'USTAŠE, ĐABA VAM JE...'
Posljednji "argument": Ustaše, džaba vam je, nikada nećete dobiti treći entitet
Kritičari zahtjeva za ustavno i teritorijalno preuređenje BiH, koje bi postojeću, evidentno, nestabilnu i konfliktnu dvoentitetsku federalno-konfederalnu daytonsku BiH preveo u federalnu troentitatsku državu , u kojoj bi sva tri konstitutivna i suverena naroda imala institucionalnu ravnopravnost i teritorijalnu autonomiju, a dio svog suvereniteta delegirali na razinu federativne BiH- protive se tom legitimnom, logičnom i pravednom zahtijevu jer je on, kako kažu, nerealan.
Od tih isti, tobožnjih, dobročinitelja Hrvata i države BiH nećete čuti kako je nerealan i zahtijev za preustrojem BiH u građansku državu, sastavljenu od ekonomskih i multietničkih regija, koje bi zapravo bile ispostave središnje vlasti. Oni tvrde kako je to realno, zaboravljajući značenje tog pojma. A, realno, po definiciji, nije ono što je moguće ostvariti, već postojeće stanje. Realna je dakle daytonska, dvoentitetska BiH. Sve drugo je nerealno. Dakle, zahtjev za trećim entitetom jeste nerealan, koliko je nerealan i svaki drugi zahtjev za promijenom postojećeg ustavnog uređenja BiH.
Hrvati u BiH, ali i Bošnjaci upravo traže promijenu realnog jer su s tim realnim nezadovoljni, jer je to realno, posebice za Hrvate, potpuno neprihvatljivo, nešto s čim se dok i biološki postoje u BiH nikada neće pomiriti. Kako što se nitko razuman ne može pomiriti da u kući koja je njegovo vlasništvo 1/3 prihvati živjeti u šupi i odreći se prava suverenog i konstitutivnog naroda zapisanog i u preambuli daytonskog ustava.
Kritičari preustoja BiH iz dvoentitetskog u troentitetski federalistički model kažu kako hrvatski političari trebaju odustati od težnji za trećim entitetom i tražiti ono što je realno-institucionalnu ravnopravnost Hrvata unutar postojećeg dvoentitetskog sustava- zaboravljajući da je i to jednako nerealno. No, pretpostavimo kako su pod pojmom realno, možda mislili lakše ostvarljivo. Oni, dakle, predlažu da se Hrvati zalažu za lakše ostvarljiv cilj- djelomičnu ravnoravost.
Njihov argument, kako bi se Hrvati za to mogli lakše izboriti, bezbroj puta je oboren. Sjetimo se kako su većinski bošnjačke stranke, koje su deklarativno zalažu za ravnopravnost Hrvata, ekspresno odbacile zahtijev HDZ1990 da se osigura ravnopravnost sva tri naroda u entitetskim vlada tako što bi se primjenio mehanizam odlučivanja kao u Vijeću ministara- da je za valjanost odluke entitetskih vlada potrebno da za nju glasa najmanje jedna trećina ministara iz svakog konstituitivnog naroda. Srbi su, pak odbacili hrvatski prijedlog da domovi naroda Parlamenta BiH biraju članove Predsjedništva, čime bi se osiguralo da sva tri naroda mogu posredno izabrati svoje predstavnike u Predsjedništvo BiH i onemogućila majorizacija.
Treba li podsjećati kako je reagirao mostarski SDA, čiji se predsjednik Sulejman Tihić, također, deklarativno, zalaže za ravnopravnost Hrvata, na odluku Ustavnog suda, koji je presudio da je neprihvatljivo da različiti broj birača, bira isti broj vijećnika za Gradsko vijeće Mostara- koji u praksi znači da jedan bošnjački vrijedi kao četiri hrvatska glasa. SDA je tu presudu okarakterizirala kao pokušaj „hrvatskog svojatanja Mostara“ i najavila kako će se oduprijeti odluci vrhovnog tumača daytonskog Ustava BiH.
