HRVATE U BiH STIGLA KLETVA: ' ZABAVILI SE VI O SEBI'

Politika međunarodne zajednice prema BiH od Washingtonskog sporazuma do danas ima nepromjenjivu konstantu, teza je oko koje se slaže ogromna većina neovisnih političkih analitičara.

Washingtonski i Daytonski mirovni sporazum, sve odluke Vijeća za provedbu  mira i njegove produžene ruke Visokog predstavnika, kojima je izvorna arhitektura ova dva temeljna međunarodna  sporazuma u najvećem djelu izmijenjena na štetu hrvatskog naroda u BiH, više od šesnaest godina djeluju u istom pravcu.

Na istom tom  tragu nalaze se i ustavne promjene u entitetima, nametnute 2001. godine u režiji Wolfganga Petricha, ali i dva propala pokušaja nametanja ustavnih rješenja na državnoj razini, onaj travanjski iz 2006., kao i butmirski iz 2009. godine.

Sudeći prema najavama koje dolaze iz međunarodnih krugova politika međunarodne zajednice prema ovom protektoratu i dalje ostaje nepromijenjenom. Predstavnici američke, britanske, njemačke i turske administracije, kao i čelnici EU-a, redovito u javnost odašilju poruke o jačanju državnih institucija, ali i o vlastitoj istrajnosti na provedbi Daytonskog sporazuma.

Što te poruke zapravo znače najbolje je pokazalo mišljenje Međunarodne krizne skupine (ICG), nevladine udruge koja za potrebe kreatora međunarodnih strateških procesa analizira stanje u BIH, sugerirajući strateška rješenja  na vrlo visokim političko-diplomatskim razinama.

Prema njihovom mišljenju, temeljni problem u današnjoj BiH nisu otvoreni  pokušaji islamizacije jedne polovice te države, niti je to srpski pokušaj secesije druge polovice, kao niti otvoreni pokušaji asimilacije hrvatskog naroda na čitavom prostoru tog zemljopisnog provizorija. Prema promišljanjima analitičara iz ICG skupine, temeljni problem u ovoj državi je odnos Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH, odnosno opasnost od raspada te vještačke tvorevine, „sklepane“ u Washingtonu daleke 1994. godine.

Međutim, za rješenje tog „jedinog“ problema u današnjoj BiH međunarodni „eksperti“ ne nude nikakvo pravično, niti samoodrživo, rješenje. Naprotiv, njihovi su prijedlozi takvi da bi u konačnici doveli do nestanka preostalog dijela hrvatskog naroda iz Posavine, središnje Bosne, pa i najvećeg dijela Hercegovine.

Sudeći prema njihovim zaključcima i prijedlozima, međunarodna zajednica rješenje ovog problema  vidi u jačanju državnih institucija, kao i u gašenju deset županija koje tvore današnju Federaciju BiH.

Određeni mediji pod bošnjačkim nadzorom već su uvelike u kampanji provedbe ove ideje.  Tako jučer čitam podatak da se tijekom posljednjeg mandata aktualne vlasti u BiH, od 2007. do 2010. godine u proračune, od državnog do županijskog, slilo  ukupno 24,7 milijardi maraka od čega je 11,8 milijardi maraka, otišla na plaće i administrativne troškove zaposlenih u javnoj administraciji.

Naravno, bez ikakvog pretjerivanja složit ću se da su ovo uistinu frapantni podatci. Međutim, ovom prigodom ću otvoreno progovoriti i o drugoj dimenziji, odnosno stvarnim ciljevima, predizbornog  isticanja ovakvih podataka.

Ustavna struktura BiH uistinu je složena i teško razumljiva ljudima koji procese promatraju sa strane. Međutim, pitanje potrošnje  proračunskog novca  problem je koji je vezan uz odnose snaga u vlasti. Dakle nije prioritetan, nego je posljedica političkih odnosa nastalih na izborima.

Temeljni problem je nešto drugo, a vezan je za neriješeno nacionalno pitanje. Pogotovo za neriješeno nacionalno pitanje hrvatskog naroda u toj državi. Srbi su većina u jednom entitetu, Bošnjaci u drugom. Zakonodavstvo ove države je već danas takvo da se vlast na državnoj razini, kao i u oba entiteta, može napraviti bez hrvatskih političkih predstavnika.Međutim, zagovornici centralizirane i dvoentitetske BiH ne idu u ovom pravcu zbog novčanih ušteda. Njihovi motivi su puno dublji i puno sofisticiraniji.

