NAROD U KRIZI TREBA VOĐU, A NAM SE PODMEĆU I U NAŠE IME NADMEĆU KANDIDATI ZA KOGA? ZA ŠTO?
KOLUMNA PETKOM ILIJE ZOVKA: Razlozi nepostojanja nacionalne strategije Hrvata u BIH
Stranački, odnosno nacionalni, konsenzus oko strateških pitanja obično je redovita pojava u svim ozbiljnijim društvima i narodima. Poglavito je taj konsenzus poželjan i važan za narode pred kojima je neizvjesna budućnost. Za današnju Bosnu i Hercegovinu nikako se ne može kazati da je uređena država. Međutim, za stranačke vrhuške u dva od ukupno tri njena konstitutivna naroda može se kazati da imaju utvrđen iznimno visok stupanj nacionalnog konsenzusa oko većine strateških pitanja. Poglavito je to očito kada je u pitanju buduće unutarnje uređenje BiH.
Sve srpske stranke koje djeluju na prostoru današnje BiH, srpski intelektualni krugovi, udruge i ukupna javnost u proteklom su razdoblju uspjeli postići vrlo visok stupanj nacionalnog suglasja o srpskim minimalističkim i maksimalističkim ciljevima. Zahvaljujući tom suglasju poznato je da Srbi žele BiH kao saveznu državu i Republiku Srpsku, kao jedna od saveznih jedinica u njenom sastavu. To je srpski minimalistički cilj koji ima uporište u širokom nacionalnom konsenzusu, a koji će zagovarati svaki srpski političar.
Politički predstavnici Srba nisu niti protiv formiranja hrvatske federalne jedinice, odnosno entiteta. Nisu niti protiv ostanka trenutačnog stanja, odnosno dvoentitetskog ustroja BiH. Međutim, isključivo su protiv političkog preslagivanja BiH u unitarnu državu po mjeri Bošnjaka, kao većinskog naroda. U slučaju ovakvog razvoja situacije Srbi otvoreno najavljuju svoj politički maksimum, odnosno referendum o neovisnosti, i izlazak iz takve BiH. Ovakvi srpski zahtjevi imaju snažnu potporu i na međunarodnom planu. Rusija i Francuska su tradicionalno naklonjeni Srbima, kao i dio američkih i britanskih središta političke moći.
Stranački prvaci i intelektualne elite bošnjačkog naroda u potpunosti su svjesni kako će zahvaljujući demografskim potencijalima uskoro postati većinski narod u BiH. Upravo zbog toga postigli su nacionalno suglasje o unitarnoj državi po načelu jedan čovjek jedan glas. Ovakva nastojanja svih bošnjačkih stranaka, uključujući i „multietnički“ SDP, podržavaju i razne manjine, uključujući Židove, Rome, i nekadašnje Jugoslavene, koji su u BiH, ustrojenoj po Silajdžićevom prijedlogu, uspjeli naći zamjenu za svoju nekadašnju državu koja se prostirala „od Varadara pa do Triglava“.
Ovakva bošnjačka politička platforma neodoljivu podsjeća na srbijansku platformu nastalu na Memorandumu SANU, istu onu na čijim je krilima, svojedobno, politički uzlet započeo i sam Slobodan Milošević. Promatrajući odnose na međunarodnom planu stječe se dojam da ovakvi bošnjački stavovi uživaju ogromnu potporu Turske, Irana, Saudijske Arabije i ostalih islamskih zemalja, što uopće ne čudi kad se zna da većina islamističkih pokreta svoje širenje prema Europi provodi upravo preko Sarajeva.
Uz potporu islamskog kruga država i organizacija, stavove bošnjačkih političkih krugova u dobroj mjeri podržavaju američki i britanski imperijalni krugovi, koji preko ovakvog odnosa prema BiH realiziraju svoje ciljeve u zemljama bliskog i srednjeg istoka. Uz spomenute, potporu građanskom modelu BiH pokazuje i Španjolska, te skandinavske zemlje i Nizozemska.
