fra MILJENKO MIĆA STOJIĆ KOMENTIRA HTV-ovu EMISIJU O HRVATIMA U BiH
Pišem ovo, a ne piše mi se. Kiša uporno sipi već danima. Samo gore sipe neželjene e-poruke, Boga pitaj odkud. Netko se dočepao tvoje e-adrese i neprestano te zasiplje glupostima, nadajući se jadnik da ćeš nešto od toga kupiti. A ja već davno naredio programu da to još upornije baca u smeće i on to više-manje uredno radi. Ipak, nema smisla prepuštati se ovakvim ili onakvim okolnostima oko nas. Treba ići jasno naprijed unatoč svemu.
Jedan od športova koji mi se poprilično dopada jest košarka. Tamo je više-manje sve jasno. Uzmeš loptu, prevariš protivnika, postigneš koš i onda ti suigrači »nabace pet«. Jednostavna, ali lijepa nagrada. Osjećaš se dijelom cjeline koja misli kao i ti. I tada kao da dobiješ krila. Još si bolji i snažniji. Jeste li gledali Stanka Baraća? Dečko sa širokobriškog, hercegbosanskog ozemlja. Razara Europu. Da je ostao komunizam, teško da bi bilo tako. Najvjerojatnije bi se bakćao oko duhana, a ne oko lopte. Srećom komunizma nestade, da još hoće međunarodne zajednice, pa bi se disalo punim plućima. Kao ono u ratno vrijeme kad su mislili da ćemo biti pobijeđeni te nas za koji trenutak pustiše u miru. I mi pobijedismo, nabacismo pet jedan drugom.
Ali nije sve tako jednostavno. Ovih dana izdajem jednu knjigu za djecu pa sam htio izvaditi CIP i ISBN u ustanovi koja se zove Nacionalna i univerzitetska biblioteka, gdje bi drugdje nego u Sarajevu, naravno s dodatkom BiH. I ne dadoše mi. Razlog je da sam to već učinio u Hrvatskoj. A ja samo htio pokazati svoju pripadnost i jednoj i drugoj strani svoje domovine. Jednostavno ne znam kako bih bez jedne od njih. To je kao da ti u srcu nedostaje jedna klijetka. Što ću, morao sam se pokoriti. Usput se sjetih da je djelomično i dobro tako. Dadnu li ti to što sam tražio, uvrste te u bošnjačke pisce. Njima, naravno, svaka čast, ali ja i drugi nismo njihovi, kao ni kineski, malezijski, tunguzijski. Da, govorilo se o tome prošlih godina, bunili smo se, ali uspjeha nije bilo. Slično onome kad mi vratiše poštu. Usudih se na hrvatski jezik prevesti spomenutu ustanovu, međutim netko mi na pošiljku napisa da je adresa nepoznata i vrati mi je. Ispričavam se, bio sam sve to nekako pozaboravljao nastojeći riješiti teže stvari, ali me sve ovo podsjeti na to.
Mislite da je stanje s druge strane granice bolje? Ma kakvi! Prošlih dana pročitah u novinama da će na HTV 1 biti neka emisija posvećena Hrvatima u BiH, ne u Herceg Bosni, ali dobro. Petak popodne, negdje oko 15.00. Malo sam se mrštio na sve to, i ne pogledah je zbog poslovnih obveza. Pa onda najaviše da su je prebacili u subotu jutro. U koliko? Ništa manje, ništa više, pet minuta do osam sati. Jedni tada još spavaju odmarajući se od tjednog posla i žurbe, drugi otvaraju jedno oko da barem nešto vide oko sebe, oni treći valjda bi je mogli i pogledati. Ubrojih se i ja u njih, sjedoh i dok sam se još namještao, ona završi. Što bi? Uredno u odjavi rekoše da se vidimo sljedeće subote. Pogledah preko interneta u program HTV 1. Pa da, trajanje joj je, zamislite, 10 minuta. Toliko vrijedimo u njihovim očima. Visina milosti Orjune, sinova i kćeri zaslužnih drugova, bahatih jugoslavenčina... Hajde, ne ćemo se ljutiti. Rekli smo već da više oni trebaju nas nego mi njih. Kad opet naiđu tenkovi, a nemojmo dvaput reći da ne će, pustit ćemo ih pa neka malo vide kako je to kad ti zabrekću ispod prozora. Naravno, šalio sam se, znamo mi koga i zašto volimo.
