PJESMA BRANITELJIMA

BRANITELJIMA

U suzama njihovim zvijezde su sjale,
ufanja našeg uzdanice jedine.
U vatru, u krv i u oganj su pale,
da se sa njima posestre i sjedine...

Za sebe i za nas. Za potomke naše.
Ne tražeći ništa, a dajući sve.
Obgorene nadom, u plamenu ostaše
presahle, prezrene i zaboravljene.

Slavoluk njihov u bojama duge
iscrtava nebo po mjeri ljepote.
Zgažene ruže iz vremena tuge
čekaju nijemo na ljestvici vrednote.

Od salvi riječi i lažnih obećanja
jedino nebrigu razumjeti može
onaj što istinu i pravednost sanja
ponižen i strgan do gole kože.

Hvalospjeve duge, izvrnutih riječi,
pjeva o sebi tumač razni.
Zaslugama tuđim svoje mane liječi,
i vrčeve žrtve bespoštedno prazni.

A gdje su bili kad su ih zvali
sokolovi svijetli u tamne noći?
Iza bedema čvrstog sigurni su stali,
gradeći tronove vlastite moći.

'' U duboko blato istinu skriti!''
-Jedino tako vladati može
onaj tko želi na tronu biti,
živeći ispod tuđe kože.

A oni stoje nijemi ko stijene,
svjedoci živi zaboravljenog vremena.
Gledaju u zvijezdama vlastite sjene,
pogrbljeni pod teretom tuđeg bremena.

Frano Mikulić Jukić