HOĆEMO LI SE SADA KONAČNO SUOČITI SA SVIME ŠTO NAM SE DOGAĐA U HRVATSKOJ I SA HRVATSKOM?
POVRATAK U BUDUĆNOST
Josip Manolić je postavio temelje za drugo, unutarnje razaranje Vukovara '91
U proteklih godinu dana, za slavodobitni dolazak Tadića u Zagreb – a to znači i instalaciju Srbije na čelo Jugosfere - najviše je javno učinio Ivo Josipović, koji je u to uložio gotovo godinu dana svojeg predsjedničkog mandata, postupajući kao trećerazredni srbijanski činovnik.
Ako je vjerovati medijima i političarima, moglo bi se reći da je nakon dugog niza potonuća politička struktura u Hrvatskoj napokon postigla golemi i presudni uspjeh. Njihovo i njegovo veličanstvo Boris Tadić, s najvećim počastima i očekivanjima, stigao je u Zagreb, u metropolu svih Hrvata. Možemo samo pretpostavljati koliko je upornosti i umijeća morala uložiti hrvatska politička i diplomatska struktura da bi se dogodio taj za njih uzvišeni simbolički trenutak.
Znali smo za brojne i velike ustupke koje - na sve strane i na štetu Hrvatske - već godinama čine vlastodršci u Hrvatskoj. Sa strepnjom i brzim zaboravom smo promatrali kako se poklanja naša zajednička nacionalna imovina; banke, uspješna poduzeća, pa čak i sve veći dijelovi državnog teritorija. Sa strepnjom i brzim zaboravom smo promatrali kako su se vlastodršci u Hrvatskoj uzalud odrekli suvereniteta u korist različitih međunarodnih interesnih skupina i organizacija te tužiteljstva Haškog tribunala. Sa strepnjom i brzim zaboravom smo promatrali kako se odustaje od ZERP-a, izručuje generale, donose štetni zakoni, uzimaju nepovoljni krediti itd.
Površnim promatračima se činilo da vlasti u Hrvatskoj samo zbog svojih osobnih ili stranačkih interesa upropaštavaju nacionalne vrijednosti, ponižavaju građane i na rub socijalnog kaosa dovode osiromašeno hrvatsko društvo.
Srbija na čelu Jugosfere
Međutim, sada se vidi da je sve naznačeno imalo dublji smisao, koji nismo znali, ili koji nismo očekivali. Taj složeni smisao, tj. svrhu ipak možemo najlakše prepoznavati ako promatramo kako je proteklih mjeseci pažljivo pripreman put s kojim je Tadić tako munjevito osvojio hrvatsku metropolu. Nemojmo se zavaravati pa pomisliti da je Tadić to izveo jednostavno i lako, jer to prije dvadesetak godina nije uspjelo čak ni moćnoj srbijanskoj vojsci na čelu s voždom Miloševićem.
U proteklih godinu dana, za slavodobitni dolazak Tadića u Zagreb – a to znači i instalaciju Srbije na čelo Jugosfere - najviše je javno učinio Ivo Josipović, koji je u to uložio gotovo godinu dana svojeg predsjedničkog mandata, i postupajući kao trećerazredni srbijanski činovnik. Pritom je Josipović morao podnijeti i različita poniženja koja nisu primjerena ni položaju predsjednika države niti akademskom stupnju njegova obrazovanja.
No, bilo bi neobjektivno i nepravedno isticati samo zasluge Josipovića, koji je na položaju vrhunske javne moći manje od godinu dana. Naime, u strukturi koja upravlja Hrvatskom - sada i u proteklih dvadesetak godina - predugačak je niz zaslužnih i zaslužnijih od Josipovića.