Suština politike nije da prihvaća realno stanje, već da mjenja tu realnost, stvarajući novu- odnosno da se drže maksime- budimo realni- tražimo nemoguće.
Kao ključni argument da lideri stranaka HDZ BiH i HDZ1990. Dragan Čović i Božo Ljubić, koji artikuliraju zahtijeve 90 posto hrvatskih birača u BiH, okrenu leđa onima koji su im dali mandat da zastupaju takve njihove interese, kritičari te politike navode kako oni za tu ideju nemaju saveznika u BiH, osim Dodika, a kako je protiv toga i međunarodna zajednica, pa čak i SAD. Oni zahtjeve jednog naroda, pogrešno interpretiraju, kao zahtijeve dvojice Hrvata-Čovića i Ljubića. Uz to, zaboravljaju kako su, ne tako davne, 1990. Sjedinjene amaričke države podržavale Jugoslaviju i bile protiv separatističkih težnji njezinig republika, te da tu težnju nije podržavala, gotovo pa, ni jedna utjecajna članica međunarodne zajednice. No, kad su shvatili da je Jugoslavija neodrživa, okrrenuli su poloču i gotovo preko noći priznali novu realnost; Sloveniju, Hrvatsku, BiH, kao suverene i samostalne države. Drugim riječima, međunarodna zajednica, pa i njezin ključni faktor SAD podržavat će dvoentitetsku BiH, do zadnjeg trenutka, dok ne uvide da je ona neodrživa, dok je nova realnost ne učini neodrživom. Da su Milan Kučan, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović izdali težnje onih od kojih su dobili mandat uz izgovor da SAD i međunarodna zajednica podržavaju SFRJ i reformatorskog premijera Antu Markovića i da je ono čemu teže Slovenci i Hrvati , te većina građana BiH nerealno, Hrvatska i Slovenija nikad ne bi postale samostalne države, a BiH bi bila dio Srboslavije.
Treći entitet je, štetan i za bh Hrvate jer bi većina bh Hrvata ostala izvan tog entiteta, kažu njegovi kritičari, iako su ne jednom čuli i od Čovića i od Ljubića da zahtijev za trećim entitetom podrazumjeva da bi on, po načelu teritorijalnog diskontinuteta, obuhvatio većinski hrvatska područja u BiH u Hercegovini, središnjoj Bosni i Posavini, čime bi 80 posto Hrvata živjelo u većinski hrvatskoj federalnoj jedinici.
Ljubić se od Čovića razlikuje samo u tome što zahtjeva da u sastav federalne jedinice uđu dvije ili 3 posavske općine, koje su sada u sastavu RS, u kojima su Hrvati prije rata bili većina, a sada ih je tamo jedva par tisuća. Čović pri tom, vjerojatno, računa kako je priznavanje teritorijalnog integriteta RS, cijena podrške Srba za uspostavu federalne jedinice s hrvatskom većinom. Time, navodno okreće Bošnjake protiv sebe, jer traži podjelu samo F BiH. No, čak i kad bi prihvatio identičan stav kao i Ljubić, Čović ne bi za saveznike imao bošnjačke političare, kako što ih u tom pitanju nema ni Ljubić, jer su oni, apriori, protiv trećeg entiteta, a za građansku, centralističku BiH. To je njihov dugoročni cilj, a kratkoročni zadržavanje postojećeg stanja, odnosno dominacija u Federaciji i pokušaj ukidanja entitetskog veta na razini BiH. Kao što je politika Srba očuvanje RS, a njihova „nerealna težnja“ odcjepljenje od BiH.
