GLAVARINA ZA EU
Ako je temelj loš, onda cijela kuća stoji ukrivo. Tako je i s pravdom. Ako se ljudski odnosi grade na nepravdi, onda ne možemo očekivati da će uroditi pravednošću. Lanac nepravde, kad jednom započne, može se prekinuti jedino ako se ispravi njezin uzrok. Naherena kuća se mora srušiti, temelji nanovo iskopati i graditi sve iznova. Može li politika pomirenja imati smisla ako se gradi na temeljima nepravde?
Mučna hrvatska šutnja
Slučaj vukovarskoga branitelja Tihomira Purde nije samo njegov slučaj. Ovdje se radi o licu i naličju hrvatske države i politike. Pogledajte tu strašnu kalvariju jednoga čovjeka i vidjet ćete hrvatski usud u zadnjih stotinu godina. Kad je Tihomir Purda, uoči blagdana Velike Gospe 1992. godine, u razmjeni ratnih zarobljenika izišao iz srbijanskoga logora, sigurno nije mogao ni sanjati da će ga država za koju se borio, nepuna dva desetljeća kasnije, prepustiti njegovim tamničarima! Kako se taj čovjek sada osjeća u zeničkom ekstradicijskom pritvoru dok očekuje izručenje Srbiji, dok očekuje povratak u ozračje svojih logoraških trauma? Zar Hrvatska nije imala nikakvih diplomatskih i pravnih mehanizama spriječiti ovaj sramotni slučaj? Odgovor je koliko jednostavan toliko i radikalan, kad je u pitanju normalna država koja vodi vlastitu politiku. Takvi slučajevi se rješavaju munjevitom i odlučnom diplomacijom, ako je potrebno i do zaoštravanja diplomatskih odnosa. Jedna normalna država ne bi dopustila da njezin građanin bude izručen drugoj državi, pogotovo ne vojnik koji je svoju zemlju branio protiv agresije te države! Ako je DORH zaključio da nema elemenata za kazneni progon Purde, zašto Hrvatska dopušta da se njezin građanin, i branitelj, i dalje mrcvari u zeničkom pritvoru? Zašto dopušta i mogućnost njegova izručenja Srbiji? Što ako se to dogodi? Neće li to biti povijesna sramota za Hrvatsku? Za ime Božje, pa Tihomir Purda je žrtva srpskih zločina! On je čovjek koji treba našu pomoć, našu solidarnost! Dokle ćemo pristajati na demonski teatar sjenki i šutjeti pred nepravdama koje vapiju u nebo? Nakon patnji koje je Purda prošao u srbijanskim logorima, treba li ova država od njega pilatovski oprati ruke i prepustiti ga beogradskom haaškom servisu? Umjesto da tražimo i kazneno gonimo odgovorne za velikosrpske zločine i raskrinkamo sramotu logorskog sustava srbijanske agresorske politike, mi naše logoraše – kao u nekoj staljinističkoj noćnoj mori – vraćamo natrag u njihove logore!? Je li i to uračunato u cijenu ulaska u Europsku uniju? Plaćamo li možda krvarinu za ulazak u EU? Ili glavarinu?
Dvostruka žrtva
Gnušam se takve politike. Slučaj Purda nije političko pitanje. On je pitanje pravde i morala, istine i savjesti. Ako šutimo i odobravamo, ako smo ravnodušni i nezainteresirani, pristajemo na vladavinu laži, pristajemo biti suučesnicima. Ako smo 1992. suosjećali s tim ljudima koji su preživjeli srpske koncentracijske logore, što se dogodilo s našom moralnom sviješću, s našim pamćenjem, da ih danas tako fatalistički i nemoćno gledamo kao žrtvene jarce? Zašto Hrvatska ne čini ništa? To je ključno pitanje, i ono najstrašnije od svega skriveni je odgovor. Zato jer je sve to dio dogovorenoga paketa između službenoga Zagreba i Beograda! I posljedica politike koja je prihvatila biti posljedično navezana na lančani niz nepravdi i kažnjavanja Hrvata koji su izborili slobodu i samostalnost. Zagreb je pristao na prljavu igru s Beogradom da bi došao do Bruxellesa. Sada plaćamo strašnu cijenu poraznih ustupaka! Europska unija od Hrvatske traži i dobiva ljudske žrtve. Politika koja žrtvuje svoje branitelje, časnike i generale, nije ni časna politika, ni interesna, ni pragmatična, to je politika koja ide protiv zdravoga razuma, to je politika suicida! Možda ćemo u EU dosegnuti nekakav standard, ali sve će to biti izgrađeno na dvostrukoj žrtvi istih ljudi – Purda se žrtvovao 1991., da bi ga Hrvatska ponovno žrtvovala 2011.! Nije on jedini koji prolazi pakao. Prošli su ga i prolaze mnogi branitelji i žrtve rata, ljudi kojima je danas najteže zadržati unutarnju ravnotežu i ne poludjeti od nepravde i prijetvorne politike koja na žrtvenik EU žrtvuje žive ljude. U svemu ovome, može nam pomoći samo Bog, jaka vjera i djelovanje po vlastitoj savjesti. Ne dopustiti da nam nepravda oblikuje svijest i da nas nečija kukavnost pokori. Ne dopustiti da nas nepravda ubije, da nas slomi, jer ovo je borba, kako bi Pavao rekao, protiv vrhovništva tame.
