"NIJE TREBALO UBITI ČOVJEKA, NEGO PROBLEME..."

UZROK i POSLJEDICA

Jezik kojim nam se obratio Ivica Grgić s bombom u ruci na benzinskoj postaji čini nam se sulud. Ali naša prethodna gluhoća i sljepilo za njegove probleme natjerali su ga da s nama razgovara bombama. Čudna nam je njegova reakcija i svi odreda upiremo prstom u nju, a o našoj prethodnoj nebrizi za nj netko će tek usput možda nešto reći, a ona je UZROK ovom tragičnom događaju. To je jasno kao vedar dan. Ali, kao i obično, zatvorit ćemo oči da se ne susretnemo s istinom koja nas tjera na promišljanje vlastitih postupaka. Mediji će ovaj događaj iskoristiti kao "bombu" kojom će zaokupiti pažnju čitatelja sljedećih nekoliko dana. Političarima će dobro doći kao skretanje pažnje sa sebe i svojih makinacija. U policiji će se raspravljati je li sve izvedeno na najbolji način; pitat će se jesu li trebali pucati i prije, a čitatelji će osuđivati jedne, druge i treće i u međusobnim raspravama pametovati što su i kako trebali ovi i oni. Svi ćemo se baviti posljedicom, a ne uzrocima. Čovjek je ubijen i problem je riješen. Strašna je to rečenica. Zbog toga što je čovjek ubijen i zbog toga što ne samo da problem nije riješen nego je još veći. Koliko god htjeli i mislili da smo ubijanjem problem riješili – nismo. Ne počnemo li se međusobno više uvažavati i u pravom ljudskom smislu ljubiti, sutra ćemo morati ubiti novu dvojicu, trojicu... Nije trebalo ukloniti čovjeka, nego probleme kojima smo ga natjerali da nam pažnju pridobije oružjem. On nije tražio mnogo, nije imao nikakvih zahtijeva osim da ga se kao čovjeka primijeti i uvaži. Nije mu bilo do medijske eksponiranosti nego do najobičnije potrebe za ljudskom blizinom i ljubavlju.     Dostojevski je rekao da smo po uzročno posljedičnoj vezi odgovorni za svako zlo koje se bilo gdje u svijetu dogodi. Stoga je u ovom trenutku jedino pravo pitanje na koje trebamo tražiti odgovor: Čime sam i kako ja svojim postupcima doprinio ovoj tragediji? Jedino razmišljajući na taj način smanjiti ćemo broj ovakvih bezizlaznih situacija u kojima što god učiniš nije dobro. Razmišljati o sebi i svojim postupcima, a ne krivicu uvijek i u svemu tražiti u drugima jedini je put do vedrijega zajedničkog života. Ali, na žalost, velika većina će ovaj recept odbaciti i ne pokušavši ga živjeti, ovaj životni stav će proglasiti dobrim ali istovremeno utopističkim. Čovjek našeg mentaliteta bi rekao: ovaj dobro govori, ali prihvatim li takav način života samo ja, ili nas nekolicina, ništa se neće promijeniti pa tako ni naš napor neće imati smisla. Izgledati ću lud većini koja to sigurno ne bi prihvatila, a pomalo i samom sebi. Takvi se ne ravnaju po vječno važećim vrijednostima, nego po ponašanju okoline. A kad bi imali samo malo više hrabrosti i samopouzdanja, kad bi digli glavu iznad sivila prosječnosti shvatili bi da bi predloženim načinom života dobili sve što nam za život zaista treba: sva svjetska zadovoljstva zajedno nisu ravna pronalasku sebe i smisla života.     Ivan Bašić  via ivicaursic.com