DOKTORSKA DISERTACIJA O FENOMENU MEĐUGORJE

Međugorska poruka u svjetlu Svetog pisma, crkvenih otaca i Drugog vatikanskog sabora, te u odnosu na Lurd i Fatimu.

od Brat Magarac, 6. rujan 2010 u 1:58

Prof. dr. Mark Miravalle, profesor teologije i mariologije na Franjevačkom Sveučilištu Steubenville (SAD)

Prof. dr. Mark Miravalle, profesor teologije i mariologije na Franjevačkom sveučilištu Steubenville (SAD) je stalni đakon, oženjen čovjek, otac osmero djece. Ubrzo nakon početka ukazanja, dok je radio na svojem doktoratu u Rimu, došao je u Međugorje da ispita događaje.

31. svibnja 1985. U Rimu uspješno sam obranio svoju disertaciju o međugorskoj poruci. Podnaslov je bio: Međugorska poruka u svjetlu Svetog pisma, crkvenih otaca i Drugog vatikanskog sabora, te u odnosu na Lurd i Fatimu.

U to sam vrijeme mislio da bih cijeli svoj život mogao provesti govoreći o Međugorju, ali mi je jedan isusovac savjetovao da ću za Međugorje učiniti mnogo više ako budem profesor na nekom poznatom sveučilištu. Prihvatio sam njegov savjet i počeo predavati na Franjevačkom sveučilištu Steubenville. Tamo već 21 godinu predajem teologiju i mariologiju.

Postoji određen strah u svezi sa svime što se tiče privatnih objava, katkada i nedostatak razumijevanja stajališta Crkve o privatnim objavama. Upravo čitam što je Papa Benedikt XVI. napisao o proroštvu i privatnim objavama. Divno povezuje razboritost u svezi s prenesenim porukama, i otvorenost Duhu Svetomu, proroštvima i nadnaravnim zahvatima. Na primjer u Fatimi: mjesnom svećenstvu je bilo zabranjeno dolaziti u Fatimu od 1917. pa sve do priznanja 1930. U međuvremenu, deset godina prije priznanja Fatime, dvoje vidjelaca je umrlo, a Ivan Pavao II. je proglasio blaženima to jedino dvoje djece u povijesti koja nisu bila mučenici, zato što su živjela privatnu objavu prije nego što ju je Crkva priznala! To nam kaže da je stav Crkve razboritost, ali i otvorenost Duhu Svetomu.

Moraju li vidioci biti sveci?

Što biste rekli o svetosti vidjelaca? Često čitamo o raznim vidiocima u prošlosti, ali doista ne znamo mnogo o njima. Informacije o njima su veoma „filtrirane“. U naše vrijeme, međugorski vidioci su izloženi oku javnosti cijeloga svijeta… Što je s njihovom svetošću?

Kad ispitujemo vidioce, moramo se opet vratiti kriterijima autentičnosti koje nam daje Crkva. Od nekog vidioca Crkva ne zahtijeva svetost. Crkva traži osnovni integritet od trenutka kad su ukazanja počela. Postoje slučajevi vidjelaca i svetaca koji su imali vrlo svjetovnu prošlost. Ima slučajeva svetaca i vidjelaca koji prije ukazanja nisu živjeli životom koji svjedoči za evanđelje.

Sveti Augustin?

Naravno, i mnogi drugi. Marija Magdalena, Matej carinik! Ne bi bilo pošteno da se od međugorskih vidjelaca traži više od onoga što je Isus tražio od svojih apostola! Od vidjelaca se traži da žive osnovnu autentičnost i osnovni integritet, ali neka posebna svetost se ne traži da bi se priznala autentičnost ukazanja. Na primjer, jedan od vidjelaca u Knock-u u Irskoj napustio je Crkvu poslije ukazanja jer se posvađao sa svojim župnikom! Na samrti je rekao: „Ukazanja su bila istinita“, i „Još se uvijek ljutim na župnika“! Isto je tako dobro poznato što je sveti Ivan Vianney rekao o vidiocima iz La Salette: „To ne može biti autentično, jer mi se ne čini da vidioci zrače svetošću“. No, čim je Crkva priznala La Salette, sveti Ivan Vianney je promijenio svoje stajalište i rekao: „Prihvaćam što Crkva kaže“. Dakle, krajnji kriterij autentičnosti ne zasniva se na svetosti, nego na integritetu i iskrenosti vidioca. Dodao bih da osobno smatram kako su međugorski vidioci izuzetno velikodušni u davanju svog privatnog života za Gospu. Mislim da su iskreni i da to govori u prilog autentičnosti. Nema zabluda, govore jasnim i prizemljenim tonom. Ne pokušavaju nikoga impresionirati. Kod njih me se najviše doima njihova autentičnost.

