od “dobrih namjera”.
Još pamtim Reaganoveriječi “nebo je granica..”, te Clintonove, prije nekoliko godina u Berlinu: “..sve je moguće..”. Zato, odbacimo pesimističke prognoze raznoraznih “stručnjaka” i ostalih boraca za sve i sva, osim za dobro Hrvatske. Napustimo iluziju “pravedne” zemlje siromaštva održavanu tijekom 45 godina, te “dopustimo” onima, koji mogu steći i posjedovati legalno, bez grižnje savjesti, vile, brodove, pa i zrakoplove, ako žele, za njihovo, ali i za naše dobro. Uvedimo takav porezni sustav, koji će “omogućiti” kupcu 50 pari traperica iz Amsterdama, da ih kupi u Pazinu, Zagrebu, Vukovaru, Splitu..., a ne da mora putovati u Minneapolis/St. Paul. Ostvarimo pravu zemlju blagostanja, oslanjajući se na vlastiti instinkt, uz razumnu primjenu onih modela (poreznih, pa i gospodarstvenih), koji su se već dokazali, a ne onih, koji niti u zemlji gdje su “otkriveni”, nisu nikad funkcionirali. Ostvarimo državu u kojoj će svatko pošten i marljiv moći ostvariti sreću i blagostanje (američki ustav) za sebe i svoju obitelj, ne gledajući “u želudac” susjeda, koji se je uvijek(!) “neopravdano obogatio”. Zaraditi, štedjeti, ulagati, da bi se danas imalo više nego jučer, a sutra više nego danas, smisao je gospodarstvenoga postojanja.
Zavist i mržnja pakleno su oružje komunista i socijalista, prikrivenih iza krinke “boraca za nagradu prema radu”, kojima su usta bila puna “socijalne pravde”, jer su “od društva” sve dobili, a ništa zaradili, dok su tisuće mladih inženjera, liječnika i ostale “reakcije” poslali u “okrutni i truli kapitalizam”, iz kojega im danas onemogućuju povratak. Njima je svaka zarada bila “neopravdana”, pa su kolegi i meni radije dali slobodne dane, nego platili dolar na sat, “da se ne obogatimo”.
Dok je većini jasno da “istočno od Dunava” nema baš ništa za nas zanimljivoga i važnoga, tako isto ni “sjeverno od Alpa” nema puno toga, osim snijega za skijanje. Hrvatski pogled treba biti uperen preko Atlantika, jer tamo je NASA, IBM, Chevron, .. pa i M. Jordan i T. Kukoč.
Pozdrav čitaocima HS, uz riječi Henrya V. prije bitke kod Agincourta: “We few, we lucky few”. (Nas malo, nas malo sretnika)

Tomislav Nürnberger, dipl. ing. 

Hrvatsko slovo, br. 125, 11. veljače 2000.