FRATRI I POLITIČKI LONAC
OSVRT MATE LOGARE: Fratri i politički lonac
Politika je za svećenika uvijek bila i bit će sklizak teren. Po naravi stvari, svećenik je poslan svim ljudima: onima s kojima se slaže, ali i onima s kojima se svjetonazorski razilazi. Stoga svećenik mora dobro paziti da oprezno iznosi svoje stavove, a posebno da svoju političku ideju i ideologiju ne prodaje pod plaštem evanđeoske angažiranosti. Razboritost mu ne dopušta da političke neistomišljenike svrstava u kategoriju nekih „nižih“ kršćana. Unatoč svemu tome, svećenik ne može pobjeći od politike i nema pravo na to. Isus je vrlo vješto izbjegavao politička strančarenja u svoje vrijeme, ali nije izbjegavao politička pitanja (pitanje o porezu, spominjanje pobunjenika koje je Pilat pogubio itd.). Politika je dio naše stvarnosti i svećenik nema pravo pobjeći od toga, posebno od njezine dimenzije nacionalnih interesa i socijalne pravde. Da se Crkva nijepolitički angažirala u vrijeme talijanizacije, mađarizacije, islamizacije ili društvene ateizacije, naša bi povijest nesumnjivo drugačije i nepovoljnije izgledala.
Na kraju krajeva, pravo na mišljenje i izražavanje mišljenja (pa i o politici) je dio ljudskih prava kojih se kao svećenik nisam odrekao i ne pada mi na pamet nekome dopustiti da mi ih ograniči. Pogotovo ne volim pokorno slušati kada me vjeri i evanđelju, te onome što bih ja trebao propovijedati poučavaju ateisti u tekstovima koji počinju riječima: „Crkva bi trebala…“, što je postala sve prisutnija praksa. Takve sugestije ozbiljno shvaćam samo od svojih vjernika i onih koji su ih spremni izreći jasno, sa imenom i prezimenom, ne krijući se iza pseudonima na Internet-forumima. Svatko razborit zna da ne vrijedi ona otrcana fraza „nije važno tko kaže, nego što kaže“. Važno je u tekstu ili izjavi i tko, i što i kada i kako i gdje kaže. Tek poznajući te okolnosti može se procijeniti namjera i domet izrečenog.
fra Luka Markešić
Oni koji me poznaju, mogu znati da ne pripadam kategoriji svećenika koji ručaju sa diplomatima i večeraju sa ministrima, nisam među onima s kojima će se političari željeti uslikati, niti će mi strana ambasada platiti primjerice put u Ameriku. Moj istup neće nekome donijeti političke bodove. Ako sam vani na večeri, vjerojatno će to biti na Čeveljuši sa studentima ili radnicima koji nemaju veliko političko značenje niti bog-zna-kakve utjecajne veze. Činilo mi se to potrebnim spomenuti da se ovaj komentar ne shvati kao izraz osobnog interesa ili samo-obrane. Ipak, ne zamjerim onima koji čine drugačije. Svatko u savjesti ima pravo izabrati svoj način rada i razmišljanja. Svatko ima pravo (uključujući svećenike) na mišljenje i o političkoj budućnosti BiH, neovisno želio jačanje te države, njezin raspad ili nešto stoto. Zato se i nisam pretjerano bavio političkim temama u svojim komentarima na radiju dok sam imao redovitu emisiju niti u pisanim osvrtima. A nisam želio ni ulaziti u polemiku sa nekim svojim kolegama svećenicima, da ne izgleda da smo i sami između sebe podijeljeni. No zadnja polemika Lučić-Šarćević-Lovrenović, kao i politički angažman fra Petra Jeleča mi ne dopuštaju da odšutim neke stvari budući da neki mediji (gle čuda, uglavnom oni koje kontroliraju Bošnjaci) stvaraju dojam da je njihova politička linija humanističkija, kršćanskija ili plemenitija nego ostale.
Ka prvo, moja politička uvjerenja su bliska desnom svjetonazoru. Ne krijem da ne zastupam niti obožavam „multi-kulti“ politiku. Gdje je god ona uhvatila maha čini mi se da nismo daleko dogurali. Govoriti da je taj pristup održao Hrvate u Bosni je logički besmisleno. Naime, u Bosni mi više nismo realni politički faktor. Nismo to bili ni prije zadnjega rata. Hrvatstvo u Bosni nije očuvano. Očuvani su dijelovi. Imamo povijest i spomenike, ali gdje nema ljudi – nema ništa. Ne tvrdim da bi drugačiji politika bosanskih fratara ili stranačkih čelnika donijeli bolje rezultate. Ali sadašnje tvrdnje fra Ivana Šarčevića koji idealizira vlastiti politički pristup i pristup njegovih istomišljenika jednostavno ne drži vodu. Do danas mi je teško „progutati“ fra Ivanovu i ne samo njegovu, podršku onoj nelegalnoj „Alijansi“ koja je spletkama Visokog predstavnika nelegitimno prisvojila vlast protiv volje naroda. To mi je bilo ispod svakog ljudskog i moralnog kriterija. Uzurpaciju vlasti, bar ja mislim, nemamo pravo podržati, pa makar se slažemo sa uzurpatorima. Politički izleti sa Demokratskom alternativom Rame koju narod nije podržao, iako su joj u vrhu bili i fra Ivan Šarčević, fra Luka Markešić i fra Mirko Filipović, nekima očito nisu bili dovoljna pouka.
fra Mate Logora
Drugo, teško je izbjeći dojam da spomenuti dio bosanskih franjevaca nama Hercegovcima pokušava nametnuti kompleks krivnje kao da smo mi krivi za tragediju bosanskih Hrvata. Niti to osjećam, niti želim da mi to netko nabacuje. Uostalom, nije li Hercegovina ostala dio ove države upravo zato što je Tuđman želio spasiti bosanske Hrvate?
