GORAN MAJIĆ, UREDNIK HR SVIJETA, RAZGOVARAO S IVICOM RELKOVIĆOM, PREDSJEDNIKOM OBITELJSKE STRANKE

HRsvijet: Poštovani gospodine Relković, predsjednik ste jedne nove hrvatske stranke. Možete li nam reći što Vas je osobno ponukalo da s Vašim suradnicima osnujete jednu novu stranku u Hrvatskoj?

IR: U Hrvatskoj postoji stotinjak stranaka, no samo ih je desetak politički relevantno, a samo dvije zasad imaju potencijal izbornih pobjednika. U takvoj dosadašnjoj realnosti mi nismo željeli ulaziti u neku zapravo nepostojeću a registriranu papirnatu stranku, jer sve one nose klicu limitiranosti na 1%. Željeli smo da novoosnovana stranka u sebi ima startni potencijal (bez obzira na nepostojanje cjelokupne infrastrukture u samom trenutku osnivanja) odmah u razini politički relevantnih stranaka (to je onih desetak), a da u svojoj viziji prva od svih stranaka osnovanih u ovih dvadesetak godina ima, nakon HDZ-a i SDP-a, političku drskost nekog budućeg mogućeg izbornog pobjednika.

 Zato Obiteljska stranka (Os) ima jasno razlikovno ime u odnosu i na HDZ i na SDP. Naše ime i naš politički projekt u startu se prema tim dvjema strankama ne odnosi kao prema jednom od potencijalnih partnera za neku sutrašnju koaliciju, kao što to u sebi nose sve druge politički relevantne stranke. I HDZ i SDP su od nas jednako daleko i to toliko da su one jedna drugoj bitno bliže negoli smo mi idejno bliski ijednoj od njih. Naše ime poručuje da smo u hrvatsko biće korijenski tako ucijepljeni kako je to nužno da bi obitelj imala svoje temelje u svevremenskim vrjednotama prepoznatim u neizbrisivoj tradiciji. S druge strane naše ime govori o iskrenoj socijalnoj dimenziji bez koje je obitelj nezamisliva. Naš projekt je nacionalno dublji od nacionalno dezorjentiranog površnog HDZ-a i socijalno svjesniji od socijalno iskorijenjenog SDP-a.

HRsvijet: Jeste li u stanju odmah u startu biti politički relevantna stranka za koju birači neće reći: ah, još jedna stranka kojoj se ne isplati dati glas, jer neće prijeći prag pa će se glasovi raspršiti?

IR: Osnovani smo 28. veljače 2009. godine, ali na lokalne izbore nismo htjeli izlaziti upravo radi toga da uzalud ne trošimo ime, a objektivno kao tek osnovana stranka nismo mogli ozbiljno pokriti cijelu Hrvatsku. A izlaziti na izbore u tek ponekoj općini i gradu nismo htjeli upravo zbog ranije spomenutog razloga da ne želimo čak ni dati poruku biračima da smo regionalno, a ne nacionalno potentna stranka. Preskočili smo i predsjedničke izbore, jer nismo ni tu željeli ono što su nam neki dobronamjerno savjetovali – iskoristiti priliku pa najaviti ime stranke preko nekog kandidata. No, ponavljam, mi nismo stranka koja bi ijednom jakom kandidatu najjačih stranaka, davala potporu radi umiljavanja zbog sutrašnje moguće koalicijske koristi. Niti smo stranka koja bi sama izlazila bez realnih šansi u besciljno trošenje novca i iscrpljivanja birača lažnim nadama. Tek smo na nedavnim splitskim kotarskim izborima (travanj 2010.) napravili mali izborni anketni test. Nakon samo jednog dana „kampanje“ i prijave 8 od 34 moguće liste (1/4 grada Splita) na tim smo kotarevima završili na četvrtom mjestu sa 6,01% dobivenih glasova (iza koalicije SDP-HNS sa 27,71%, HDZ-a s 17,37%, koalicije HGS-HČSP sa 13,91%). Sve druge parlamentarne stranke na tim su kotarevima završile iza nas, uključujući i HSS i HNS tamo gdje su izašle pojedinačno. Osim SDP-a i HDZ-a na tim je kotarevima samo još Kerumov HGS bio ispred nas (a on je ipak gradonačelnik). Ta splitska kotarska anketa (mi je ni ne uzimamo ozbiljnije nego kao anketu) pokazuje da već na prvim izborima možemo biti politički relevantna stranka koja prelazi izborni prag. I mi si ovime ne laskamo i lažno se ne zavodimo. Mi znamo da je to ozbiljan i iscrpljujući posao. Ali smo ga već isprobali. Usred zagrijavanja za predsjedničku kampanju odradili smo prikupljanje potpisa za referendum o hrvatsko-slovenskom razgraničenju (studeni 2009). Prikupili smo više od 200 000 potpisa, a to je brojka koju u sličnim kampanjama, bez medijske potpore kakvu su imali sindikati (tri tjedna svakodnevna prva vijest u svim medijima, dok smo mi jedva zadnjeg dana na nekoliko sekundi ušli na neke nacionalne televizije), ne bi izvukla nijedna stranka osim HDZ-a i SDP-a. Dakle, da odgovorim konkretno na vaše pitanje: naša politička platforma nije lokalna, jednokratna, sekundarna. Mi smo od Iloka do Savudrije, od Međimurja do Prevlake zainteresirani za novu, modernu, ali vrijednosno u sebe ukorijenjenu Hrvatsku. Da, glas za Obiteljsku stranku je danas (sadašnjost) glas za budućnost na temeljima, a ne bez temelja, dakle, bez prošlosti. To nije izgubljen i bačen glas.

