DVIJE HRVATSKE

Dvije Hrvatske

Datum: 28.01.2011.

Postoje dvije Hrvatske. Jedna živi kao da je se ne tiče ni vlastita prošlost, ni vlastita memorija, kao da nema ništa sa svojim braniteljima i stradalnicima, kao da ne želi ništa znati o nepravdi, neimaštini i dubokim frustracijama ljudi koji pate, koji podnose svoj križ napuštenosti i beznađa. Ta ohola i sebična Hrvatska živi bezumno, ona je već u jugosferi, u "regionu", dok ova druga, patnička Hrvatska, živi i dalje svoju tamnu noć. Prva želi živjeti po svaku cijenu i zaboraviti sve, drugoj život ima smisao ako je u slobodi i istini. Prva hrli u Beograd na koncerte i euforično govori o "suđenom zajedništvu", a druga želi da je puste na miru svi ti trubaduri novih utopija i opsjena.

Zlo i nepravda po inerciji

Jedna Hrvatska drugoj ne da živjeti. Ravnodušna je na činjenice koje govore da je podijeljena u sebi, i da se ovako više ne može normalno živjeti. Vukovar, Osijek, Gospić, Zadar – linija gradova koji su bili u plamenu, pod udarom velikosrpskog plana razaranja i osvajanja. Merčep, Glavaš, Norac, Gotovina... svi ljudi koji su bili ključni za obranu tih gradova osuđeni su kao ratni zločinci, ili će biti osuđeni. Nitko od velikosrpskih generala JNA koji su razarali Hrvatsku nije osuđen. Nije li to psihodelično? Hrvatska koju se to ne tiče, ponaša se kao da je stvar njezine istine, stvar činovničkoga institucionalizma. Vlastitu sudbinu prepustila je inerciji zla i nepravde. Htjela bi živjeti na ojađenosti vlastitih ljudi. Hrani se boli pravednika koji trpe, koji su malaksali pod križem uvreda, kleveta i osuda. Patnička Hrvatska je na križu već cijelo desetljeće. Zašto pravednici toliko trpe? Zašto Bog to dopušta? Zato jer im njihova loša subraća natovaruju na leđa bremena laži i nepravde. Živite u korumpiranom društvu – kako ćete uspjeti ako ste pošteni?

Jugonostalgična histerija

Naravno da ćete patiti i teško ostvarivati svoja prava. Patite jer su mnogi oko vas loši, sebični ili zli. Čak i onaj malograđanin koji se zgraža nad velikom korupcijom, a misli kako ništa strašno ne čini ako tu i tamo malo zezne sustav ili državu, ako se "snađe", ili ako samo pokorno šuti pred nepravdom koju vidi, nije ništa manje loš i pokvaren od velikog lopova. Na takvima, zapravo, počiva anti-sustav korupcije i nepravde. Treba se mijenjati pojedinac, njegov koruptivni i kukavički mentalitet, bezuman način života, bezobziran u odnosu na druge, sebičan u odnosu na interese zajednice i države! Mnogi ljudi u ovoj zemlji žive stihijski, bez plana, bez uma, bez srca, u neredu i neradu. S tim treba računati svatko tko sanja o političkim promjenama. One se neće dogoditi dok među većinom ne prevladaju razbor, odgovornost i solidarnost. Hrvatska se mora pridignuti iz ojađenosti i malodušja, i stati ponovno na noge, ne dopustiti da je baci u blato njezina podvojenost i da prevladaju laž, nepravda i da nam životima upravlja nečija jugonostalgična histerija.

Autoru možete pisati na zoran.vukman@yahoo.com

  Ostale stranice iz rubrike Zoran Vukman