TKO NAM JE KRIV - AMERIČKI VELEPOSLANIK, SOROS ILI DOMAĆI IZDAJNICI

Sredinom rujna na internetskoj stranici izravno.com objavljena je osebujna analiza glavne struje politike u Hrvatskoj nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika u kojoj posebnu pozornost privlače tvrdnje o presudnom utjecanju na hrvatsku politiku iz pozadine, iz javnosti skrivenog centra moći - pa taj tekst zaslužuje ozbiljniji osvrt, makar samo parcijalni.

U tom tekstu - za koji su kao autori navedeni Icom i Amac, tj. uredništvo portala izravno.com i vjerojatno uredništvo internetske stranice Hrvati AMAC (Hrvatski web portal koji - kako se sam predstavlja - »okuplja bivše studente i prijatelje hrvatskih sveučilišta i hrvatske intelektualce širom svijeta u interesu očuvanja hrvatske države«) - uz ostalo navodi se koji su kriteriji prevladali za dobivanje potpore međunarodne zajednice u preuzimanju najvažnijih političkih funkcija nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika. U tekstu se tvrdi da je glavnu ulogu u ime međunarodne zajednice odigrao tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj te da je on na neki način instalirao nasljednike prvoga hrvatskog predsjednika na čelu države i na čelu vodeće hrvatske političke stranke. Prema tom tekstu, američki je veleposlanik postavio kao kriterij da bi netko mogao biti »američki« kandidat za predsjednika Hrvatske pozitivan odgovor na njegovo pitanje: »Jeste li se spremni javno odreći politike Franje Tuđmana?« Također, prema tvrdnji u tom tekstu, američki je veleposlanik anketirao osam hrvatskih političara potencijalnih kandidata za prvoga čovjeka vodeće hrvatske političke stranke da bi izabrao onoga koji je bio spreman pozitivno odgovoriti na sljedeća tri pitanja: »Jeste li spremni udaljiti se od hrvatske dijaspore? Jeste li spremni napustiti Hrvate u Bosni? Jeste li spremni koalirati sa strankom hrvatskih Srba?«

Ivo Sanader, Stipe Mesić i Vladimir Šeks

Autor ili autori teksta ne pišu na temelju kojih izvora u svom tekstu navode podatke o takvoj aktivnosti američkoga veleposlanika u Hrvatskoj. 0 baš takvim kriterijima za potporu kandidatima za tako važne funkcije u hrvatskoj politici pa svakom čitatelju ostaje mogućnost odnosno pravo da sam procijeni vjerodostojnost tih podataka. Ipak razvitak političkih prilika u desetljeću nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika potvrdio je da je službena hrvatska politika poštivala i danas poštuje te navedene kriterije. Glede nasljednika u funkciji predsjednika države doista je došao političar koji se je ne samo odrekao prvoga hrvatskog predsjednika nego ga je na mnogo načina (a posebno je nečastan bio postupak objavljivanja pristrano izabranih transkripata iz Ureda predsjednika) pokušavao i kompromitirati i razvodniti njegovu državotvornu politiku. Štoviše, javnom mnijenju pa i čitavom hrvatskom društvu nametnuta je tzv. detuđmanizacija koja, uz ostalo, relativizira važnost osamostaljenja i suverenosti države Hrvatske, ne samo relativizira nego i uvelike kriminalizira obranu i Domovinski rat, koja u hrvatskom narodu produbljuje povijesni raskol i jaz, osobito onaj iz Drugoga svjetskoga rata i poraća...

Također, kad je riječ o službenoj politici vodeće hrvatske političke stranke, očito je da je i ona ne samo ispoštovala navedene kriterije za prvoga čovjeka te stranke nego je baš te kriterije i oživotvorila. Glede udaljavanja službene hrvatske državne politike od hrvatske dijaspore trajni pokazatelj je jednaki odnos odnosno tretman prema Hrvatima rođenim izvan Hrvatske kao prema bilo kojem tražitelju hrvatskoga državljanstva bilo koje etničke pripadnosti, a vrhunac toga procesa bile su posljednje ustavne promjene koje su drastično smanjile mogućnost utjecaja hrvatske dijaspore na Hrvatsku. Glede drugoga kriterija - napuštanja Hrvata u Bosni i Hercegovini - osim ustavnih promjena, uz ostalo, jasan je pokazatelj što službena hrvatska politika ni na kojem međunarodnom forumu nije poduzela npr. ni stoti dio pokušaja nametanja pitanja za povrat prognanih Hrvata na svoja ognjišta u Bosni i Hercegovini, kakve je poduzela i poduzima Srbija kad je riječ o povratku Srba u Hrvatsku. A što se tiče koaliranja sa srpskom političkom strankom, svima je očito ne samo da takva koalicija stvarno postoji nego i to da Hrvatska zbog te koalicije podupire i plaća čak i neke srpske projekte koji su u biti antihrvatski.

Ipak, provedba tih kriterija - a koji sudeći po mnogim događanjima u današnjoj Hrvatskoj nipošto nisu jedini - ne mora nužno značiti da su ih »zadali« u tekstu spomenuti ili nespomenuti predstavnici međunarodne zajednice. Naime, veliko je pitanje zašto bi za međunarodnu zajednicu (što god to stvarno značilo) ili Sjedinjene Američke Države baš navedeni kriteriji bili najvažniji. Pojedine utjecajne države sigurno imaju svoje interese glede svake države na svijetu, pa i Hrvatske, i to je naravno i legitimno, ali nije niti može biti vjerojatno da bi one svoje interese prema Hrvatskoj iscrpljivale baš u navedenim kriterijima. Naime, u samoj Hrvatskoj, kao i u drugim državama nastalim na području bivše savezne države, postoje političke snage koje se ne mogu pomiriti s postojanjem samostalne države Hrvatske - pa im smeta svaka hrvatska državotvornost. Te se snage ne mogu pomiriti s postojanjem jakog, složnog, povezanog hrvatskog naroda pa ne prezaju niti od novoga instrumentaliziranja hrvatskih Srba. Nisu li te snage kreirale navedene kriterije i uskladile ih samo s dijelom međunarodne zajednice, a službena hrvatska ih politika poslušno ostvarila i dalje ostvaruje? Dok se u Hrvatskoj događa detuđmanizacija, svjesno i sustavno udaljavanje od hrvatske dijaspore, zapostavljanje sudbine Hrvata u Bosni i Hercegovini i koaliranje sa srpskom političkom strankom na štetu hrvatskih interesa, nužno se nameće pitanje: Čije interese promiče službena hrvatska državna politika?

Ivan Miklenić | Glas Koncila