HRsvijet: Zašto ste stranki dali ime po obitelji?

IR: Obitelj je temeljna mikrozajednica društva (u ovom slučaju države) kao makrozajednice. Društvo se statistički sastoji od pojedinaca, a država od građana, no u svojem stvarnom i realnom potencijalu društvo i država se temelje na obitelji. Kad ne bi bilo obitelji i kad bi se društvo i država temeljili isključivo na pojedincu kao gradivnoj osnovi, takva mi makrozajednica propala u jednoj generaciji. Pojedinac je „glasač“, ali obitelj je zapravo pravi „birač“ na izborima, jer gotovo svi biraju onakvo društvo kakvo žele ne samo za sebe kao sebičnog pojedinca, nego za svoju obitelj i najužu identitetsku zajednicu. Obitelj u viziji naše stranke nije pojam koji sužava, nego utemeljuje politiku. Svatko ima obitelj, ma kako ona u suvremenom svijetu bila razbijena Scilama i Haribdama modernih trendova. Osim toga, nakon potrošene podjele političkih stranaka na „lijeve“ i „desne“ (što je danas besmisleno), slijedi nova vrijednosna podjela između univerzalnih svevremenskih vrjednota (kakve zastupa Obiteljska stranka) i takozvanih „novih vrijednosti“ (oslonjenih na sveopći relativizam, nestalnost, identitetski „orjentacionalizam“ i promjenjivost). Obiteljska stranka tako i svojim imenom najavljuje novo doba političkih paradigmi. U tom smislu za nas su HDZ i SDP jednako daleko od onog što se zove briga za temeljne univerzalne vrjednote koje mi slijedimo (da, životno slijedimo, a ne tek deklarativno „zastupamo“).

HRsvijet: Predstavili ste stranku u Splitu i Zagrebu na način koji izbjegava populističke medijske fore i, suprotno tome, ide u izravan kontakt s biračem „oči u oči“, što je i, čini nam se, temeljni pristup Obiteljske stranke. Kakve su reakcije na Vaš osobni i kreativno osvježavajući pristup prema hrvatskim građanima?

IR: U vremenu kada su (možda i smisleno) birači iscrpljeni već i samim pojmom stranke, teško je javnosti predstaviti sada još neku novu sto i neku stranku. Ali to je i šansa za razgovor na ulici, jer su dominantni mediji došli do granice na kojoj više ne propuštaju u javnost ništa novo, nego samo recikliraju stare ponude, pa imamo traženje „trećeg puta“ na sve moguće načine miksanja starog trulog „voća i povrća“. Ali taj „napitak“ više nikoga ne osvježava. Taj „napitak“ oko sebe samo širi „smrad“ idejne trulosti. U takvom oblikovanom javnom mnijenju izlazak na ulicu nosi sa sobom rizik da vam birači ni krivom ni dužnom saspu u oči sve ono što bi sasuli tim „prvo“, „drugo“ i „trećeputašima“. Ali danas u Hrvatskoj kao novi projekt neće uspjeti onaj tko ima tisuće članova na programiranim skupovima, nego onaj tko dijeli jedini preostali slobodni prostor za necenzuriranu poruku: ulicu. Demokracija se tako, nakon više od dvije tisuće godina vraća „kući“ – na trgove i ulice. Ali ne na trgove i ulice kao mjesta jednosmjernog populističkog miting obraćanja masi, nego kao mjesta razgovora, prepirke, uvjeravanja „jedan na jedan“. Mi smo taj princip primijenili u nekim građanskim inicijativama, pa i u inicijativi MORE JE KOPNO. Budući da nismo imali javnu medijsku potporu onih „najjačih“, morali smo se na ulici i trgovima izboriti najprije za prepoznatljivost, pa onda za uvjerljivost i na kraju za prihvaćenost. Zadnjih nekoliko dana u gradovima u kojima smo se najsnažnije nametnuli više nismo mi tražili potpisnike zahtjeva za referendum, nego su oni tražili nas. Ali prvih dan-dva trebali ste izdržati omalovažavanja, osporavanja i odmahivanja ruke.

