ČEKANJE HRVATSKE NADE
Čekanje hrvatske nade
Datum: 25.01.2011.
Hrvatskom već dugo vlada uvjerenje kao o državi prijevare, korupcije i lopovluka. Ne i bez razloga. Jer, država je pokradena. Sve vrjednije je prodano. Uzimaju se novi krediti da bi se vraćali stari. Upravljačka se remetinečka elita kompromitirala beščašćem. Društvom se, zbog njezina amorala, šire depresija i beznađe. Nakon što su se "rauberi" namnožili i uvelike opljačkali Hrvatsku, puku ostaju samo ljutnja i gorčina, mučni dojam da je ovakav "gospodarski razvoj" možda bio i planiran. Kao da je sve bilo nečijim programom. Posljedica toga, takvoga upravljanja državom, jest opća depresija njezina puka. No, tu je i program za popravljanje pučkoga raspoloženja, revna industrija zabave. Što više televizijskih sapunica, sporta, kuhanja i nakuhavanja, glamura i misica, i eto "zdravoga društva" i "maloga čovjeka", poslušnog, pripravnoga na šutnju, podesnoga za potrošnju i za više rada uz manju zaradu. Televizije banalnostima, jeftinom i plitkom zabavom, izvršavaju svojevrsnu anesteziju pokradenoga i osiromašenoga hrvatskoga društva. Gledateljima se sustavno i suptilno sugerira da je važnija pobjeda Blanke Vlašić, ili Ivice Kostelića, nego hoće li Hrvatska ostati bez svojih brodogradilišta, Croatia osiguranja, Poštanske banke, HEP-a…
Lijepa i korumpirana naša
Pučka dešperacija, uzrokovana rasprodajom nacionalno najvrjednijega i neodgovornošću naših upravljača, mogle bi nas vratiti u vrijeme znanoga povijesnoga očaja, kojega je Krleža sažeo u onu turobnohrvatsku rečenicu, koja bi se obično upućivala našim stranim "spasiocima": "Dođite i vladajte nama, jer smo mi nesposobni da sami sobom vladamo!" Bi li se ljudi danas osjećali toliko nesigurno, uskraćeni i frustrirani, da su nam političke elite bile bolje, da se Hrvatskom bolje vladalo? Hrvatska je jednima postala ostvarenje tisućgodišnjega sna, prilika za ozbiljenje poštenja, pravde i blagostanja, a drugima samo prilika za grabež i jagmu. Kako su imali moć, svoju su zgrtačku strast i ozakonili. Krezovima i vlastelinima postali su čak i na zakonit način. Na tu "prvobitnu akumulaciju kapitala" nadovezala se rasprodaja nacionalnoga bogatstva, često i uz "10 posto". Završni je čin te naopake etike bila najezda "državnih lopova" u javna poduzeća. Delegirani od vlasti, nakrali su se gangsterski.
Da se kod nas bolje vladalo, manje kralo i odgovornije radilo, zemlja nije ni morala biti u krizi, usprkos svjetskoj recesiji. Nismo morali biti zaduženi do grla. Temeljni je hrvatski problem više etičke nego političke i gospodarske prirode. Kad bi samo svatko odgovorno i na najbolji način radio svoj posao Hrvatska bi doista bila "lijepa naša". Za prelazak Hrvatske iz pastorale u dramu - nitko nije nevin. Lopovi su krivi, ali smo i svi mi odgovorni. Jer smo godinama loše birali, i godinama šutjeli. Ako u našoj novijoj povijesti postoji nešto što je nesporno, onda je to uvjerenje hrvatskih političkih idealista da će Hrvatska biti slobodna, samostalna i pravedna. Da neće biti nepoštena i "država lopova". Svi ti nacionalni sanjari, od Ante Starčevića, preko Frana Supila, Antuna Gustava Matoša i Stjepana Radića, do Brune Bušića i Vlade Gotovca, željeli su ne samo neovisnu, nego i uljuđenu, naprednu, pravednu i poštenu Hrvatsku. No, izuzev Gotovca, nitko od njih samostalnu Hrvatsku nije dočekao. Ali i on je, vjerojatno, umro razočaran, zbunjen razlikom Hrvatske koju je sanjao i one koju je gledao. Da su je kojim čudom doživjeli i njegovi spomenuti prethodnici, vjerojatno bi i oni bili malodušni i turobni. Grabež, pohlepa i korumpiranost vratili su nas u etički kaos, u "moralnu kaljužu" kakvu smo nalazili tek u knjigama o ne tako dalekoj prošlosti, u prvoj, "truloj Jugoslaviji", gdje je korupcija bila ne samo "stil života", nego i organski urasla u vlast. Da je živ Zvonimir Kulundžić, koji je napisao knjigu o mitu i korupciji u Kraljevini Jugoslaviji, mogao je sličnu knjigu napisati i o korupciji u današnjoj Hrvatskoj. U Kulundžićevo vrijeme biti ministrom a ne obogatiti se, značilo je biti proglašen budalom. Stjepan Radić u beogradskoj Skupštini možda i nije ubijen samo kao "hrvatski separatist", nego i kao poštenjak koji je prijetio da će u državi "vijati korupciju". U toj je državi vrijednoj našega prezira, zbog korupcije koja je bila urasla u politički i u društveni sustav, kolala uzrečica: "Zrno do zrna, pogača. Čaruga do Čaruge, država." Taj je "vitez slavonske ravni", čiji je nadimak postao sinonimom za pljačku, već odavna mrtav, ali njegov su duh baštinili i naši čaruge. Kakav smo "genetski materijal" pokazalo se čim smo dobili državu. Hrvatine su je opelješili čim su dobili priliku. Da ovo gledaju, naši bi idealisti valjda ponovo umrli.
