KOLIKO NAM JE VREMENA OSTALO?

I dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče: "Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen." Upitaše ga: "Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?" A on reče: "Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: 'Ja sam' i: 'Vrijeme se približilo!' Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak." Tada im kaza: "Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba." "No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja." "Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti." "Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti." (Luka 21, 5-19)   Jeste li ikada izgovorili riječi: „A, da sam samo znao ... ma ne bi mi na pamet palo!“ „E, da sam imala ovo znanje ... drugačije bi ja ...“? Pa zar ne bi bilo super kada bismo znali budućnost barem jedan mjesec dana unaprijed? Dobiješ rezultate svih mogućih utakmica i ti lijepo u kladionicu. Divota, kažete vi?! Zar to ne bi bilo divno? Ili možda ipak ne bi? Mi bismo tako silno željeli znati što nas čeka u bližoj ili daljnjoj budućnosti. No, jesmo li mi svjesni da je Bog, s jako puno opravdanih razloga, sakrio od nas ljudi spoznaju o budućnosti?   Evo istinite priče pa prosudite sami. Razvedena majka sa četiri mala dječaka bori se kako bi ih odgojila i kako bi preživjela. S jako malo sredstava ali s puno truda i s puno vjere, uspijeva postići nevjerojatan uspjeh. Dva njezina sina postaju briljantni liječnici, jedan je poznati biznismen, dok je četvrti ostao negdje na rubu čitav svoj život. Neobjašnjivo, u 50-oj godini života, jedan od sinova, poznati ginekolog, se razboli. Dijagnoza nejasna. Nekoliko narednih mjeseci bili su prava agonija, jer mu je bilo sve gore i gore, a odgovora nije bilo. Konačno, liječnici ustanove da je riječ o ekstremno rijetkom genetskom stanju tzv. „frontal lobe dementia“. Prevedeno, mozak počinje sam sebe uništavati. Čovjek ubrzo umire, iako to stanje može napredovati jako sporo, godinama i neprimjetno. Zatim se ustanovi da i najmlađi od braće ima istu bolest. Druga dvojica braće žive s mogućnošću da ova genetska bomba može (a i ne mora) eksplodirati i u njihovim životima. Ako eksplodira onda se to obično događa oko 50-te godine života. Jedan od njih dvojice ima 47 godina, a drugi 44 godine. Pitam vas, biste li vi željeli znati svoju budućnost kada biste bili jedan od njih dvojice? I to, na žalost, nije kraj ove priče. U nju je uključeno i nekoliko djece. Genetsko testiranje u stanju je reći nose li njihova djeca ili ne nose u sebi taj gen. Biste li vi to rekli svojoj djeci? Biste li ih poslali na testiranje? Biste li željeli znati svoju budućnost?      Današnje čitanje, kako ono proroka Malahije tako i ono evanđeliste Luke, u sebi sadrži jako određen pogled na svijet, a to je, da su – svijet, povijest i naši životi ukorijenjeni u izvoru. A kada su ukorijenjeni u izvoru to onda znači da također imaju i svoj cilj. Danas jedan dio znanstvenika želi nametnuti stajalište po kojem je sve nastalo iz ničega i bez razloga. Veliki kozmički kompleks slučajnih okolnosti stvorio je, tvrde oni, ovu našu sićušnu planetu koja će se bez velike pompe jednog dana smrznuti i osušiti, postati će običan komad prašine, kada ovo naše sunce jednostavno dogori. To je to, ukoliko prije toga ne uništimo sami sebe ili ako nas ne pogodi neka oveća kometa. Čiča-miča, gotova je priča. Nasuprot ovakvom stajalištu, Isus govori o kraju povijesti i navješta da budućnost donosi vrijeme polaganja računa.      Prorok Malahija kaže: „Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih - govori Jahve nad Vojskama - da im neće ostati ni korijena ni grančice.“ (Malahija 3,19) I mi bi se najradije pridružili učenicima i žurno bismo tražili odgovor: „Kada se, Učitelju, to ima dogoditi? Ima li načina kako to na vrijeme doznati?“ Ako je život ukorijenjen u slučaju onda smo mi primorani na neke ustupke. Život nije pošten. Nekima od nas podijeljene su jako loše karte, pa se neki „gorko nasmiju i drže što su dobili“, a neki se „žale i kukaju“. Ali u konačnici – razlike nema. I jedni i drugi, i oni koji se „smiju“ i oni koji „grintaju“, svi će biti prah i pepeo. A svemir za to ne će glava zaboliti. Baš njega briga.   S druge pak strane Isusove riječi predstavljaju svrhu, razlog našem životu, čak kada nevolje i problemi postanu njegov sastavni, pa čak i dominantni dio. Ljudi u Solunu su čuli da je „kraj blizu“. Neki su ostavili svoje poslove i samo su unaokolo sjedili i čekali. I naravno jeli su kod susjeda. Nešto slično se je dogodilo i u jednoj američkoj crkvenoj zajednici, ljudi nisu više kupovali životna osiguranja. Govorili su: „Ja imam tako snažnu vjeru da Krist brzo dolazi, pa ga ne želim uvrijediti kupujući životno osiguranje.“ Ali mi bismo kao vjernici puno toga trebali činiti, a ne samo sjediti i čekati kraj. Pitali su jednom Sv. Franju Asiškog: „Što bi ti učinio kada bi znao da je ovo tvoj posljednji dan u životu?“ Sv. Franjo je odgovorio: „Posadio bih stablo.“      Isus također spominje u kontekstu približavanja „kraja“ da će njegovi sljedbenici biti progonjeni, predavani, izdavani i optuživani i to pred „kraljeve i upravitelje“. I to će se sve događati radi – svjedočenja. Svjedočenja Krista. To će ljudima dati prigodu svjedočiti. Jer mi smo ljudi takvi, kada smo kao vjernici bili građani drugog reda u bivšoj državi, naša je vjera bila jaka. Onda smo dobili državu i slobodu, a naša je vjera – splasnula. Valjda ćemo sada, kada imamo na sceni vrlo jasne znakove novih progona i marginalizacije vjere i vjernika, konačno početi dublje razmišljati o svojoj vjeri. Svrha našeg života u izravnoj je vezi s pronađenim smislom kada su u pitanju izazovi i križevi u našem životu. Križ bez smisla je mučenje. Križ koji vodi do cilja, do vječnosti s Bogom, je privilegija. U najtežim trenucima važno je ostati ukorijenjen u vjeri.   Spomenuta obitelj s genetskim poremećajem, pruža drugima zapanjujuću snagu, pruža nadu onima koji nastavljaju živjeti i raditi. Nastavljajući dalje oni postaju snažni svjedoci svoje vjere po kojoj na kraju Bog sve čini novim. Kažu da je sprovod najstarijeg od četvero braće, ginekologa, bio nezapamćen. Sprovodi nam i šalju poruke. Poruka s ovog sprovoda je glasila: „Budi najbolji što možeš biti kad god imaš za to prigodu. I to učini odmah, sada, u ovom dragocjenom trenutku kojeg ti je Bog dao, jer nemaš nikakvog jamstva za neki drugi trenutak, a ovaj sadašnji trenutak je sve što trebaš.“ „Svojom ćete se postojanošću spasiti.", govori nam Isus. Postojanošću u Kristu, suprotiva svima koji vas zbog njegova imena progone, bez obzira kada će kraj svega biti, jer sve što imamo jest ovo sada, a po ovome sada biti ćemo na kraju i suđeni. Ivica Ursić ivicaursic.com