ZORAN VUKMAN UZ 47. OBLJETNICU UBOJSTVA KENNEDYA
Na današnji dan prije 47 godina u Dallasu ubijen je John Fitzgerald Kennedy, 35. predsjednik SAD-a. Bio je to događaj koji je potresao svijet i promijenio tijek povijesti, slično kao rušenje Twinsa 11. rujna 2001. godine. Rođen sam tri godine nakon tog atentata, ali bih mogao reći da je, na neki neobičan i posredan način, utjecao i na moj naraštaj. Kennedy nije samo opće mjesto povijesti, on je referentna točka prema kojoj se mjeri tijek same novije povijesti čovječanstva. Kennedy je i mit, za neke pozitivan, za neke negativan. Mit koji nam je potreban, mit bez kojega ne možemo sačuvati vjeru da je mogao postojati neki suvremeni kralj Arthur u svom Camelotu, ili da je mogao postati velik kao kralj David. Kennedy je i realni prototip idealnog predsjednika, predsjednika kojega su mnogi voljeli i kakvog bismo danas svi željeli vidjeti, ne samo na čelu Amerike, nego i nekog poput njega na čelu vlastitih država. On je bio utjelovljenje američkoga sna. Imao je samo 46 godina kad je ubijen.
Omiljen i karizmatičan
Kad gledate danas snimke njegovih govora i nastupa onda vidite jednog neusporedivog političara i državnika, iz kojega je zračila nevjerojatno snažna karizma, on je naprosto plijenio svojom pojavom, jasnoćom, šarmom, odlučnošću, neposrednošću i dinamikom. Nikada nijedan veliki državnik nije bio tako omiljen u cijelom svijetu kao Kennedy. I vjerojatno sami Amerikanci nikada nisu voljeli jednog svog predsjednika kao što su voljeli Johna Fitzgeralda. Zato je sjećanje na njegovo ubojstvo naša kolektivna baština, memorija cijelog čovječanstva. Možda smo u njemu prepoznavali nešto svoje, vlastito, blisko, a opet tako kozmopolitsko. Prema Kennediju i dan danas imam neki emotivan odnos, kao da je dio i moje osobne memorije, kao da sam živio u njegovoj epohi, kao da je bio i moj predsjednik. Vidio sam u njemu ideal Amerike i svijeta kakav je mogao biti. I danas volim Kennedija jer se ne želim odreći toga ideala. On je umro, ali ideal i dalje živi. Mit je ostao, a u svakom mitu ima i stvarnosti. Živimo u svijetu bez ideala, svijetu u kojemu vlada političko-činovnička svijest, u svijetu koji mrzi karizmatične. Zato mu uvijek suprotstavljam ideal koji ne može umrijeti.
Davidovska paradigma
Ali nisu svi voljeli Kennedija. Oni koji su ga mrzili, oni su ga i ubili, a ubijaju ga i posthumno. Negativna propaganda tijekom proteklih desetljeća htjela je uništiti pozitivnu sliku o tom čovjeku, nastojali su ga prikazati kao moralno defektnog, kao čovjeka s mutnim mafijaškim vezama, kao neodlučnog, nesposobnog predsjednika. Bio je grješan čovjek, imao je svoje slabosti, ali to ne znači da nije bio ujedno i velik čovjek i državnik, da se nije znao nositi sa svojim manama i vrlinama. Možda je upravo po tomu, po svojoj vjeri i karizmi, grješnosti i veličini, i nosio u sebi nešto od davidovske paradigme. Prerano je otišao da bismo znali kako bi svijet i Amerika izgledali da je vladao još godinama. A zasigurno bi dinastija Kennedijevih ostala na vlasti sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. John Fitzgerald bi osvojio još jedan mandat, a onda bi ga naslijedio njegov mlađi brat Robert Kennedy. Tu činjenicu neki iz američkog establishmenta nisu mogli podnijeti. Uvjeren sam da su i John i Bobby bili žrtve unutarameričke urote, no o tomu postoji tek bezbroj teorija, pitanje je hoćemo li ikada saznati pravu istinu. U svakom slučaju, povijest se preokrenula, umjesto dinastije Kennedy, dobili smo kasnije dinastiju Bush.
Z. Vukman, velecasnisudac.com
Omiljen i karizmatičan
Kad gledate danas snimke njegovih govora i nastupa onda vidite jednog neusporedivog političara i državnika, iz kojega je zračila nevjerojatno snažna karizma, on je naprosto plijenio svojom pojavom, jasnoćom, šarmom, odlučnošću, neposrednošću i dinamikom. Nikada nijedan veliki državnik nije bio tako omiljen u cijelom svijetu kao Kennedy. I vjerojatno sami Amerikanci nikada nisu voljeli jednog svog predsjednika kao što su voljeli Johna Fitzgeralda. Zato je sjećanje na njegovo ubojstvo naša kolektivna baština, memorija cijelog čovječanstva. Možda smo u njemu prepoznavali nešto svoje, vlastito, blisko, a opet tako kozmopolitsko. Prema Kennediju i dan danas imam neki emotivan odnos, kao da je dio i moje osobne memorije, kao da sam živio u njegovoj epohi, kao da je bio i moj predsjednik. Vidio sam u njemu ideal Amerike i svijeta kakav je mogao biti. I danas volim Kennedija jer se ne želim odreći toga ideala. On je umro, ali ideal i dalje živi. Mit je ostao, a u svakom mitu ima i stvarnosti. Živimo u svijetu bez ideala, svijetu u kojemu vlada političko-činovnička svijest, u svijetu koji mrzi karizmatične. Zato mu uvijek suprotstavljam ideal koji ne može umrijeti.
Davidovska paradigma
Ali nisu svi voljeli Kennedija. Oni koji su ga mrzili, oni su ga i ubili, a ubijaju ga i posthumno. Negativna propaganda tijekom proteklih desetljeća htjela je uništiti pozitivnu sliku o tom čovjeku, nastojali su ga prikazati kao moralno defektnog, kao čovjeka s mutnim mafijaškim vezama, kao neodlučnog, nesposobnog predsjednika. Bio je grješan čovjek, imao je svoje slabosti, ali to ne znači da nije bio ujedno i velik čovjek i državnik, da se nije znao nositi sa svojim manama i vrlinama. Možda je upravo po tomu, po svojoj vjeri i karizmi, grješnosti i veličini, i nosio u sebi nešto od davidovske paradigme. Prerano je otišao da bismo znali kako bi svijet i Amerika izgledali da je vladao još godinama. A zasigurno bi dinastija Kennedijevih ostala na vlasti sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. John Fitzgerald bi osvojio još jedan mandat, a onda bi ga naslijedio njegov mlađi brat Robert Kennedy. Tu činjenicu neki iz američkog establishmenta nisu mogli podnijeti. Uvjeren sam da su i John i Bobby bili žrtve unutarameričke urote, no o tomu postoji tek bezbroj teorija, pitanje je hoćemo li ikada saznati pravu istinu. U svakom slučaju, povijest se preokrenula, umjesto dinastije Kennedy, dobili smo kasnije dinastiju Bush.
Z. Vukman, velecasnisudac.com
Primjedbe