Pokušaj rušenja hrvatske vlasti
Veoma je simbolično i nije nimalo slučajno što Tadić munjevito osvaja Zagreb u dane kad obilježavamo Vukowar 1991. Prisjetimo se: tada su heroji vukovarske obrane, protivno stručnim procjenama i željama mnogih, spriječili osvajanje Zagreba i Hrvatske. Zbog toga je Vukowar 91 već tada postao općeprihvaćeni hrvatski simbol i žrtve i pobjede, te duhovno-vrijednosni temelj suvremenog hrvatskog identiteta. Posebno je zanimljivo što su trećina vukovarskih branitelja bili dragovoljci iz svih dijelova Hrvatske.
Svi kojima je Vukowar 91 poremetio planove već su prvog dana nakon okupacije Vukovara započeli specijalni rat protiv strateških učinaka vukovarskih branitelja. Jedna od najpoznatijih svjetskih agencija je prva ispalila medijsku atomsku bombu da su vukovarski branitelji masakrirali „srpsku decu“, te na tragu toga do danas slušamo i gledamo sve vrste krivotvorina s kojima se razara vrijednosna baština Vukowara.
No, u svemu tome najrazornije i najbolnije su djelovali udari koji su na Vukowar 91 sustavno dolazili iz središta moći u hrvatskoj državi i hrvatskom društvu. Temelj toga d(r)ugog unutarnjeg razaranja Vukowara 91 bilo je izvješće hrvatske državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara. Predsjednik komisije bio je Josip Manolić (tada na položaju predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka RH).
Već početkom prosinca 1991. g., samo dva tjedna nakon srbijanske okupacije Vukovara, hrvatska državna komisija je obznanila izvješće u kojem je glavni zaključak da su priprema i vođenje obrane Vukovara bili „izravna prijetnja ustavnom poretku“ i „pokušaj rušenja hrvatske vlasti“.
To je do sada jedino službeno vrijednosno očitovanje koje su tijela vlasti RH dala o Vukovarskoj bitki. Na višekratna javna traženja da se opovrgne navedena službena ocjena Vukovarske bitke, najviša tijela vlasti u RH su odgovarala šutnjom.
Na tome dugom valu Tadić je preko Vukovara stigao do Zagreba. Kako bi se Tadić ovih tjedana što ugodnije osjećao, vlasti u Hrvatskoj su – uz potpuno solidarnu medijsku šutnju - provele nova uhićenja hrvatskih branitelja. Za svaki slučaj Tadić je ponio i dodatnu dokumentaciju.
Hoćemo li se sada napokon suočiti sa svime što nam se događa u Hrvatskoj i sa Hrvatskom?
Već početkom prosinca 1991. g., samo dva tjedna nakon srbijanske okupacije Vukovara, hrvatska državna komisija je obznanila izvješće u kojem je glavni zaključak da su priprema i vođenje obrane Vukovara bili „izravna prijetnja ustavnom poretku“ i „pokušaj rušenja hrvatske vlasti“.
S druge strane, hrvatski građani su prateći događanja proteklih mjeseci sa strepnjom slutili da bi do toga moglo doći, ali se mislilo kako je to ipak neka veoma daleka budućnost.Znali smo za brojne i velike ustupke koje - na sve strane i na štetu Hrvatske - već godinama čine vlastodršci u Hrvatskoj. Sa strepnjom i brzim zaboravom smo promatrali kako se poklanja naša zajednička nacionalna imovina; banke, uspješna poduzeća, pa čak i sve veći dijelovi državnog teritorija. Sa strepnjom i brzim zaboravom smo promatrali kako su se vlastodršci u Hrvatskoj uzalud odrekli suvereniteta u korist različitih međunarodnih interesnih skupina i organizacija te tužiteljstva Haškog tribunala. Sa strepnjom i brzim zaboravom smo promatrali kako se odustaje od ZERP-a, izručuje generale, donose štetni zakoni, uzimaju nepovoljni krediti itd.
Površnim promatračima se činilo da vlasti u Hrvatskoj samo zbog svojih osobnih ili stranačkih interesa upropaštavaju nacionalne vrijednosti, ponižavaju građane i na rub socijalnog kaosa dovode osiromašeno hrvatsko društvo.
