NE PROTIV SRCA!

Ne protiv srca!

Datum: 28.11.2010.

Poznavao sam dragog mladića, bogoslova, zajedno smo studirali. Filozofija mu je bila slaba strana. Nakon dužeg vremena, uz sve peripetije, konačno je položio "Kanta" i otvorili su se uvjeti da se može rediti za svećenika. Uz sve to, tijekom, za njega,  mukotrpnog školovanja, gotovo nitko nije, ili nije htio, primijetiti njegovu pobožnost, požrtvovnost, poniznost, iskrenost i spretnost ruku, jer radio je sve što je tada trebalo raditi i popravljati po kući. Mnogi su ga ismijavali, čak i oni naši vršnjaci kojih više nema – nema na životu, a smrt ih nije zatekla na postelji!
Ja sam tada radio vitraje za sjemenišnu kapelu – a danas ni tih vitraja više nema. Bila je nedjelja i po pretpostavljenima nam je poručeno da nas sutradan rano, za vrijeme jutarnje molitve, posjećuje jedan visoki crkveni velikodostojnik. Nadređeni su željeli da sve bude spremno i na svome mjestu. Ne znam jesu li izrijekom mislili i na vitraje koje smo trebali postaviti, ali iz konteksta izrečenog mi smo znali što su mislili kad su rekli: "Neka sve bude spremno i na svome mjestu." I mi smo to željeli, a ja pogotovo jer, u konačnici, radio sam na tim vitrajima dva mjeseca i htio sam da budu na svome mjestu. Ali kako u nedjelju? Nedjeljom se ne radi. Nismo ih "poslušali", bar ne što se vitraja tiče. Nismo radili nedjeljom, nismo učinili ništa. Digli smo se sutradan u ranu zoru, ponedjeljak, u četiri ujutro, tiho da nikoga ne probudimo, postavljali vitraje na prozore kapele da svi budu zadovoljni, a da ipak ne prekršimo naše uvjerenje da je pogrešno raditi nedjeljom. Tako smo odlučili, i učinili, moj prijatelj i ja, da zadovoljimo očekivanja nadređenih a da pritom ne idemo protiv uvjerenja i vlastita srca.
Otada je prošlo i previše vremena. I on i ja postali smo svećenicima, a za njega sam siguran da je ostao dosljedan sebi i nastavio zalijevati plodove svoga srca. A ja, ja se nastavljam pitati, jer me životne okolnosti provociraju - što ako se čovjeka stavi pred  izazov nečega puno važnijeg od vitraja, rada nedjeljom, odluka crkvenih velikodostojnika, hijerarhije, institucija, šefova, državnika, političara i općeprihvaćenih uvjerenja i stavova socijalnog ludila koje vlada, ili su vladala, u određenim povijesnim okolnostima – a kasnije su se pokazala apsolutno pogrešnima? Što ako se čovjeka stavi pred izazov prljavih igara čije su žrtve, i ne htijući, toliki ljudi željni Boga i pravde u ovoj, i ovakvoj, diplomatskoj magli koja vlada u svim strukturama našega društva, i situacija, u kojem, i s kojima, danas živimo? Što tada? Što tada, ako sutra nema više "ponedjeljka", ako tvoje Srce zna da - ako prihvatiš, ako uđeš u "deal" i kompromis – ideš protiv sebe i vlastita Srca?
I da, ako to učiniš, nemaš više što izgubiti, nisi više čovjek! Što tada? Što tada, ako znaš da će laž i lažovi likovati, a ti biti ne samo ponižen nego i pogažen? Ono što je u svemu ovome najgore - što tada, ako znaš da si sve to već prošao, i učinio kako su ti rekli, i bio ne samo pogažen, već je ubijano sve dostojanstvo u tebi - a sada bi trebao ponovno, ponovno i ponovno, jer nekome, očito, nije dosta!!!
Što tada, ako se uime "pravde" opravdava nepravda, uime "istine" podmeće laž, uime "poniznosti" servira patologija, uime "poslušnosti" čini zlouporaba dostojanstva i čovjeka, uime zaštite nečijeg lažnog obraza i okoštalih struktura ide protiv samoga Duha Božjega, Evanđelja i Krista?
Što tada? Što tada, ako ti, kroz sve to, čak i iskreno Srcem, opraštaš svima i moliš za sve a samo želiš nekoga ili nešto Zagrliti, jer Voliš, te se ne smatraš krivim zbog toga?!? Ovo što ću sada reći jedino oni koji Raspetu Ljubav Ljube i Grle mogu Razumjeti!!!
Tada, ako ikako možeš, i dalje slušaj svoje Srce, budi mu dosljedan – da ne poludiš – i budi spreman(a) zaljubiti se u svoj Križ. Taj tvoj Križ, ne onaj na slici, ne onaj na filmu, ne onaj na plakatima, ne onaj po crkvama, ne onaj u reklamnoj pozadini raznih religija, sekta i skupina, ne onaj u raznim prikazanim oblicima i stijegovima, ne onaj na biskupovim mitrama, prstenju i štapovima, ne onaj u mašti, ne onaj na privjesku krunice ili na lančiću oko tvojega vrata – ne, nego taj tvoj Križ, spržen tvojom Patnjom, tvojom Istinom, tvojom Kalvarijom, tvojim Ranjenim Srcem, rastaljen tvojom Ljubavlju... to je Križ!!!
Tvoj i samo tvoj Originalan Križ. Taj Križ, tvoj Križ, samo tvoj Križ kojeg nitko ne vidi a, vjeruj mi, i nije potrebno da ga vidi, ostaje jedina nagrada, ne samo tebi nego i onima koje nikada za ovozemnog života upoznati nećeš, čak i onima koji ne žele priznati ovu Istinu, a drži ih tvoj i samo tvoj Križ. Ni po koju cijenu ne odustaj od kaljenja toga Križa, jer nećeš više moći ostati normalan(a), nastaviti živjeti Evanđelje, a ići protiv vlastita Srca!!!
Ne, ne, ne, nikada ne protiv vlastita Srca!!!

velecasnisudac.com