Hrvatski politički predstavnici u BiH nemaju strategiju niti konsenzus
Sve ovo što se može kazali za Srbe i Bošnjake nikako se ne može kazati za političke predstavnike i intelektualne elite hrvatskog naroda u BiH. Političke nomenklature hrvatskog naroda u BiH lutale su i lutaju u svojim političkim ciljevima puna dva desetljeća. To lutanje u početnom se razdoblju ogledavalo kroz politička lutanja HDZ-a kao dugi niz godina stožerne stranke. Naime, javna je tajna da dobar dio vodstva nekadašnjeg HDZ-a nije iskreno stao iza koncepta Herceg-Bosne, kao jedne od federalnih jedinica u sastavu BiH. Bolje poznavatelje tih procesa to nikako ne iznenađuje.
HDZ BiH je, naime, od svog utemeljenja do danas, unutar sebe, imao različite pojedince i skupine koji su sa programskim odrednicama vlastite stranke bili u dubokoj koliziji. Kako drugačije tumačiti činjenicu da je prvi predsjednik ove stranke bio etnički Srbin Davor Perinović, koga je nedugo zatim zamijenio politički „Bošnjak“ Stjepan Kljujić. Unutar tog istog HDZ-a BiH dugi niz godina djelovali su i Jadranko Prlić, Neven Tomić, Krešimir Zubak, i mnogi drugi, kojima je rješavanje nacionalnog pitanja hrvatskog naroda u BiH bilo pitanje od sekundarnog interesa. Točnu prosudbu odnosa među hrvatskom političkom elitom sačinile su i većine obavještajnih agentura država koje skoro dva desetljeća djeluju na prostoru BiH, ali i srpski i bošnjački obavještajci i analitičari.
Naravno, te prosudbe iskorištene su za dalja hrvatska raslojavanja, što je u konačnici dovelo do onemogućavanja postizanje bilo kakvog oblika nacionalnog suglasja među političkim predstavnicima Hrvata u BiH. Zbog ovih unutarnjih razmimoilaženja HDZ BiH je čitavo ratno i poratno razdoblje imao nejasnu strategiju. U pojedinim razdobljima ova se stranka zalagala za federalizaciju BiH, dočim je u pojedinim erama nadvladavao koncept kantonizacije BiH. Ovakav neizbalansiran odnos jedne stranke prema gorućem nacionalnom pitanju mnogima je pomogao u donošenju zaključka kako je riječ o šarolikoj skupini ljudi koja zahvaljujući povoljnim vjetrovima iz Republike Hrvatske pod svaku cijenu želi ostati na vlasti.
Drugu skupinu, utjelovljenu u tzv. Hrvatskom narodnom vijeću, predvodili su sarajevski intelektualci i bosanski franjevci: Ivo Komšić, Luka Markešić, Petar Ranđelović Marko Oršolić. Politička gledišta ove skupine od samih su početaka identična gledištima službenog Sarajeva, zbog čega su u dijelu javnosti i dobili epitete „Alijini Hrvati“, odnosno „Bosanski katolici“. Koncem devedesetih godina, zbog frakcijskih borbi unutar HDZ-a, ovu stranku napuštaju Jadranko Prlić i Krešimir Zubak, te odmah zatim osnivaju svoje stranke.
Nedugo zatim dolazi i do utemeljenja stranke Radom za boljitak, na čelu sa širokobriješkim poduzetnicima braćom Ivanković-Lijanović, što nije ništa drugo nego pokušaj stvaranja hrvatske istoznačnice za Lagumdžijin SDP. Boljim poznavateljima primjene tadašnjih političkih prilika u BiH bilo je očito da je riječ o uvezenim političkim procesima, koji su primjenom metoda „mrkve i batine“ imali za cilj oslabiti politički utjecaj federalističke struje u tadašnjem HDZ-u.
Formiranje Lagumdžijine „Alijanse za promjene“, 2001. godine, i činjenica da su u njoj sjedili Krešimir Zubak i Mladen Ivanković-Lijanović, bio je prividan pokazatelj hrvatske ravnopravnosti u vlasti, „sklepanoj“ u odajama američkog i britanskog veleposlanstva u Sarajevu. Lagumdžijina „Alijansa“ u svojoj je eri usvojila famozne Barryjeve amandmane, a „hrvatsku“ potporu osigurali su zahvaljujući suglasju Krešimira Zubaka. Nakon usvajanja ovih amandmana Hrvati su postali drugorazredan narod u Federaciji BiH, pa nije bilo dalje potrebe da Lagumdžijina koalicijska vlada s nekolicinom hrvatskih privjesaka bude izložena udarima nezadovoljne javnosti.
