HRVOJE HITREC O KNJIZI MILE BOGOVIĆA 'ŽAO MI JE NARODA'

Biskup polemičar 

O knjizi mons. Mile Bogovića "Žao mi je naroda"

U jednom od silnih razgovora tiskanih na gotovo šest stotina stranica knjige "Žao mi je naroda", kaže biskup Bogović da su mu uzori Stepinac i Mesić. Ne naravno Stipe Mesić nego junačni svećenik Marko Mesić koji je istjerao Turke iz Like u velikoj rekonkvisti svršetkom 17. stoljeća. Ja bih usporedio Milu Bogovića s Petrom Berislavićem i Tomom Bakačem, ne sumnjajući da bi Bogović - da mu je Bog odredio živjeti u to doba – jednako kao oni postupao u vremenu kada su hrvatski crkveni velikodostojnici bili i nositelji nacionalne svijesti i po potrebi ratnici, što u je u hrvatskom slučaju uvijek i samo značilo – branitelji domovine.
U ovo naše doba početkom 21. stoljeća Bogović to čini na drukčiji način, ostajući i nadalje prvenstveno braniteljem – braniteljem istine, slobode čovjeka i naroda, braniteljem kršćanstva i Crkve, ali i braniteljem prava da kao povjesničar i poglavito kao osjetljivi suvremenik kaže jasno i glasno što misli ne samo o prošlosti nego i o sadašnjosti, štoviše o dnevnoj aktualnosti koja u sebi nosi naznake prijetećeg konteksta.
Taj i takav "lički biskup", kako ga kolokvijalno zovu, brzo je svratio na sebe pozornost medija, a on nije pred njima bježao u sakristiju nego im otvorio vrata, svjestan da su mediji danas velevlast, te ih je mnogokad uspio iskoristiti u svoje svrhe, pa i onda kada su mu podmetali i izvrtali njegove riječi. Na prigovore iz tankoćutnih krugova nesviklih javnim istupima, govorio bi: "Pa ne mogu na politička pitanja odgovarati sa "Zdravo Marijo". A kada su ga u poznatoj maniri podjela svrstali u desnicu među biskupima, mirno je odgovorio: "Važno je da imamo cijelu momčad. Ako ljudi vide da dobro igram na desnom krilu, to me veseli."
Bogović je u zadnjih deset godina postao pojmom modernoga biskupa polemičara koji znade artikulirati težnje i misli naroda. Zašto je odabrao taj put i takav stil, odgovara neizravno u jednom od intervjua tiskanih u knjizi "Žao mi je naroda" , podsjećajući na legendu o sv. Jurju, odnosno na priču o gradu i građanima koji su hranili neman umjesto da su ju odbili, pa je ona zatražila da joj žrtvuju i kraljevu kćer. Neman, zmaja, dakle zlo ne treba hraniti, odlučan je Bogović, nego napasti punom snagom, uz Božju pomoć, čim se pojavi, pa makar i kao slutnja nevolje. Tako je i činio. Zato lavlji dio ove knjige zauzimaju svjedočenja o našem vremenu i ona su us tvari kronika zadnjih desetak godina hrvatske povijesti, vrelo za buduće povjesničare koji će o tom razdoblju pisati s distancom, kao što oni čine, a ne će moći zaobići povjesničara koji to nije činio s distancom nego je reagirao munjevito i davao događajima i točnu ocjenu i točnu dimenziju, sažeto, čvrsto, jasno i beskompromisno, u skladu sa stajalištima kršćanskoga nauka i vrijednostima koje narod poštuje.
Bogovićev odnos prema hrvatskoj državi je nedvosmislen: ona je nasušna potreba i okvir hrvatske kulture. Tuđman je, kaže biskup, jedan od naznačajnijih državnika u hrvatskoj povijesti, a Tuđmanova Hrvatska nije bila, veli, ni Pavelićeva ni Titova ni bruxelleska ni haaška nego Hrvatska kakvu je tražila ogromna većina njezinih građana. Za Tuđmanove nasljednike nema lijepih riječi, štoviše, već 2001. govori da vlast vuče poteze koji mogu ugroziti državu. Kao i cijeli krug nepotkupljivih hrvatskih intelektualaca