ZORAN VUKMAN
objavio: http://www.velecasnisudac.com
Autoru možete pisati na zoran.vukman@yahoo.com
Mučna hrvatska šutnja
Slučaj vukovarskoga branitelja Tihomira Purde nije samo njegov slučaj. Ovdje se radi o licu i naličju hrvatske države i politike. Pogledajte tu strašnu kalvariju jednoga čovjeka i vidjet ćete hrvatski usud u zadnjih stotinu godina. Kad je Tihomir Purda, uoči blagdana Velike Gospe 1992. godine, u razmjeni ratnih zarobljenika izišao iz srbijanskoga logora, sigurno nije mogao ni sanjati da će ga država za koju se borio, nepuna dva desetljeća kasnije, prepustiti njegovim tamničarima! Kako se taj čovjek sada osjeća u zeničkom ekstradicijskom pritvoru dok očekuje izručenje Srbiji, dok očekuje povratak u ozračje svojih logoraških trauma? Zar Hrvatska nije imala nikakvih diplomatskih i pravnih mehanizama spriječiti ovaj sramotni slučaj? Odgovor je koliko jednostavan toliko i radikalan, kad je u pitanju normalna država koja vodi vlastitu politiku. Takvi slučajevi se rješavaju munjevitom i odlučnom diplomacijom, ako je potrebno i do zaoštravanja diplomatskih odnosa. Jedna normalna država ne bi dopustila da njezin građanin bude izručen drugoj državi, pogotovo ne vojnik koji je svoju zemlju branio protiv agresije te države! Ako je DORH zaključio da nema elemenata za kazneni progon Purde, zašto Hrvatska dopušta da se njezin građanin, i branitelj, i dalje mrcvari u zeničkom pritvoru? Zašto dopušta i mogućnost njegova izručenja Srbiji? Što ako se to dogodi? Neće li to biti povijesna sramota za Hrvatsku? Za ime Božje, pa Tihomir Purda je žrtva srpskih zločina! On je čovjek koji treba našu pomoć, našu solidarnost! Dokle ćemo pristajati na demonski teatar sjenki i šutjeti pred nepravdama koje vapiju u nebo? Nakon patnji koje je Purda prošao u srbijanskim logorima, treba li ova država od njega pilatovski oprati ruke i prepustiti ga beogradskom haaškom servisu? Umjesto da tražimo i kazneno gonimo odgovorne za velikosrpske zločine i raskrinkamo sramotu logorskog sustava srbijanske agresorske politike, mi naše logoraše – kao u nekoj staljinističkoj noćnoj mori – vraćamo natrag u njihove logore!? Je li i to uračunato u cijenu ulaska u Europsku uniju? Plaćamo li možda krvarinu za ulazak u EU? Ili glavarinu?
Dvostruka žrtva
Gnušam se takve politike. Slučaj Purda nije političko pitanje. On je pitanje pravde i morala, istine i savjesti. Ako šutimo i odobravamo, ako smo ravnodušni i nezainteresirani, pristajemo na vladavinu laži, pristajemo biti suučesnicima. Ako smo 1992. suosjećali s tim ljudima koji su preživjeli srpske koncentracijske logore, što se dogodilo s našom moralnom sviješću, s našim pamćenjem, da ih danas tako fatalistički i nemoćno gledamo kao žrtvene jarce? Zašto Hrvatska ne čini ništa? To je ključno pitanje, i ono najstrašnije od svega skriveni je odgovor. Zato jer je sve to dio dogovorenoga paketa između službenoga Zagreba i Beograda! I posljedica politike koja je prihvatila biti posljedično navezana na lančani niz nepravdi i kažnjavanja Hrvata koji su izborili slobodu i samostalnost. Zagreb je pristao na prljavu igru s Beogradom da bi došao do Bruxellesa. Sada plaćamo strašnu cijenu poraznih ustupaka! Europska unija od Hrvatske traži i dobiva ljudske žrtve. Politika koja žrtvuje svoje branitelje, časnike i generale, nije ni časna politika, ni interesna, ni pragmatična, to je politika koja ide protiv zdravoga razuma, to je politika suicida! Možda ćemo u EU dosegnuti nekakav standard, ali sve će to biti izgrađeno na dvostrukoj žrtvi istih ljudi – Purda se žrtvovao 1991., da bi ga Hrvatska ponovno žrtvovala 2011.! Nije on jedini koji prolazi pakao. Prošli su ga i prolaze mnogi branitelji i žrtve rata, ljudi kojima je danas najteže zadržati unutarnju ravnotežu i ne poludjeti od nepravde i prijetvorne politike koja na žrtvenik EU žrtvuje žive ljude. U svemu ovome, može nam pomoći samo Bog, jaka vjera i djelovanje po vlastitoj savjesti. Ne dopustiti da nam nepravda oblikuje svijest i da nas nečija kukavnost pokori. Ne dopustiti da nas nepravda ubije, da nas slomi, jer ovo je borba, kako bi Pavao rekao, protiv vrhovništva tame.
ZORAN VUKMAN
objavio: http://www.velecasnisudac.com
Autoru možete pisati na zoran.vukman@yahoo.com
Primjedbe