HRsvijet: Jeste li imali osjećaj da je hrvatski narod svjestan potrebe za jednom novom domoljubnom i državotvornom političkom opcijom i kolika je želja za tim?

IR: Na ovo ću pitanje odgovoriti najkraće moguće. Budući da je narod namjerno politički dezorjentiran i demoraliziran, uopće nije pitanje svijesti hrvatskog naroda. Narod je u političkoj nesvijesti i uspavanosti. On je na političkoj anesteziji koja ga drži u namjernoj „umrtvljenosti“, pa nije pitanje kolika je svijest naroda, nego kolika je svijest onih koji su ga spremni otrgnuti sa tog stola na kojem nad njim eksperimentiraju potrošeni politički modeli. Hrvatskom narodu već treba davati političko umjetno disanje. A to nije posao za mase, nego za vješte, pribrane, odgovorne, odlučne i hrabre.

HRsvijet: Iako je stranka relativno nova, članovi stranke su već dugo godina jako društvenmo angažirani kao i Vi osobno. Bili ste pokretač mnogih inicijativa poput spomenute pod nazivom "More je kopno", preko koje ste iskupili preko 200.000 potpisa protiv arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, Udruge "Glas roditelja za djecu"(GROZD), koja je u samo nekoliko mjeseci iskupila 20.000 članova (danas već i do 40.000) i pobijedila na državnom natječaju za Program zdravstvenog odgoja i obrazovanja 2007/08. godine, Udruge "Hrvatsko odgovorno društvo"(HOD), akcije oko prešućenih masovnih grobnica s kraja Drugog svjetskog rata u Zagrebu i brojnih drugih. Koji Vam je dojam ostao kroz sav taj rad i kreacije bolje Hrvatske i kojim poteškoćama ste se susreli na putu koje bi posebno istaknuli?

