SVETE ŽRTVE VUKOVARSKE

Ako nemaš za što umrijeti, onda nisi imao ni za što živjeti. Veliki paradoks života i umiranja. Kad mislimo na Vukovar, onda se možemo sjetiti onih velikih riječi... ako zrno ne padne u zemlju i ne umre... Vukovar je bio više od zrna koje je umrlo da bi se rodio novi život. Zato su tako svete vukovarske žrtve, jer su toliko značile za hrvatsku slobodu. Štoviše, bez njih ne bi ni bilo Hrvatske. To je strašni kalvarijski paradoks. Jedan čitav grad je morao drhtati u agoniji getsemanske noći i umrijeti na križu da bi cijela Hrvatska izdržala i preživjela! Zato se moramo klanjati palima u Vukovaru i na Ovčari, jer su oni raspeti za nas, jer su mučeni za nas, jer su umrli za nas. Njihova patnja i muka je prispodobljena Kristovoj. S Njim su su-ukopani, s Njim će i uskrsnuti.

Trijumf nad smrću

Na nama nije samo da ih ne zaboravimo, nego je na nama da živimo za njih i za buduće naraštaje. Učinimo ono što bi oni htjeli: ustanimo i budimo vedri! Živimo svoje živote, iskupljujmo vrijeme koje nam je dano, nemojmo se predavati malodušju, nemamo prava na odustajanje! Pali u Vukovaru htjeli bi da živimo, da se smijemo, da gradimo a ne rušimo, da ljubimo a ne mrzimo, da ne očajavamo i ne zdvajamo! Htjeli bi da svjedočimo njihovoj pobjedi, trijumfu nad smrću, nad tminom, nad neslobodom, nad nečovještvom. Zato odlučimo baš danas učiniti nešto u svom životu, ma i najmanji korak koji bi značio neku pozitivnu promjenu, odlučimo živjeti i radovati se čak i ako nam je teško, ako smo depresivni, ako nam se život čini siv i jednoličan, ako smo nezaposleni, frustrirani – pronađimo u sebi sidro bačeno u dubinu srca, sidro koje nas vezuje za dublji smisao. Pronađimo barem jedan razlog za trenutno ispunjenje, pronađimo sebe i ono što uistinu jesmo i možemo biti. Svaki trenutak je dragocjen. Ne moramo biti osuđeni na smrt da bismo to spoznali.

Milost praštanja

Uvijek ostaje i pitanje mogućnosti i moći praštanja. Praštanje je čin koji nadrasta naravne okvire, ono je u stanovitom vidu posve duhovno i nadnaravno. Naša volja može biti usmjerena prema njemu, ali moć mu daje jedino Božja milost. Neuhvatljiva, tajanstvena, otajstvena snaga, sila koja prožimlje sve stvoreno, koja prolazi kroz eone, kroz svemir i biva onkraj svega. Čovjek čije praštanje nije uvjetovano ponašanjem zla, dotaknuo je smisao nadnaravne, bezuvjetne ljubavi. Misterij veći od svega što možemo zamisliti. Rijetki su takvi ljudi. Mi razmišljamo u našim ljudskim kategorijama, u okviru naše naravi i psihologije. Tu možemo razlučiti praštanje i kaznu. Praštati ne znači amnestirati zločinca od kazne i odgovornosti. Kad je papa Ivan Pavao II. posjetio u zatvoru Ali Agcu i oprostio mu, atentator time nije oslobođen dugogodišnje kazne zatvora. Zato se treba čuvati pojmovne i značenjske nesuvislosti i biti oprezan kad govorimo o praštanju i nepraštanju u slučaju teških zlodjela. Valja misliti na osjećaje žrtava i na pravdu koja mora biti zadovoljena. Bog od nas traži ljubav, ali ne proturječi našem zdravom razumu i naravi. Zna što je čovjeku moguće, a što nemoguće. I kad se dogode primjeri koji nas zadive, onda je to Njegovo djelo, da nas potrese i pokaže što se dogodi kad Nebo provali u našu zemaljsku stvarnost. Praštanje je isuviše otajstven čin da bi bio izložen profanaciji i patetici političkih rituala. Treba računati s naravi zla u svijetu, ali još više s veličinom i snagom ljubavi. Ljudski život i sloboda nemaju cijenu, otkupljeni su neprocjenjivim. To je duhovna pouka i Vukovara, jednog raspetog grada.

Zoran Vukman, velecasnisudac.com