Boje se naime hrvatskog odgovora udruživanja pet županija s apsolutnom ili relativnom hrvatskom većinom, što bi u konačnici dovelo do formiranja hrvatske federalne jedinice, odnosno hrvatskog entiteta u BiH.

Upravo zbog  tih „strahova“ dolazi prijedlog o gašenju županija, kako bi i taj posljednji bastion zaštite hrvatskih nacionalnih interesa u današnjoj BIH bio skršen. Ukoliko do tog dođe onda hrvatski narod u BiH prestaje biti političkim narodom. Njegovi politički predstavnici u tom slučaju neće više niti biti u poziciji sudjelovanja u vlasti na državnoj i entitetskim razinama, izuzev onih koji će odgovarati bošnjačkim ili srpskim strateškim interesima.

Pred hrvatskim narodom u BiH su opći izbori. Prateći kampanju putem medija došao sam do zaključka da po ovom pitanju nije reagirala niti jedna politička stranka, niti jedan nositelj liste, niti stranački kandidat koji nastoji dobiti potporu birača.

Kampanja, koja je pri samom kraju, svela se na međusobna prepucavanja i optužbe između dva međusobno suprotstavljena bloka hrvatskih stranaka, otvorenu borbu za prevlast na većinskim hrvatskim područjima, kao i na međusobne „ratove“ za potporom branitelja, glumaca, sportaša i drugih estradnih zvijezda sumnjivog svjetonazora.

Kako naime shvatiti i prihvatiti  činjenicu predizborne borbe za vlast u Županiji Zapadnohercegovačkoj, Grudama ili Širokom Brijegu, kako shvatiti prijetnje, pokušaje ucjena, postavljanje eksplozivnih naprava, međusobne optužbe, javna blaćenja pojedinaca i svakovrsna podmetanja. Sve se to u jeku predizborne kampanje za opće izbore odigravalo i odigrava na jednom mikro-lokalitetu naseljenom isključivo hrvatskim narodom.

Prije nekoliko dana od jedne sam iskusne i mudre osobe čuo tezu kako je hrvatski narod u BiH, po uzoru na onu narodnu kletvu, vješto doveden u situaciju da se „ZABAVI SAM O SEBI“. Pišući ovu kolumnu, prisjetih se tog razgovora, kao i slojevitosti poruke koju ta stara mudrosti nudi.

I uistinu, dok se hrvatskom narodu u BiH vješto priprema „posljednji čavao za njegov posmrtni lijes“, predizborna kampanja hrvatskih stranaka vodi se do međusobnog „istrebljenja“ jednih ili drugih. Stoga ne treba nikoga čuditi da većina promatrača političkih procesa u BiH ističe kako tamošnji Hrvati uopće ne znaju što zapravo žele.

Naravno, ne želim se, niti mogu, složiti s takvom konstatacijom.

Hrvatski narod u BiH i te kako dobro zna što želi. Bezbroj je puta to pokazao i dokazao u svojoj bližoj i daljoj prošlosti. Istina, taj isti narod je posljednjih desetak godina jednostavno zbunjen i deprimiran većinom procesa koji se oko njega događaju.

Tom zbunjivanju dodatno pogoduje ogromna većina političkih skupina koje svoje osobne interese pokušava „progurati“ kao nacionalne, u čemu im pomažu njihovi „saveznici“, kao i dio medija koji za interese tih „saveznika“ radi sve što je u službi ideje nestanka hrvatskog naroda u BiH.

Na koncu, nadati je se kako i u ovom slučaju nada umire posljednja?!

U tom kontekstu za očekivati je da će većina hrvatskog naroda u nedjelju izaći na izbore i svoj glas dati onima koji će najbolje zastupati interese hrvatskog naroda u narednom četverogodišnjem mandatu. Isto tako, predizborna kampanja je završena pa je sasvim logično da će i hrvatski političari u BiH napokon nadvladati vlastiti „ego“ i uskostranačke interese,  „zakopati ratne sjekire“ i pružiti ruku jedni drugima.

Naravno, ukoliko mogu i žele razumjeti  da je njihov međusobni rivalitet ništavan u usporedbi s budućnošću hrvatskog naroda u BiH.

Ilija Zovko za portal HRsvijet