IR: Možemo otvoreno reći da SDP, HNS i vrijednosno njima slične stranke imaju svoje krilo nevladinog sektora s kojima izvrsno surađuju i javno se aktivistički nadopunjavaju. Javna je tajna da bez potpore tog dijela civilnog društva teško da bi onako suvereno pobijedili 2000. godine. Na taj civilni sektor dobro se nadograđuju i najutjecajniji mediji, odnosno novinari. I ja nikom od njih ništa ne zamjeram, jer oni za svoje ideje rade ono što misle da je najbolje. HDZ od početka nije ni s kim želio „dijeliti“ javni prostor, pa se nisu razvile nikakve ozbiljnije nevladine udruge koje bi pokrivale logično potrebnu protutežu u tom civilnom sektoru. Razne udruge vjernika to nisu niti mogu biti, jer ipak imaju (samo)ograničeno područje (makar ja ne vidim zašto ne bi pokrivale sva područja života s punim pravom na uvaženo javno djelovanje). No, vjerske udruge najjači mediji (kreatori javnog mnijenja) svjesno guraju na marginu ne prihvaćajući ih kao ravnopravni dio civilnog društva. Tu su zatim braniteljske udruge koje su također promatrane kao netipični dio civilnog društva (jer ih nemaju zapadne demokracije, kao da smo mi krivi što te zapadne demokracije nisu imale nametnuti rat kao i mi). Ujedno, veći dio braniteljskih udruga i udruga proizašlih iz Domovinskog rata pod određenim je patronatom HDZ-a, pa nisu ni osposobljene za neovisno sudjelovanje u temama civilnog društva (jer uvijek čekaju mig HDZ-a za ozbiljnije javne reakcije, što je postalo toliko providno da to više nitko i ne problematizira). I osobno sam surađivao s nekima koje nisu toliko pod kapom HDZ-a, pa sam vidio koliko im je teško otkinuti se od te javne „stigme“. U takvom odnosu snaga imate dakle jedno snažno organizirano krilo građanskih udruga kojeg čini marginalan broj članova, ali koje ima gotovo potpunu javnu kontrolu nad onim što se naziva „civilno društvo“ (i gotovo sva sredstva pod svojim rukama kroz ministarstva, državne i lokane razine, kao i višestruku potporu međunarodnih subjekata) i marginalizirane udruge koje HDZ koristi za svoje potrebe. U takvom odnosu „snaga“ potrebno je i krilo autentičnih, vrijednosno izvornih udruga utemeljenih na domoljubnim vrijednostima, ali kritički raspoloženih prema bilo kojem odstupanju od nacionalnih i općih interesa (opće dobro) na razini djelovanja izravnih političkih vlasti (bilo zakonodavne bilo izvršne). Zato su mnogi utemeljitelji Obiteljske stranke, pa i ja osobno, najprije djelovali na pokretanju nužno potrebnih udruga i građanskih inicijativa, te ih sada predali drugima i mlađima. Naravno, ne morate me uopće pitati koliko smo mi sredstava do države i lokalne samouprave dobili za razne svoje inicijative. Osim GROZD-ova programa koji je ciljano eliminiran iz škola, nikada nismo dobili ni lipe. Primjerice, dvogodišnje aktivnosti na proučavanju i javnom obznanjivanju masovnih grobnica i zločina partizana i komunista na kraju Drugoga svjetskoga rata (na što države bivšeg komunizma poziva i obvezuje nekoliko europskih rezolucija i dokumenata, uključujući i neke domaće dokumente) proveli smo bez ijedne kune iz bilo kojih domaćih i međunarodnim državnih izvora. Sve smo radili vlastitom žrtvom i minimalnim sredstvima donatora. Na svojoj strani imali smo samo maštu kako bez golemih sredstava javno prezentirati jednu tako važnu temu, da se o njoj donose i međunarodne rezolucije. Istodobnom, usred ulaska u recesiju, znamo s koliko su se državnih sredstava razbacivale neke razvikane udruge koje jedva imaju nekoliko članova, ali zato medijskog prostora u izobilju.

Prema autentičnim autohtonim udrugama hrvatska se država (zapravo, treba otvoreno reći, HDZ na vlasti) ponaša maćehinski, a prema raznim uvezenim i liberalno agresivnim i više nego majčinski, da ne kažemo sluganski. Istodobno, udruge osnovane za stvarno poboljšanje života u Hrvatskoj nesebično rade za Hrvatsku bez državne potpore, dok kojekakve „tužibaba“ udruge falsificiraju „percepcije“ o koječemu u Hrvatskoj uz obilnu financijsku potporu te iste države (opet valja jasno reći, uz potporu ili ulizivanje – svejedno – HDZ-a). Zar vam ne djeluje krajnje licemjerno da ova Vlada s više od tri milijuna kuna plaća spomenik podignut ne zna se kojim ustanicima (četnicima ili komunistima, ili, što je točnije, i jednima i drugima) u Srbu (za, između ostaloga i pokolj više stotina nenaoružanih hodočasnika upravo na dan toga ustanka), a onda ista Vlada potiče prikupljanje dobrovoljnih priloga građana za spomenik braniteljima u Kninu. Malo je reći da je ponašanje nekih na vlasti sramotno, nego valja biti precizan: to je za psihijatrijsko promatranje nekih koji sudjeluju u vođenju ove države. Uostalom, dok sudbene vlasti provode istrage u kojima se neki terete za milijunske koristi (a mediji otvoreno govore o prelijevanju sredstava u HDZ), jedan je ministar pod istragom, bivši predsjednik Vlade na „malo vitra“ negdje sa strane, a svi drugi odjednom „zagriženi protivnici“ i same pomisli na korupciju, vode i stranku i Vladu „čisti ko suza“. A kad pogledate snimke od prije godinu dana vidite kako su se te današnje „nepotkupljive veličine“ pokornički ulizivale „šefu“ s kojim danas ni kavu ne bi popili. Oni koji su ga do jučer gledali kao božanstvo (još jednom pogledajte ne tako davne snimke) sada su „hrabri borci“ za čišćenje svega truloga i korumpiranoga oko sebe. I naravno, oni da bi bili korumpirani – ni da bi!? Oni da bi vukli trag do „malo smrada“ (ili „vitra“ – svejedno)! Ni da bi! Oni su i onda na sva usta vikali o svemu o čemu se sada pokreću sudski postupci – samo ih kamere nisu željele snimati – trebali bismo valjda povjerovati. Oni su na tragu one „to gore po činjenice“, ako se jučerašnje činjenice ne slažu s njihovim današnjim redizajniranim ponašanjem. Nekima je to dobar marketing i vrhunski „spin“, a ja spadam u one staromodne kojima je to samo obična psihijatrija.