Alija Izetbegović nije krio da je ponudio pripojenje Hercegovine Hrvatskoj. S te strane je Hercegovina žrtvovana tuđim interesima. Ne treba biti vrelo mudrosti pa vidjeti da je bilo pogrešaka u političkom pristupu i od strane bosanskih i hercegovačkih fratara. Ali stvarati dojam da su bosanski franjevci bili mirotvorci a hercegovački, eto, nacionalistički huškači, je zločesto i neistinito.
Treće, ne osjećam krivnju ni zato što je Hercegovina primila dio bosanskih izbjeglica koji su ostali tu živjeti. Možda bi se i poneka moja subraća bosanski franjevci mogli zapitati ima li tu njihove krivnje. Sami znaju da su bili pozivani da dođu u izbjegličke kampove u Hercegovini, ali nisu htjeli sa izlikom da ne žele poticati raseljavanje. Zanimljivo da isti argument nisu imali kad je trebalo, primjerice, ići za njima u Njemačku.
Četvrto, poznajem osobno fra Ivana i mnoge bosanske franjevce. U Bosni sam proveo prelijepo vrijeme novicijata i dugujem im doživotno zahvalnost jer su se žrtvovali, kao i mnogo puta ranije, da nas prime i prihvate te da nama, Hercegovcima, bude što bolje. Sa mnogima od njih, pa i mojih političkih neistomišljenika, me osim stoljetne zajedničke povijesti naših Provincija vežu i prijateljske veze. Ali to me ne oslobađa dužnosti prema poštenju i istini. Još više zato što dobro znam da u politički lonac nekih istaknutih profesora sa franjevačke teologije svoje sastojke mnogo više ubacuju razni lovrenovići, jergovići, brojne fondacije i strani veleposlanici nego li njihova subraća koja rade s narodom. Svoje mišljenje o toj i takvoj polici taj isti, doista napaćeni, narod redovito iskaže na izborima.
Zato, brate fra Ivane, fra Petre…, nemojte mi svoju politiku nametati kao istinski vjerničku i evanđeosku vrednotu, ali niti kao autentični izraz volje Hrvata u Bosni. Znate i sami, zasigurno bolje od mene, da i Biblija na koju se pozivate, ima vrlo širok spektar i vjerskih i političkih pristupa. A što bi vam, fra Ivane, Isus kao svećeniku rekao o tome što druge ljude – bez obzira tko oni bili- nazovete bestidnim spodobama, zaključite sami. Nemojte se prebrzo uživjeti u ulogu Jeremije-patnika jer vam jednostavno ne pristaje. Kao zaključak želim reći da političke komentare bilo kojih fratara, pa i ovaj moj, treba shvatiti samo kao osobno mišljenje koje valja uzeti u obzir, ali svatko sam mora donijeti zaključke i po savjesti birati političku opciju.
Autor: fra Mate Logora / ljportal.com
Treće, ne osjećam krivnju ni zato što je Hercegovina primila dio bosanskih izbjeglica koji su ostali tu živjeti. Možda bi se i poneka moja subraća bosanski franjevci mogli zapitati ima li tu njihove krivnje. Sami znaju da su bili pozivani da dođu u izbjegličke kampove u Hercegovini, ali nisu htjeli sa izlikom da ne žele poticati raseljavanje. Zanimljivo da isti argument nisu imali kad je trebalo, primjerice, ići za njima u Njemačku.
Četvrto, poznajem osobno fra Ivana i mnoge bosanske franjevce. U Bosni sam proveo prelijepo vrijeme novicijata i dugujem im doživotno zahvalnost jer su se žrtvovali, kao i mnogo puta ranije, da nas prime i prihvate te da nama, Hercegovcima, bude što bolje. Sa mnogima od njih, pa i mojih političkih neistomišljenika, me osim stoljetne zajedničke povijesti naših Provincija vežu i prijateljske veze. Ali to me ne oslobađa dužnosti prema poštenju i istini. Još više zato što dobro znam da u politički lonac nekih istaknutih profesora sa franjevačke teologije svoje sastojke mnogo više ubacuju razni lovrenovići, jergovići, brojne fondacije i strani veleposlanici nego li njihova subraća koja rade s narodom. Svoje mišljenje o toj i takvoj polici taj isti, doista napaćeni, narod redovito iskaže na izborima.
Zato, brate fra Ivane, fra Petre…, nemojte mi svoju politiku nametati kao istinski vjerničku i evanđeosku vrednotu, ali niti kao autentični izraz volje Hrvata u Bosni. Znate i sami, zasigurno bolje od mene, da i Biblija na koju se pozivate, ima vrlo širok spektar i vjerskih i političkih pristupa. A što bi vam, fra Ivane, Isus kao svećeniku rekao o tome što druge ljude – bez obzira tko oni bili- nazovete bestidnim spodobama, zaključite sami. Nemojte se prebrzo uživjeti u ulogu Jeremije-patnika jer vam jednostavno ne pristaje. Kao zaključak želim reći da političke komentare bilo kojih fratara, pa i ovaj moj, treba shvatiti samo kao osobno mišljenje koje valja uzeti u obzir, ali svatko sam mora donijeti zaključke i po savjesti birati političku opciju.
Autor: fra Mate Logora / ljportal.com
Primjedbe