Mnogi hodočasnici, i mnogi katolici općenito bi voljeli da vidioci budi njihovi mali idoli. Međugorski vidioci to odrješito odbacuju.

Kod autentičnih ukazanja uvijek postoji opasnost da se razvije neka pobožnost prema vidiocima. Odgovornost za to ne snose u prvom redu vidioci, osim ako ne čine nešto da bi to izazvali. Tako nešto ne vidim u Međugorju. Ako se i dogodi da ljudi vidioce stavljaju na postolje, mislim da treba ispitati da li vidioci upućuju na sebe ili na Isusa, na Euharistiju, na Gospu. Jedna je žena jednom rekla Padre Piju: „Moram priznati da vas možda previše volim“. On joj je odgovorio: „Idi u miru, ti zapravo ne voliš mene, nego Isusa“. To je u krajnjoj liniji pitanje srca. Vidjelac je Božje oruđe. Sveti Benedikt je rekao: „Ja sam Božje oruđe. Kad obaviš svoj posao sa mnom, stavi me u kut“. To bi trebao biti stav vidjelaca i svih ljudi koji prihvate poruku.

/izvadak iz razgovora 10.01.2008./

Crkveni kriteriji razlučivanja

Možete li ponoviti koji su Crkveni kriteriji razlučivanja?

Kad Crkva proučava neka ukazanja, ona proučava tri područja:

1. Sadržaj poruke. Je li poruka u skladu s vjerom i učenjem Katoličke Crkve? Upravo to je bila tema mog doktorata: dokazati da nema nijedne međugorske poruke koja bi na bilo koji način bila u sukobu sa službenim naučavanjem Crkvenog naučiteljstva. Pročitajte poruke i vidjet ćete tri riječi koje se ponavljaju više od drugih: Mir, Ljubav, Molitva. To je zdrava, pravovjerna katolička poruka, otvorena svim ljudima.

2. Drugo što Crkva ispituje je sam fenomen ekstaze vidjelaca. Međugorske vidioce ispitala su dva liječnička tima: jedan sa sveučilišta Montpellier iz Francuske i jedan iz Milana iz Italije. Njihovi zaključci bili su da su vidioci u doticaju s nekim bićem koje se nalazi izvan njihovog prostora i vremena, i isključili su bilo kakvu halucinaciju.

3. Crkva ispituje duhovne plodove oslanjajući se na Isusove riječi: „Stablo ćete po plodovima prepoznati“. Crkva traži trajne duhovne plodove, ne neko površno obraćenje, nego povratak Crkvi nakon 40 ili 50 godina. Pogledajte samo redove za ispovijed! Koliki biskupi, svećenici i redovnici su hodočastili u ovo mjesto! Vidi se povratak molitvi i sakramentalnom životu Crkve, u Međugorju više nego na ikojem drugom mjestu ukazanja našega vremena. Redovi za ispovijed, odlazak na Misu, molitva krunice. To je čvrsto svjedočanstvo koje se oslanja na Sveto pismo da doista Isus šalje svoju Majku u Međugorje. Jednom je netko rekao, „Ako se iza Međugorja krije Sotona, onda je to najveća pogrješka koju je ikad počinio“.

Prema kriterijima koje je Crkva objavila 1978. god., Međugorje dakle na sve ove tri razine ima najviše moguće ocjene s teološkog i sa znanstvenog gledišta.