Bez i jednog argumenta kritičari troentitetske BiH, tvrde kako je to rušenje i podjela države. Po njihovoj logici tronacionalnu BiH ruši -uređenje koje osigurava institucinalnu ravnopravnost tri naroda i jednaku teritorijalnu autonomiju- dakle tronožac, a ne ruši postojeće dvoentitetsko uređenje, u kojem jedan od dva suverena naroda, nema teritorijalnu autonomiju- dakle, dvonožac. A ne ruši je ngrađanski model, koji u praksi znači- dominaciju većinskog naroda-dakle, jednonožac. Čudna neka logika.
Jednako čudna i neodrživa kao i tvrdnja da bi uspostavom troentitetske BiH, Hrvati, koji su izvan entiteta s hrvatskom većinom, nastavili iseljavati. Bh Hrvati sada su sto posto manjinski narod i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj. Uspostavom federalne jedinice postotak Hrvata koji bi bili manjinski narod sa sto posto sveo bi se na dvadeset posto. Po logici protivnika trećeg entiteta bolje je da svi Hrvati u BiH budu mannjinski narod nego da 20 posto tog naroda bude manjinski.
Jednako je neodrživ argument da bh Hrvati sada imaju bolju institucionalnu zaštitu, kada su svi u položaju manjinskog naroda, nego kada bi tih 20 posto imali, institucionalnu zaštitu i pomoć svoje federalne jedinice, koja bi se za poboljšanje njihovog položaja mogla boriti i davanjem dodatnih prava i novčanih otpora, iznad onog što su prava svih građana entiteta, Bošnjacima i Srbima.
Neki, poput Hrvata Željka Komšića, bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu BiH, pitaju se; gdje povući granicu trećeg entiteta u srednjoj Bosni? Komšić zaboravlja da postoje samo granice BiH, a da bi entiteti bili dio unutarnjeg državnog uređenja, u kojima se na sve građane primjenjuju odluke općina, zakoni entiteta i zakoni federalne BiH. Ali kako, reći će protivnici ovog modela odrediti koje općine da budu u kojem entitetu? To naravno ne mogu određivati političarima. Neka to odrede stanovnici svake od općina- na referendumu.
I kad argumentirano oborite sve argumente protivnika troentitetske BiH- oni će vam odgovoriti njihovim „najjačim argmentom“, kakav će se, nesumnjamo pojaviti, nakon objave ovog teksta- Ustaše, džaba vam je, nikada nećete dobiti treći entitet. I to je naša realnost- neprihvatljiva.
Od tih isti, tobožnjih, dobročinitelja Hrvata i države BiH nećete čuti kako je nerealan i zahtijev za preustrojem BiH u građansku državu, sastavljenu od ekonomskih i multietničkih regija, koje bi zapravo bile ispostave središnje vlasti. Oni tvrde kako je to realno, zaboravljajući značenje tog pojma. A, realno, po definiciji, nije ono što je moguće ostvariti, već postojeće stanje. Realna je dakle daytonska, dvoentitetska BiH. Sve drugo je nerealno. Dakle, zahtjev za trećim entitetom jeste nerealan, koliko je nerealan i svaki drugi zahtjev za promijenom postojećeg ustavnog uređenja BiH.
Hrvati u BiH, ali i Bošnjaci upravo traže promijenu realnog jer su s tim realnim nezadovoljni, jer je to realno, posebice za Hrvate, potpuno neprihvatljivo, nešto s čim se dok i biološki postoje u BiH nikada neće pomiriti. Kako što se nitko razuman ne može pomiriti da u kući koja je njegovo vlasništvo 1/3 prihvati živjeti u šupi i odreći se prava suverenog i konstitutivnog naroda zapisanog i u preambuli daytonskog ustava.
Kritičari preustoja BiH iz dvoentitetskog u troentitetski federalistički model kažu kako hrvatski političari trebaju odustati od težnji za trećim entitetom i tražiti ono što je realno-institucionalnu ravnopravnost Hrvata unutar postojećeg dvoentitetskog sustava- zaboravljajući da je i to jednako nerealno. No, pretpostavimo kako su pod pojmom realno, možda mislili lakše ostvarljivo. Oni, dakle, predlažu da se Hrvati zalažu za lakše ostvarljiv cilj- djelomičnu ravnoravost.