Domovina nikada nije bila i ne će biti protiv nas. A zavedenim sinovima, neka je Bog na pomoći. Ipak, pokorit ćemo mi i bijeli svijet, kamoli ne ove ovdje. Hajde, nabaci pet!
Jedan od športova koji mi se poprilično dopada jest košarka. Tamo je više-manje sve jasno. Uzmeš loptu, prevariš protivnika, postigneš koš i onda ti suigrači »nabace pet«. Jednostavna, ali lijepa nagrada. Osjećaš se dijelom cjeline koja misli kao i ti. I tada kao da dobiješ krila. Još si bolji i snažniji. Jeste li gledali Stanka Baraća? Dečko sa širokobriškog, hercegbosanskog ozemlja. Razara Europu. Da je ostao komunizam, teško da bi bilo tako. Najvjerojatnije bi se bakćao oko duhana, a ne oko lopte. Srećom komunizma nestade, da još hoće međunarodne zajednice, pa bi se disalo punim plućima. Kao ono u ratno vrijeme kad su mislili da ćemo biti pobijeđeni te nas za koji trenutak pustiše u miru. I mi pobijedismo, nabacismo pet jedan drugom.
Ali nije sve tako jednostavno. Ovih dana izdajem jednu knjigu za djecu pa sam htio izvaditi CIP i ISBN u ustanovi koja se zove Nacionalna i univerzitetska biblioteka, gdje bi drugdje nego u Sarajevu, naravno s dodatkom BiH. I ne dadoše mi. Razlog je da sam to već učinio u Hrvatskoj. A ja samo htio pokazati svoju pripadnost i jednoj i drugoj strani svoje domovine. Jednostavno ne znam kako bih bez jedne od njih. To je kao da ti u srcu nedostaje jedna klijetka. Što ću, morao sam se pokoriti. Usput se sjetih da je djelomično i dobro tako. Dadnu li ti to što sam tražio, uvrste te u bošnjačke pisce. Njima, naravno, svaka čast, ali ja i drugi nismo njihovi, kao ni kineski, malezijski, tunguzijski. Da, govorilo se o tome prošlih godina, bunili smo se, ali uspjeha nije bilo. Slično onome kad mi vratiše poštu. Usudih se na hrvatski jezik prevesti spomenutu ustanovu, međutim netko mi na pošiljku napisa da je adresa nepoznata i vrati mi je. Ispričavam se, bio sam sve to nekako pozaboravljao nastojeći riješiti teže stvari, ali me sve ovo podsjeti na to.
Mislite da je stanje s druge strane granice bolje? Ma kakvi! Prošlih dana pročitah u novinama da će na HTV 1 biti neka emisija posvećena Hrvatima u BiH, ne u Herceg Bosni, ali dobro. Petak popodne, negdje oko 15.00. Malo sam se mrštio na sve to, i ne pogledah je zbog poslovnih obveza. Pa onda najaviše da su je prebacili u subotu jutro. U koliko? Ništa manje, ništa više, pet minuta do osam sati. Jedni tada još spavaju odmarajući se od tjednog posla i žurbe, drugi otvaraju jedno oko da barem nešto vide oko sebe, oni treći valjda bi je mogli i pogledati. Ubrojih se i ja u njih, sjedoh i dok sam se još namještao, ona završi. Što bi? Uredno u odjavi rekoše da se vidimo sljedeće subote. Pogledah preko interneta u program HTV 1. Pa da, trajanje joj je, zamislite, 10 minuta. Toliko vrijedimo u njihovim očima. Visina milosti Orjune, sinova i kćeri zaslužnih drugova, bahatih jugoslavenčina... Hajde, ne ćemo se ljutiti. Rekli smo već da više oni trebaju nas nego mi njih. Kad opet naiđu tenkovi, a nemojmo dvaput reći da ne će, pustit ćemo ih pa neka malo vide kako je to kad ti zabrekću ispod prozora. Naravno, šalio sam se, znamo mi koga i zašto volimo.
Domovina nikada nije bila i ne će biti protiv nas. A zavedenim sinovima, neka je Bog na pomoći. Ipak, pokorit ćemo mi i bijeli svijet, kamoli ne ove ovdje. Hajde, nabaci pet!
Primjedbe