HRsvijet: Ovih je dana u javnosti odjeknuo komentar glavnog urednika "Glasa Koncila", mons. Ivana Miklenića, koji je javno prozvao ljude iz dvije vodeće hrvatske stranke te njihovo djelovanje nazvao "antihrvatskim". Miklenić je zatim pozvao sve građane da se učlanjuju u "male državotvorne stranke", koje će raditi, umjesto po diktatu stranih centara moći, u interesu hrvatskog naroda.  Ima li ovaj Miklenićev poziv na preslagivanje političkog poretka i stranačkog oligopola u Hrvatskoj veze s vizijom Obiteljske stranke i kakva je općenito Vaša suradnja s projektima Katoličke crkve?

IR: Glavni urednik Glasa Koncila zapravo, prema spomenutom komentaru, jednostavno želi da se Hrvatska iščupa iz postojećeg političkog zagrljaja koji je dugoročno guši. Naravno, odmah ćete naći komentare smije li se „Crkva“ miješati u politiku ili ne smije, i to od onih koji ili ne razumiju ili građanima ne žele objasniti ni što je Crkva, ni što je politika ni što je „miješanje“. Mi posao koji nas čeka razumijemo bez obzira na koga se u komentaru mislilo i je li se uopće mislilo na neku konkretnu novu malu stranku ili načelno na onu koja odgovara duhu novog vremena. Sve ovo što sam dosad rekao kao i naše prethodno djelovanje na tom je trgu. A što se tiče suradnje s Katoličkom Crkvom, mi smo i tu na nekim drugim razinama u odnosu na one politikantski plitke vode koje se sažimaju u pitanje-odgovor: „Hoće li vas Crkva podržati?“. Mi smo kroz niz udruga i građanskih inicijativa s Katoličkom Crkvom i svim većim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj (što ne valja ispustiti iz vida) bili suglasni u vrijednosnim pogledima na neka temeljna etička i društvena pitanja. I to je naša suradnja sa svim društvenim subjektima koji tvore isti civilizacijsko-vrijednosni krug. Mi ni u kom slučaju sutra ne želimo međusobno iskorištavanje između nas i vjerskih zajednica, nego zajedničko služenje općem dobru, hrvatskom narodu i hrvatskim građanima. Zdravstveni program udruge GROZD (u kojoj smo neki sudjelovali, ali je danas neovisno vode oni koji nisu obvezani nikakvom pripadnošću Obiteljskoj stranci, iako smo i dalje vrijednosno na istim „frekvencijama“) podržale su uz Katoličku crkvu još tri vjerske zajednice među kojima i Islamska zajednica i Srpska pravoslavna Crkva. Ista suglasnost u vrijednosnim pozicijama bila je i oko Zakona o suzbijanju diskriminacije i tumačenja Deklaracije o ljudskim pravima (peticija POTPISUJEM DEKLARACIJU u kojoj je prikupljeno više od 200 000 potpisa u prosincu 2008. godine – tako su naši članovi dvaput u godini dana vodili i sudjelovali u akcijama koje su premašile brojku od 200 000 potpisa građana, što spada u vrh svih peticija u dvadeset godina hrvatske države). Posljednje spomenute aktivnosti podržalo je devet najvećih vjerskih zajednica u Hrvatskoj. Novost naše političke vrijednosne platforme je i u tome, ako baš hoćete da vam najzornije prikažem naš odnos prema vjerskim zajednicama, što smo mi dugoročno vrijednosno bliže biračima koji nacionalno pripadaju srpskoj, a vjerski pravoslavnoj zajednici, negoli je tim biračima blizak ateisti ili agnostik Milorad Pupovac. Uostalom, u trenutku kad je njegova opcija podržavala Zakon o suzbijanju diskriminacije, Forumov umjesto GROZD-ova programa i druge vrijednosno jasne ponude, on je bio na suprotnoj strani u odnosu na onu na kojoj smo bili i mi i Srpska pravoslavna Crkva. Sad izvucite paralelu između Katoličke Crkve i ponašanja HDZ-a i vjernika u njemu koji su kukavički digli ruke za sva gaženja vrijednosti koje smo tada branili i mi kroz građanske inicijative i Katolička Crkva (i prije i nakon toga).