Njihov argument, kako bi se Hrvati za to mogli lakše izboriti, bezbroj puta je oboren. Sjetimo se kako su većinski bošnjačke stranke, koje su deklarativno zalažu za ravnopravnost Hrvata, ekspresno odbacile zahtijev HDZ1990 da se osigura ravnopravnost sva tri naroda u entitetskim vlada tako što bi se primjenio mehanizam odlučivanja kao u Vijeću ministara- da je za valjanost odluke entitetskih vlada potrebno da za nju glasa najmanje jedna trećina ministara iz svakog konstituitivnog naroda. Srbi su, pak odbacili hrvatski prijedlog da domovi naroda Parlamenta BiH biraju članove Predsjedništva, čime bi se osiguralo da sva tri naroda mogu posredno izabrati svoje predstavnike u Predsjedništvo BiH i onemogućila majorizacija.
Treba li podsjećati kako je reagirao mostarski SDA, čiji se predsjednik Sulejman Tihić, također, deklarativno, zalaže za ravnopravnost Hrvata, na odluku Ustavnog suda, koji je presudio da je neprihvatljivo da različiti broj birača, bira isti broj vijećnika za Gradsko vijeće Mostara- koji u praksi znači da jedan bošnjački vrijedi kao četiri hrvatska glasa. SDA je tu presudu okarakterizirala kao pokušaj „hrvatskog svojatanja Mostara“ i najavila kako će se oduprijeti odluci vrhovnog tumača daytonskog Ustava BiH.
Suština politike nije da prihvaća realno stanje, već da mjenja tu realnost, stvarajući novu- odnosno da se drže maksime- budimo realni- tražimo nemoguće.
Kao ključni argument da lideri stranaka HDZ BiH i HDZ1990. Dragan Čović i Božo Ljubić, koji artikuliraju zahtijeve 90 posto hrvatskih birača u BiH, okrenu leđa onima koji su im dali mandat da zastupaju takve njihove interese, kritičari te politike navode kako oni za tu ideju nemaju saveznika u BiH, osim Dodika, a kako je protiv toga i međunarodna zajednica, pa čak i SAD. Oni zahtjeve jednog naroda, pogrešno interpretiraju, kao zahtijeve dvojice Hrvata-Čovića i Ljubića. Uz to, zaboravljaju kako su, ne tako davne, 1990. Sjedinjene amaričke države podržavale Jugoslaviju i bile protiv separatističkih težnji njezinig republika, te da tu težnju nije podržavala, gotovo pa, ni jedna utjecajna članica međunarodne zajednice. No, kad su shvatili da je Jugoslavija neodrživa, okrrenuli su poloču i gotovo preko noći priznali novu realnost; Sloveniju, Hrvatsku, BiH, kao suverene i samostalne države. Drugim riječima, međunarodna zajednica, pa i njezin ključni faktor SAD podržavat će dvoentitetsku BiH, do zadnjeg trenutka, dok ne uvide da je ona neodrživa, dok je nova realnost ne učini neodrživom. Da su Milan Kučan, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović izdali težnje onih od kojih su dobili mandat uz izgovor da SAD i međunarodna zajednica podržavaju SFRJ i reformatorskog premijera Antu Markovića i da je ono čemu teže Slovenci i Hrvati , te većina građana BiH nerealno, Hrvatska i Slovenija nikad ne bi postale samostalne države, a BiH bi bila dio Srboslavije.
Treći entitet je, štetan i za bh Hrvate jer bi većina bh Hrvata ostala izvan tog entiteta, kažu njegovi kritičari, iako su ne jednom čuli i od Čovića i od Ljubića da zahtijev za trećim entitetom podrazumjeva da bi on, po načelu teritorijalnog diskontinuteta, obuhvatio većinski hrvatska područja u BiH u Hercegovini, središnjoj Bosni i Posavini, čime bi 80 posto Hrvata živjelo u većinski hrvatskoj federalnoj jedinici.