Uslijedili su izbori i na vlast se opet vratio anemični HDZ. Međutim, položaj hrvatskog naroda je, zahvaljujući Barryevim amandmanima, bio puno teži nego ranije. Preglasavanja hrvatskih predstavnika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti postali su svakodnevna pojava, koja se zadržala do današnjih dana. U kombinaciji sa pravosudnim i medijskim udarima bošnjačkih medija, kao i djela hrvatskih medija u stranom vlasništvu, svakodnevno su traženi krivci za ovakvu situaciju, i u pravilu uglavnom su traženi tamo gdje ih nije bilo.
Ova obavještajno-medijska igra, poznata i kao tzv. proces „detuđmanizacije“ vođena je tako da u konačnici javnosti nametne zaključak kako je HDZ, kao stranka s dugogodišnjim participiranjem u vlasti, isključivi krivac za teško političko stanje hrvatskog naroda u BiH. U takvoj situaciji niti vodstva HDZ-a BiH, kako ono Čolakovo, tako niti ovo Čovićevo, nisu se najbolje snašli. Čitavu svoju političku platformu u najvećoj su mjeri sveli na dodatno zbijanje stranačkih redova i bespoštednu borbu za opstanak na vlasti.
U takvoj situaciji uslijedio je i udar Ive Sanadera i formiranje HDZ-a 1990. što je hrvatsku političku scenu u BiH učinilo još više tragikomičnomm. Zahvaljujući tom Sanaderovom izletu sa Božom Ljubićem i njegovim pristašama, došlo je do potpune hrvatske podjele što je za posljedicu imalo izbor SDP-ovca Željko Komšić za hrvatskog člana u Predsjedništvu BiH.
Koalicijska trgovanja nakon prošlih izbora pokazala su jedan iznimno zabrinjavajući rast međuhrvatske netrpeljivosti, što su bošnjačke stranke u nekim županijama (Hercegovačko-neretvanska) iznimno dobro iskoristile za jačanje bošnjačke, uz istodobno slabljenje hrvatske pozicije.
Čitavo ovo petogodišnje razdoblje obilježeno je unutarhrvatskim političkim razračunavanjima. Male naznake poboljšanja davala je „Kreševska deklaracija“. Međutim, većina analitičara je bila uvjerena da će to u konačnici biti još jedan bezvrijedan komad papira, što se u konačnici i pokazalo točnim.
Obračuni hrvatskih političkih elita nastavljaju se i dalje
Formiranje HDZ-a 1990 mnogi su protumačili kao Ljubićev pokušaj da uz sebe veže probošnjačku opciju, što bi u konačnici dovelo do pucanja HDZ-a po ideološkoj osnovi. Međutim, procesi koji su uslijedili pokazali su da je do loma došlo na interesnoj a nikako na ideološkoj osnovici, za što ima iznimno puno primjera. I unatoč tome, HDZ BiH se nakon formiranja HDZ-a 1990 sve više, makar deklarativno, sve više počeo vraćati svojoj izvornoj strategiji formiranja hrvatske federalne jedinice.
Sasvim se logičnim i prirodnim čini da za ostvarenje jedne ovakve zamisli treba visok stupanj unutarhrvatskog suglasja, ali i suglasja između političkih predstavnika sva tri konstitutivna naroda. Uz kazano, realiziranje jedne ovakve ideja svakako će biti olakšano ako se iz pregovora maknu međunarodne agenture, koje ničim ne pridonose stabiliziranju stanja, ali i oslabi utjecaj određenih arapskih država na budući proces preustroja BiH.
Čovićev izbor domaćeg strateškog partnera u Miloradu Dodiku, iz ovih razloga, čini se sasvim pragmatičan i logičan. Srbi, naime, nemaju nikakvih vidljivih razloga ne podržati stvaranje hrvatske federalne jedinice u BiH, pa čak niti da dio Posavine, nastanjen isključivo Hrvatima dobije nekakav autonoman status. Naravno, zajednički hrvatsko-srpski nastup pred sarajevskim unitaristima i međunarodnom zajednicom puno je izgledniji od nekakvih isključivo hrvatskih „obijanja“ sarajevskih „Konaka“ i Baščaršije, te isticanja individualnih zahtjeva za hrvatskom jednakopravnošću.