HRsvijet: Na hrvatskoj političkoj sceni u tijeku su preslagivanja pred jako važne, a od onih povijesnih, i dosada možda najvažnije parlamentarne izbore. Kako komentirate izjavu Miroslava Tuđmana, u kojoj on najavljuje moguću suradnju s HDZ-om ukoliko se prekine "detuđmanizacija" i što bi preporučili biraču ukoliko dođe do te suradnje?

IR: Ne može HDZ „povratkom“ prvom svojem i Hrvatskom predsjedniku ujedno i vratiti sve što je nanio Hrvatskoj posljednjih godina. Taj bi „povratak“ iziskivao i popravljanje štete, a HDZ za to niti ima snage niti ima volje. Jer kad bi je imao morao bi se cijeli vrh ispisati iz stranke ili prijeći u obične članove predajući kompletno vodstvo stranke drugima. Ima li HDZ za to snage i iskrenosti? Nema. Ostaje samo predizborni maskenbal. Bit će mi jako žao ako obitelj Tuđman prihvati podržati taj maskenbal, bez stvarnog HDZ-ova povratka državotvornoj odgovornosti. Hajde, neka tijekom jeseni, kulturno, bez rušenja i bagera, izmjeste spomenik u Srbu u neki povijesni muzej. Hajde, neka ukinu Zakon o suzbijanju diskriminacije po kojem se danas u Hrvatskoj sudi prvoj vjeroučiteljici. Hajde neka uvedu GROZD-ov program u osnovne i srednje škole bez obzira na količinu galame koju će proizvesti marginalne agresivne udruge koje su svojedobno podmetnule Hrvatskoj i lažno pismo europskih parlamentaraca. Hoće li išta od toga iskreno učiniti „pokajnički HDZ“. Neće. Ponavljam: preostaje tek predizborni maskenbal.

I ja sam bio s prof. Miroslavom Tuđmanom, ako baš hoćete. I ne samo ja. Danas više nije pitanje ideš li s nekim jer ćeš dobiti neku poziciju i ući u Hrvatski sabor ili ideš s nekim jer ne prodaješ svoj ugled. A HDZ je svjesno sudjelovao u rušenju ugleda prezimena Tuđman. HDZ ne može vratiti ugled obitelji Tuđman, jer bi Franjo Tuđman i danas pobijedio cijeli HDZ sebi nasuprot. Ali Franjo Tuđman neokaljana ugleda, a ne Franjo Tuđman podvijena repa zbog malo milosti lažno raskajanoga HDZ-a. Takav „povratak“ u takav HDZ, obitelji bi Tuđman oduzeo simpatije upravo onih (većinski preostalih!) koji se nisu odrekli Franje Tuđmana ni kad ga se HDZ odricao na svakom koraku i pred svakim testom koji im je pred nos stavila neka domaća ili međunarodna „ispitna komisija“.

Ali nije tu sve. Neki mediji ovih dana nagađaju da bi HDZ pred sljedeće izbore mogao izvesti i prvog osumnjičenika za partizansko-komunističke zločine s kraja Drugog svjetskog rata. Ni to nije iskreno. Mi smo dvije godine radili na tim pitanjima (a dio mlađih članova nastavit će to i dalje), ali nitko iz tog HDZ-a nikada iskreno nije javno ozbiljno podržao istraživanja masovnih grobnica i zločina s kraja rata. Uostalom imali su godina i godina da to pitanje zakonodavno urede, a oni su nakon četiri godine skrivanja po saborskim hodnicima sada, pred izbore, našli vremena da napokon stave na stol Zakon o masovnim grobištima. Sve što žele je jedna epizodna priča u kojoj će odjednom pokazati svoje nacionalne „mišiće“ i poslije tog izbornog „spina“ zaboraviti na tu temu iduće četiri godine. Takav fenomen je već poznat i stručno se naziva deja vu.

Treća točka HDZ-ova „kajanja“ usmjerena je na vjernike. I to su neki dan objavile jedne naše dnevne novine. Odjednom se netko sjetio da bi u Hrvatsku sljedeće godine mogao doći Papa Benedikt XVI. Ako dođe dva mjeseca poslije izbora, bez obzira tko pobijedio, to će biti (osim pastoralnoga dijela) i s državne strane nezlorabljen posjet. Ako dođe dva mjeseca prije izbora to će biti, nažalost, u državnom smislu posjeta, nečiji predizborni ulog. Ako znamo čiji i ako znamo da bi on služio još jednom pokušaju jeftinog ostanka na vlasti, onda bi pogubnost za hrvatsko društvo bila nemjerljivo veća nego da Papu ipak dočekamo s godinom dana „kašnjena“. To „kašnjenje“ bit će iskrenije i dublje proživljeno u hrvatskom narodu, posebno među vjernicima.