razotkriva tragediju mučnih podjela i govori o sumnjivoj pomoći onih koji insistiraju na pomirenju Hrvata sa svima drugima samo ne njih samih međusobno. Protivi se progonu hrvatskih branitelja koji se odvija u stilu: "Okrivljeni je već obješen, na nama je samo da dokažemo da je to trebalo učiniti", i na taj način otkriva pravi karakter međunarodnoga suda ali i mnogih hrvatskih sudova. U svim apelima, u svim skupnim izjavama u potporu hrvatskim zapovjednicima, stoji i Bogovićevo ime, ali istupa i kao pojedinac govoreći glasno da je nemoralno progoniti junačnoga generala Antu Gotovinu i da je uhićivanje i optuživanje po zapovjednoj odgovornosti u stvari generaliziranje krivnje. Domovinski rat je temelj postojanja i potvrda suvremene hrvatske države, a hrvatski branitelji junaci s krunicom. Haaški je sud politički tendenciozan i fokusira se na fragment, zaboravljajući cjelinu, zaboravljajući što je uzrok a što posljedica. Nakon jednoga od njegovih nastupa na skupu u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća, Carla del Ponte traži od Vatikana sankcije za Bogovića, ali ju Vatikan ignorira.
Sa sličnim ogorčenjem govori Bogović o puzajućem putu Hrvatske u Europsku uniju, bez hrvatskih pozicija, a jedino europsko svjetlo vidi u misli pape Ivana Pavla II. da bi upravo Hrvati mogli osnažiti posustalo kršćanstvo u Europi, što je prelijepa misao, ali u realnom svijetu ima svoja ograničenja. Prvo treba pomesti pred svojim vratima, kao da kaže Bogović, govoreći da su vjernici dužni ući s hrvatskim duhom i u politiku, a Crkva se i sama treba uključiti u društvene tokove i djelovati, veli, samo na prvi pogled heretički – kao dio civilnoga društva.
U razgovorima tiskanim u ovoj knjizi Bogović se dotiče još mnogih pitanja, uključujući Hrvate iz Bosne i Hercegevine od kojih su mnogi bili dobjegli u Liku ali nisu našli sigurno boravište, govori i o Srbima koji bi trebali prihvatiti Hrvatsku kao svoju domovinu, ali ponekad gotovo usput a samo rijetko opširnije spominje obiteljsku i osobnu povijest, majku u selu kod Slunja koja ga je učila da prije svakoga rada treba izgovoriti "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga", što je uzeo za svoje geslo kao gospićko-senjski biskup, a spominje i oca kojega su odveli partizani i ubili negdje kod Cetingrada kao i sve ostale, pa je najstariji muškarac koji je ostao živ u široj obitelji imao svega četrnaest godina. Majka nije rekla budućem biskupu da je Hrvat, kako bi ga zaštitila, no on je saznao od drugih i doskora prepoznao u sebi onu radost pripadnosti jednome narodu koji je odbio nestati iz povijesti, učio je i uspravljao se, noseći u srcu potrebu počasti i zahvalnosti žrtvama koje su stradale da bi drugi živjeli, što ga je nagnalo da odmah nakon ustoličenja počne razmišljati o ideji nove krbavske katedrale posvećene hrvatskim mučenicima za koju je papa Ivan Pavao II. posvetio kamen temeljac, a gradnji – koliko se može razumjeti - pripomogao i Benedikt XVI. nakon petnaestminutnog razgovora u četiri oka.
Bog i Hrvatska iznad svega, poručuje Bogović ovom knjigom, a njima se pridružuje i njegova posebna inspiracija i fascinacija – Lika. U korijenu njegove vizije je ona srednjovjekovna Lika s trideset cvatućih gradova, s mnogim crkvama, samostanima i starim biskupijama, te svijest da bez Like nema Hrvatske. I to je točno. Ja bih samo dodao da nema Hrvatske ni bez ljudi kao što je biskup Mile Bogović.

Hrvoje Hitrec