Suludo je, naime, očekivati da će se sarajevska velikobosanska oligarhija tek tako odreći utjecaja i raspolaganja proračunom koji većinski hrvatski prostori pune sa skoro polovicom sredstava i drugim vidovima moći koju im današnji položaj temeljnog naroda donosi. Čovićeve najave ostvarivanja strateškog partnerstva s Dodikom, ukoliko su iskrene i nisu samo u funkciji još jednog ulaska HDZ-a BiH u vlast, kao i najavu zajedničkih pregovora sa velikobošnjačkom političkom elitom, dakle, treba pozdraviti.
Ta su nastojanja na tragu iznalaska pravičnog i samoodrživog rješenja, bez obzira kako ih karakterizirali oni koji ne žele pravično rješenje i jednakopravnost za sva tri konstitutivna naroda u BiH.
Jačanje probošnjačke opcije među Hrvatima kao odgovor na Dodik-Čovićevo partnerstvo
Analizirajući, makar i površno, pisanje medija stječe se dojam da bošnjački, kao niti dio međunarodnih krugova, ne sjede skrštenih ruku. Turska najavljuje svoju aktivniju ulogu u BiH, pa s ciljem demonstriranja sile u Jadranu, 18. lipnja o.g., u Neum šalje svoje ratne brodove. Otvorena mržnja i osobna netrpeljivost na ivici dobrog ukusa, koju sarajevski mediji odašilju prema Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, kao i potezi pravosudnih tijela, dobar su lakmus papir političkog kursa kojim sarajevska „čaršija“ želi usmjeriti brod zvani Bosna i Hercegovina.
Čovićev pokušaj dovođenja „svog čovjeka“ na čelo Eroneta i otimanje ove „zlatne koke“ mobilne telefonije iz kandži Federalne Vlade i SDA, rezultiralo je još jednom benignom kaznenom prijavom, koja će u konačnici završiti kao i dosadašnje. Međutim, majstori obmana i ovu kaznenu prijavu medijski iskorištavaju za dodatno kriminaliziranje hrvatske političke scene u BiH, ali i dodatne podjele. U spomenutoj kaznenoj prijavi Čovića se, naime, optužuje da je, svojedobno, u svojstvu prvog čovjeka Nadzornog odbora Eroneta, dao suglasnost za preimenovanje dotadašnjih dugova Eroneta prema određenim privatnim hrvatskim tvrtkama u dionice tog poduzeća.
Naravno, svaki bi istinski domoljub ovakvu odluku pozdravio. Zar uistinu nije bolje da suvlasnici Eroneta budu privatna hrvatska poduzeća, nego njemački T-com i Vlada Federacije BiH, kao što je to danas slučaj. Međutim, takvo načelo ne vrijedi za određene hrvatske političare u BiH. U kontekstu spomenutih procesa, naravno, treba promatrati i izjave određenih političara koje slušamo u ovo predizborno vrijeme. Tako se prije nekoliko dana oglasio predsjednik SDA Sulejman Tihić koji je kazao „da u novoj vlasti svakako želi vidjeti Lagumdžijin SDP i Ljubićev HDZ 1990“. Ovakva Tihićeva izjava svakako je dobar pokazatelj velikobošnjačke strategije.
Tihić, naime, zahvaljujući bošnjačkom konsenzusu, u budućoj vlasti svakako želi vidjeti Lagumdžijin SDP-a, ali eti i Ljubićev HDZ-a 1990. Ustrajavanjem na Ljubićevom sudjelovanju u vlasti Tihić vješto onemogućava unutarhrvatski konsenzus, ali istodobno i izražava zahvalnosti Ljubiću što mu je na pladnju podario Eronet. Prije nekoliko dana za oči mi je, također, zapela i izjava Zvonke Jurišića, aktualnog premijera Županije Zapadnohercegovačke i predsjednika HSP-a Đapić-Jurišić, (stranke koja zahvaljujući izbornoj potpori nešto preko tisuću birača ima četiri zastupnika u skupštini, trojicu ministara i Zvonku Jurišića, kao predsjednika koalicijske Vlade ove županije) koji samouvjereno najavljuje da će uskoro postati „prvi pravaš na čelu Vlade BiH“.