Prethodno ste pitali kakav je naš odnos prema Crkvi. To što sam maloprije rekao, to je upravo razlika. Nas ne zanima površni formalni „spin“, nego poštivanje vjernika u sadržaju njihove vjere. A on se poštuje kroz sukladnost zakona s uvjerenjima vjernika, a ne kroz zakonodavnu shizofreniju s jedne strane a formalno fotografiranje s druge strane.

U jednoj poznatoj biblijskoj slici, izgubljeni se sin vraća svojem izvoru spreman primiti kritiku i raditi kao sluga u svojoj staroj „kući“ da bi popravio svoje prethodne čine. HDZ se vraća svojim izvorima koje je protratio ne da bi radio na vraćanju blaga koje je iz nacionalne kuće „proždro s bludnicama“ ovoga svijeta, nego da uzme i onu drugu polovicu koja je ostala još nedirnuta u „kući“, pa da i nju „zapije“ s domaćim i međunarodnim „pajdašima“. I to je ono u čemu ga treba spriječiti. Pred iduće parlamentarne izbore hrvatski će se birači dijeliti samo u dvije skupine: onu koja želi nastaviti „tulumariti“ po starom i onu koja želi nacionalno otrježnjenja ma kakvo nas iznenađenje čekalo kad nakon izbora objelodanimo „stanje nacije“. Tko što voli, nek izvoli!

HRsvijet: Na pragu smo Europske unije. Kakav je službeni stav Vaše stranke oko "gorućeg pitanja" ulaska u europsku integracijsku politiku?

IR: Nedavno je bilo jedno istraživanje među srednjoškolcima. Rezultat je bio 50:50%. Uza sve političke napore da se kaže kako je to pitanje apsolvirano i kako nema nijedne realne političke opcije koja bi o tom pitanju imala suprotno mišljenje, uza svu medijsku jednostranost, kako to da u hrvatskoj javnosti, i među biračima i među mladima, taj postotak nije bitno drukčiji od omjera 50:50%? U Hrvatskoj je stoga potpuno bespredmetno izraziti o tome ikakav decidiran stav, kad ionako nitko o tome (pa ni saborski zastupnici koji kao po onoj Chaplinovoj traci odrađuju svoju smjenu dizanja ruku) nema nikakvog pojma. Što vam tko danas argumentirano o tome zna reći, a da je to relevantno prezentirano u javnosti? Obiteljska stranka želi upravo to. Želimo izvjesni time out u kojem će građanima biti službeno predstavljeno sve bitno oko pristupanja s jedne strane, a preko javne televizije zajamčeno omogućena otvorena i „za“ i „proziv“ ravnopravna rasprava o konačnoj odluci ulaska ili ne-ulaska s druge strane. Tada slijedi istinski referendum. S pretenzijom da on svakako bude odrađen na većinskom uzorku. Samo u tim i takvim uvjetima neće biti nikakvog muljanja i zapravo neće biti riječ o odluci političke vrhuške umjesto naroda. Kome nije u interesu da se pred građane stavi sve bitno što smo u tijeku „pregovora“ (koji to nisu, nego su prilagođavanje) bili obvezni, a što nismo bili obvezni prihvatiti (a prihvatili smo)? Eurospkoj uniji? Zar ona nije za veću demokratizaciju i informiranje svih građana-državljana-birača? Hrvatskim vlastima i kvazi-oporbi? Iz kojih interesa? Objavljivanje svih relevantnih procesa oko pristupanja u EU i nakon toga referendum s punom odgovornošću (a ne „d.o.o. referendum“ kakav je sada predviđen), spada u onu jedinu dvojbu: „tulumarenje“ ili otrježnjenje.

HRsvijet: Kako ocjenjujete dosadašnji rad predsjednika Ive Josipovića?

