MARIO BILIĆ: OČEVIM STOPAMA

Nebo je vedrije za jednu krošnju i modrije za četiri 
oka:
posjekoše stablo naših sastanaka. 
Ruko, ne ponavljaj priču!
Jer, mladice izniču i korijen ih obnavlja. 
A ljubav se ponavlja ...

Priča, koju smo započeli u četrnaestoj, ni danas 
se nije završila... Pamtim Te po uzastopnim
odlascima: pokušajima da me zaboraviš -
ne vidiš, ne čuješ i ne prepoznaješ... među godinama. 

Pred očima mi je ono zubato vrijeme kad si, ljubeći
se, napuštala moje dječaštvo. Moje snove: sreću 
u nama i budućnost pred nama.

Jer, znala si da ću dopasti rana ako jednom odeš, 
ako se ne vratiš i ako zaboraviš. I da ću, jednom, bez 
Tebe, osim listopadske pobožnosti, proniknuti
i u ljepotu listopadske kiše... jesensko lišće moje! 

I kako ću paliti svijeće na našim oltarima: da ne 
dadne Bog sumnju, da učvrsti vjeru. pokaže smisao i... 
sklopi nam ruke.

Dogorjele su svijeće na oltarima dragih nam 
svetaca, a ja nisam palio nove. Jer: ostao sam stari 
lakrdijaš u pustom cirkusu. I nimalo izbavljen od 
izgaranja pred Tvojom slikom Izgona. Vjeran.
A kako sam slušao riječi nerečene? One koje ni 
Misao nije mogla dozvati u Tvoje misli?

Osluškivao sam ritam otkucaja svog srca i tražio 
Te. A kada sam Te pronašao negdje na neistraženom 
prostoru duše, sklopio sam ruke na molitvu u ime 
prošlosti: da se ne ponovi ona zla misao da pođeš 
valjanim putom. I da se ne okrećeš, makar me zaista 
nikad više ne vidjela.

Molim Te, pred polazak ne gasi voštanicu 
na prozoru svoje sobe. Neka je svjetlo putniku-prolazniku 
u mrklinama. Da je Nada, iako varljiva, onima koji 
prolaze. Da ih obasja svjetlo Tvoga doma...

A odlazak Najmilije bijaše da ne zaboravljaš. Da ne 
ostavljaš. I moj odlazak za Tobom u jedno jasno jutra 
uz priziv predaka.
Očevim stopama. 

Mario BILIĆ