Ljubić se od Čovića razlikuje samo u tome što zahtjeva da u sastav federalne jedinice uđu dvije ili 3 posavske općine, koje su sada u sastavu RS, u kojima su Hrvati prije rata bili većina, a sada ih je tamo jedva par tisuća. Čović pri tom, vjerojatno, računa kako je priznavanje teritorijalnog integriteta RS, cijena podrške Srba za uspostavu federalne jedinice s hrvatskom većinom. Time, navodno okreće Bošnjake protiv sebe, jer traži podjelu samo F BiH. No, čak i kad bi prihvatio identičan stav kao i Ljubić, Čović ne bi za saveznike imao bošnjačke političare, kako što ih u tom pitanju nema ni Ljubić, jer su oni, apriori, protiv trećeg entiteta, a za građansku, centralističku BiH. To je njihov dugoročni cilj, a kratkoročni zadržavanje postojećeg stanja, odnosno dominacija u Federaciji i pokušaj ukidanja entitetskog veta na razini BiH. Kao što je politika Srba očuvanje RS, a njihova „nerealna težnja“ odcjepljenje od BiH.
Bez i jednog argumenta kritičari troentitetske BiH, tvrde kako je to rušenje i podjela države. Po njihovoj logici tronacionalnu BiH ruši -uređenje koje osigurava institucinalnu ravnopravnost tri naroda i jednaku teritorijalnu autonomiju- dakle tronožac, a ne ruši postojeće dvoentitetsko uređenje, u kojem jedan od dva suverena naroda, nema teritorijalnu autonomiju- dakle, dvonožac. A ne ruši je ngrađanski model, koji u praksi znači- dominaciju većinskog naroda-dakle, jednonožac. Čudna neka logika.
Jednako čudna i neodrživa kao i tvrdnja da bi uspostavom troentitetske BiH, Hrvati, koji su izvan entiteta s hrvatskom većinom, nastavili iseljavati. Bh Hrvati sada su sto posto manjinski narod i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj. Uspostavom federalne jedinice postotak Hrvata koji bi bili manjinski narod sa sto posto sveo bi se na dvadeset posto. Po logici protivnika trećeg entiteta bolje je da svi Hrvati u BiH budu mannjinski narod nego da 20 posto tog naroda bude manjinski.
Jednako je neodrživ argument da bh Hrvati sada imaju bolju institucionalnu zaštitu, kada su svi u položaju manjinskog naroda, nego kada bi tih 20 posto imali, institucionalnu zaštitu i pomoć svoje federalne jedinice, koja bi se za poboljšanje njihovog položaja mogla boriti i davanjem dodatnih prava i novčanih otpora, iznad onog što su prava svih građana entiteta, Bošnjacima i Srbima.
Neki, poput Hrvata Željka Komšića, bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu BiH, pitaju se; gdje povući granicu trećeg entiteta u srednjoj Bosni? Komšić zaboravlja da postoje samo granice BiH, a da bi entiteti bili dio unutarnjeg državnog uređenja, u kojima se na sve građane primjenjuju odluke općina, zakoni entiteta i zakoni federalne BiH. Ali kako, reći će protivnici ovog modela odrediti koje općine da budu u kojem entitetu? To naravno ne mogu određivati političarima. Neka to odrede stanovnici svake od općina- na referendumu.
I kad argumentirano oborite sve argumente protivnika troentitetske BiH- oni će vam odgovoriti njihovim „najjačim argmentom“, kakav će se, nesumnjamo pojaviti, nakon objave ovog teksta- Ustaše, džaba vam je, nikada nećete dobiti treći entitet. I to je naša realnost- neprihvatljiva.
Primjedbe