IR: Glasovao je protiv hrvatsko-slovenskog Sporazuma o arbitraži, a samo nekoliko dana nakon preuzimanja predsjedničke funkcije odgovorio je Građanskoj inicijativi MORE JE KOPNO da se on priklanja pozicijama Vlade, jer ga na to obvezuje suradnja s Vladom. Smiješno i netočno. Gdje je nestalo ono poznato „biti korektivni faktor“ i „ne sva jaja u istu košaru“ što je toliko puta kao mantru ponavljao njegov prethodnik. Po tom pitanju sadašnji je predsjednik bio pragmatik. Zbog glasova birača bio je protiv, jer je to tada „tržišno“ više vrijedilo, a odmah nakon „utrženih“ izbora prešao je na drugu stranu, jer sada je to isplativije, biti povezni „faktor“ u „regiji“. Dakle, ocjena: nedosljedan.

HRsvijet: I za kraj, pošto Vaša stranka nosi "obiteljsko ime", zanima nas Vaša vizije jedne hrvatske obitelji, u slučaju da je Vaša stranka pobijedila na izborima i vladala četiri godine hrvatskom državom. Što dakle hrvatske obitelji mogu očekivati dajući svoje glasačko povjerenje "Obiteljskoj stranci"?

IR: Vraćam se jednom od prvih odgovora. Obitelj je temeljna mikrozajednica svakog društva, pa tako i Hrvatskog. Bogatstvo nacije nije u zbroju bogatstva pojedinca, nego se mjeri snagom njezinih obitelji. Snažna obitelj daje snažno društvo. Zato će se mjere ekonomske politike usmjeravati na snagu obitelji. Obitelj (manja ili brojna) kao takva žurno mora biti maknuta iz kategorije socijale u kategoriju jedenog od društvenih, pa i ekonomskih temelja jake države. Socijala treba biti zaista samo mali rubni dio, to jest samo one obitelji koje zaista nemaju radno sposobnog nijednog člana. Obitelj inače ne smije biti bez barem jednog zaposlenog i pravedno i dostatno plaćenog člana koji priskrbljuje razinu onog što neki zovu „obiteljskom plaćom“. Isto tako – obitelj je mjera odgoja, a ne da izvanobiteljske ustanove diktiraju kakav odgoj treba biti, a još manje da uopće mogu i smiju preodgajati djecu u odnosu na obiteljski odgoj. Obitelji u njezinim suvremenim problemima (gubitak vremena jedni za druge) treba maksimalno pomoći da ostane na okupu kad god je to moguće, a ne sve činiti da je se još više atomizira „huškajući“ jedne članove na druge. Obitelj je najbolje mjesto i za dijete i za starca (i sve druge uzraste), ma što neki o tome mislili. Ulaganje u kvalitetu obitelji je najisplativija društvena, a na kraju i ekonomska, investicija. Hrvatska još ima šansu biti među bogatijim europskim državama, ako ne proda najvrjednije „obiteljsko srebro“ koje još uvijek ima – obitelj samu. A i tu su neke „licitacije“ pod ovom vlašću (pozicije i opozicije) već najavljene. Obiteljska stranka, ako to birači žele, umjesto korumpiranog „kumstva“, hrvatskim će državljanima (u zemlji i izvan nje) vratiti dostojanstvo biti članom naroda koji je tako mali da se gotovo svi poznajemo, a da to nije odmah znak za korumpirajući krimen. Briga za svaku obitelj, a ne za tek neke. Briga za svu mladež, a ne samo „zlatnu“. Tako će izgledati Hrvatska u kojoj Obiteljska stranka bude služila u najvišoj politici.

HRsvijet: Razgovarate li i s nekim drugim strankama ili politički poznatim pojedincima oko zajedničkog izlaska na sljedeće parlamentarne izbore?

IR: Razgovaramo s onima koji nisu bahati pa da na druge gledaju s visoka i onima koji nisu ucijenjeni pa da na druge moraju gledati spuštene glave. Sa svima koji, iskreno „oči u oči“, žele bolju, novu i biračima odgovornu hrvatsku vlast, razgovaramo i spremni smo razgovarati, ne stavljajući ni sebe u podređen ili nadređen položaj.

Razgovarao: Goran Majić

IVICA RELKOVIĆ – ŽIVOTOPIS

Rođen u Davoru 1. listopada 1964.

U Zagrebu završio srednju medicinsku školu. Apsolvirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1987/88. godine.

Tijekom Domovinskog rata bio 113 dana u srpskom zatočeništvu (od 1. listopada 1991. do 22. siječnja 1992.). Pušten bez razmijene, uz obećanje upravitelja logora da će pustiti i razmijeniti sve preostale zatočenika, što se i dogodilo 3. ožujka 1992.

Oženejn je i otac troje djece. Živi i radi u Zagrebu.

Trenutačno je predsjednik novoosnovane Obiteljske stranke.

Ivica Relković je autor osam knjiga.