Na prvi pogled ovakva jedna izjava djeluje dosta smiješno. Međutim, svi oni kojima je poznato kakva je država BiH na ovu izjavu nipošto ne gledaju s rezervom, ili ne daj Bože s podsmijehom. Jedna ovakva izjava zasigurno je plod već ranije obavljenih dogovora s čelnicima bošnjačkih političkih stranaka i također je u funkciji onemogućavanja unutar hrvatskog konsenzusa, ali i zajedničkog hrvatsko-srpskog „pritiska“ prema zagovornicima velikobošnjačke ideje.
Prije nekoliko dana sredstva javnog priopćavanja su prenijela i informaciju kako su potpisani strateški sporazumi između HDZ BiH i HKDU-a, HSP HB-e i HSS-NHI-i. Međutim, čim su Dragan Čović i Ljiljana Lovrić, aktualna predsjednica HSS-NHI, potpisali sporazum oglasio se jedan od probošnjačkih bardova u hrvatskim političkim krugovima Krešimir Zubak, inače predsjednik glavnog odbora HSS-NHI.
U svome istupu Zubak je zatražio ostavku predsjednice vlastite stranke, najavljujući oštre političke sankcije za vlastitu stranačku vlastitu šeficu. Međutim, sam Krešimir Zubak nije niti slično reagirao kada je sredinom devedesetih, kao hrvatski član Predsjedništva BiH, sudjelovao u donošenju čitavog niza odluka, koje su u konačnici dovele do dovođenja hrvatskog naroda u BiH u današnju nezavidnu poziciju.
Krešimir Zubak nije za sebe tražio sankcije niti 2001., kada je kao „fikus“ ušao u koalicijsku Vladu Zlatka Lagumdžije, koju su na brzinu „sklepali“ tadašnji veleposlanici SAD-a i Velike Britanije u BiH, te tadašnji čelni čovjek OESS-a Robert Bary. Pragmatičnom Kreši Zubaku nije palo na um ispričati se hrvatskom narodu niti za potpisivanje tzv. Baryevih amandmana, zahvaljujući kojima je hrvatski narod preoblikovan u drugorazredni narod u Federaciji BiH, a trećerazredan u Republici Srpskoj.
Bolji poznavatelji, kako tadašnjih tako i sadašnjih, prilika nisu uopće začuđeni ovakvim Zubakovim reagiranjem. Naime, njegov sarajevski odvjetnički ured je pravni zastupnik Eroneta, pa čovjek samo pragmatično radi za one koji ga masno plaćaju. Zubak, naravno, na čitavu stvar, kao i mnoge dosadašnje, gleda pragmatično. Njega zanimaju njegovi osobni interesi i stavovi onih koji ga plaćaju. Na sličan način rezonira i ogroman dio hrvatske političke elite u BiH.
Upravo u toj „pragmatičnosti“ pojedinaca, njihovoj trgovačkoj nadarenosti i borbi za osobni i stranački probitak na štetu vlastitog treba tražiti i odgovore na pitanja; Zbog čega hrvatski narod u BiH nema strategije niti nacionalnog konsenzusa o gorućim pitanjima ? Da nije tako, Krešo Zubak, Bože Ljubić, Zvonko Jurišić, Ivankovići-Lijanovići, Ivo Komšić i mnogi drugi ne bi nas „uveseljavali“ sa svojim poluprivatnim promišljanjima o Draganu Čoviću, nego bi smogli snage i odgovorili nam na koji to način oni vide mogućnost zaštite vitalnih interesa hrvatskog naroda u budućoj BiH, kroz isključivo strateško partnerstvo sa velikobosanskom politikom.
Potpisnik ove kolumne, kao i većina Hrvata u BiH, takvu mogućnost naime nikako ne smatra realnom opcijom.
Jedino, možda, u okviru obnovljenog Osmanlijskog carstva!
Ilija Zovko
Primjedbe