Srbija na čelu Jugosfere
Međutim, sada se vidi da je sve naznačeno imalo dublji smisao, koji nismo znali, ili koji nismo očekivali. Taj složeni smisao, tj. svrhu ipak možemo najlakše prepoznavati ako promatramo kako je proteklih mjeseci pažljivo pripreman put s kojim je Tadić tako munjevito osvojio hrvatsku metropolu. Nemojmo se zavaravati pa pomisliti da je Tadić to izveo jednostavno i lako, jer to prije dvadesetak godina nije uspjelo čak ni moćnoj srbijanskoj vojsci na čelu s voždom Miloševićem.
U proteklih godinu dana, za slavodobitni dolazak Tadića u Zagreb – a to znači i instalaciju Srbije na čelo Jugosfere - najviše je javno učinio Ivo Josipović, koji je u to uložio gotovo godinu dana svojeg predsjedničkog mandata, i postupajući kao trećerazredni srbijanski činovnik. Pritom je Josipović morao podnijeti i različita poniženja koja nisu primjerena ni položaju predsjednika države niti akademskom stupnju njegova obrazovanja.
No, bilo bi neobjektivno i nepravedno isticati samo zasluge Josipovića, koji je na položaju vrhunske javne moći manje od godinu dana. Naime, u strukturi koja upravlja Hrvatskom - sada i u proteklih dvadesetak godina - predugačak je niz zaslužnih i zaslužnijih od Josipovića.
Pokušaj rušenja hrvatske vlasti
Veoma je simbolično i nije nimalo slučajno što Tadić munjevito osvaja Zagreb u dane kad obilježavamo Vukowar 1991. Prisjetimo se: tada su heroji vukovarske obrane, protivno stručnim procjenama i željama mnogih, spriječili osvajanje Zagreba i Hrvatske. Zbog toga je Vukowar 91 već tada postao općeprihvaćeni hrvatski simbol i žrtve i pobjede, te duhovno-vrijednosni temelj suvremenog hrvatskog identiteta. Posebno je zanimljivo što su trećina vukovarskih branitelja bili dragovoljci iz svih dijelova Hrvatske.
Svi kojima je Vukowar 91 poremetio planove već su prvog dana nakon okupacije Vukovara započeli specijalni rat protiv strateških učinaka vukovarskih branitelja. Jedna od najpoznatijih svjetskih agencija je prva ispalila medijsku atomsku bombu da su vukovarski branitelji masakrirali „srpsku decu“, te na tragu toga do danas slušamo i gledamo sve vrste krivotvorina s kojima se razara vrijednosna baština Vukowara.
No, u svemu tome najrazornije i najbolnije su djelovali udari koji su na Vukowar 91 sustavno dolazili iz središta moći u hrvatskoj državi i hrvatskom društvu. Temelj toga d(r)ugog unutarnjeg razaranja Vukowara 91 bilo je izvješće hrvatske državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara. Predsjednik komisije bio je Josip Manolić (tada na položaju predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka RH).
Već početkom prosinca 1991. g., samo dva tjedna nakon srbijanske okupacije Vukovara, hrvatska državna komisija je obznanila izvješće u kojem je glavni zaključak da su priprema i vođenje obrane Vukovara bili „izravna prijetnja ustavnom poretku“ i „pokušaj rušenja hrvatske vlasti“.
To je do sada jedino službeno vrijednosno očitovanje koje su tijela vlasti RH dala o Vukovarskoj bitki. Na višekratna javna traženja da se opovrgne navedena službena ocjena Vukovarske bitke, najviša tijela vlasti u RH su odgovarala šutnjom.
Na tome dugom valu Tadić je preko Vukovara stigao do Zagreba. Kako bi se Tadić ovih tjedana što ugodnije osjećao, vlasti u Hrvatskoj su – uz potpuno solidarnu medijsku šutnju - provele nova uhićenja hrvatskih branitelja. Za svaki slučaj Tadić je ponio i dodatnu dokumentaciju.
Hoćemo li se sada napokon suočiti sa svime što nam se događa u Hrvatskoj i sa Hrvatskom?
Primjedbe