Trpki okus nepravde
Prije petnaest godina Hrvatska je bila sretna zemlja, zemlja "ponosa i slave", oduševljenja i nade, općeg osjećanja kako je sve izgledno i moguće. "Oluja" je pobudila nacionalni ponos i nadu. Danas se Hrvatska doima kao otužna domovina tugaljivih i razočaranih, zabrinutih ne samo za sebe i svoju djecu, nego čak i za sudbinu same Hrvatske. Nekadašnju su radost "naši dečki" vrlo brzo uspjeli potisnuti i pretvoriti u otužnost, pa i u beznađe. Istodobno su svjetski meštri i domaći alkemičari obmane uspjeli blistavi hrvatski ratni trijumf pretvoriti u sumnjivu pobjedu. Nakon "Oluje" Hrvatska je bila vesela, optimistična i važna – danas se doima emocionalno otužnom i moralno praznom. U samo tri dana osloboditi zemlju mogla je samo izuzetno spremna, voljna i domoljubno zanesena vojska. Njezin bi trijumf bio bez sjenke da nije bilo ljudskih mizerija kojima nije bilo do časti i do vlastitoga poštenja. Usprkos dalekovidnim i očinskim upozorenjima blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića da se na zlo ne odgovara zlom, neki ga nisu slušali. Haaškim će tužiteljima ta nedjela biti samo privitkom zločeste optužnice o "zločinačkom poduhvatu". Osjećaj gorčine glede optužnice protiv hrvatskih generala postalo je trajno hrvatsko osjećanje. Kao i osjećaj nepravde. Dok Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak u zatvorskoj neizvjesnosti i tjeskobi čekaju sudsku odluku, a Slobodan Praljak i "hercegovačka skupina" za što će biti optuženi, agresorski generali Veljko Kadijević, Aleksandar Vasiljević i Blagoje Adžić mirno ispijaju svoje penzionerske kave, a Ratka Mladića "stalno traže", ali nikako da ga nađu! Kao da su hrvatski vojnici ratovali u Šumadiji, a miroljubivi i dobroćudni beogradski generali u Slavoniji brali šumske jagode!
S trpkim okusom haaške nepravde pomiješalo se čuđenje i gađenje nad atavizmima pobuđenim zovom "privatizacije i pretvorbe". Mnogi su to shvatili kao priliku za jagmu. Ostat će, valjda, neshvaćenim kako je toliko moguće pokrasti vlastitu državu. Zanos i nada su, nakon "Oluje", zamijenjeni ogorčenjem zbog "tajkunizacije" i lopovluka. Hrvatska je, s vremenom, sve više postajala siromašnom zemljom bogatih pojedinaca. Politički majmuni su požderali sve naše "banane", po cijeloj državi razbacali kore i otišli, a nama cinično obznanili da smo "u banani"! Usporedo s tim materijalnim siromašenjem odvijalo se i duhovno. Sustavno "ispiranje mozgova" dovelo je do svojevrsne krađe nacionalnoga pamćenja, ne samo do revizije bliske prošlosti, nego i do njezine inverzije. Obrambeni i oslobodilački rat gotovo da je pretvoren u "građanski rat" a Hrvatska u zemlju koja u tom ratu "i nije bila čista", koja kao da se i nije razlikovala od onih koji su je napali! Do kamo je reprogramiranje sjećanja otišlo možda je simbolički najzornije na primjeru Lepe Brene i Marka Perkovića Thompsona. Ona koja se, ponosna, slikala u agresorskoj uniformi može pjevati u pulskoj Areni, a on, koji je bio hrvatski vojnik, ne može!?! Prvi predsjednik Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, koji se usudio misliti Hrvatsku dok drugi nisu mogli misliti ništa osim Jugoslavije, nema u glavnome gradu Hrvatske ne samo spomenika, nego ni ulice! Ima samo gradsku pustopoljinu po kojoj dokoni šeću svoje pse. U samo petnaest godina Hrvatska je postala neprepoznatljiva samoj sebi. Možda je najpogubnije – gubljenje nade. Dešperacija je velika, no moguć je i novi hrvatski "izazov nade", neki novi olujni uzlet. Jer, i nakon svega, ostaje A. G. Matoš i: "Dok je srca, bit će i Croatije!" Nada je u toj matoševskoj Hrvatskoj srca, u njezinim ljudima. U marljivosti i odgovornosti običnih i u daru izuzetnih i izvrsnih. To je ona bolja, ljudskija i hrvatskija Hrvatska, koja poklekne, ali "živi vječno".
Ostale stranice iz rubrike Milan Jajčinović
VELECASNISUDAC.COM
Primjedbe