SVETO TROJSTVO JE ZA MNOGE KRŠĆANE - PARADOKS

Na današnji blagdan Presvetog Trojstva trebali bi govoriti o Bogu.

To je jako teško.

Puno je lakše uvod povjeriti pateru Luki Rađi, a ja ću nešto kasnije riječ dvije o paradoksu.

Jer za mnoge kršćane Sveto Trojstvo je veliki paradoks.

Presveto Trojstvo proslavljamo u nedjelju nakon blagdana Duhova, zahvaljujući tako Ocu, Sinu, i Duhu Svetomu po kojima su se zbila otajstva vazmenog vremena.

Ovim blagdanom ispovijedamo da je Bog nad svime, sve je po njemu, i on je u svemu. Nad svime kao Otac; sve je stvorio po svome Sinu; a u svemu prebiva u Duhu Svetomu. Vjerujemo da je sa svima nama milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga. Jer kroz sve što je za nas čini Bog se objavljuje kao Trojstvo.

Bog nije zagonetka koja bi se mogla odgonetnuti te tako iscrpsti, već je Tajna koja prebiva u nedostupnu svijetlu, ali od koje se živi. Kao što se živi od sunca premda ne znamo kako nas grije. U sunce ne možemo gledati, ali nam daje da sve možemo vidjeti. Sveti Bernard iz Clairvauxa veli: "Znam što je Bog za mene, a što je u sebi to samo on zna."

Makar ne shvaćali, s povjerenjem ponavljamo sve što je Bog o sebi progovorio po Crkvi. Vjerujemo u Svijetlo od Svijetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena ne stvorena, istobitna s Ocem… svjesni koliko se duha, molitve i života utkalo u očuvanje tih istina nastalih iz trvenja s Monofizitima, Arijevcima, Macedonijanistima… Ni jedno slovce nevažno nije. Sjetimo se samo da su se Istočna i Zapadna Crkva razišle oko tamo nekog filioque, tj. oko toga da li Duh Sveti izlazi od Oca i Sina, ili po Ocu i Sinu. Tako su se strastveno trudile sačuvati istinu o tom pitanju, da su se i razišle. (Nažalost, nepotrebno – jer, premda se različitim riječima izražavaju, obje crkve isti sadržaj podrazumijevaju.)

Sveti Augustin koji je napisao pozamašnu raspravu o Trojstvu piše: "Govorimo o tri Osobe, ne stoga što bismo time odgovorili tko je Bog stvarno, nego zato da ne bismo posve zanijemili." Pa nastavlja: "Čak i najdostojnije što o Bogu kažemo ne odgovara stvarnosti, nego je samo izraz naše želje da kažemo nešto što je njega dostojno." Od istog Augustina ostala nam je prekrasna misao: "O Bogu uvijek možemo više misliti nego reći, a on je veći i od svake naše misli". Dubokom i svetom Tomi Akvinskom pred kraj se života učinilo kao slama sve što je napisao, u usporedbi s onim što mu je objavljeno. Doista, sve naše riječi samo su pokušaj govora o Bogu. Nedostatne su i neprikladne, ako hoćeš – baš kao i gusle da se na njima izvede neka od Bachovih simfonija.

Slušajući svetog Bernarda dok je zanosno propovijedao o Presvetom Trojstvu, pobožna je žena uzdahnula: "O kako bi sretna bila da znam tako o Trojstvu govoriti." A on će njoj: "A kako bi tek sretan bio ja da Presveto Trojstvo znam ljubiti kao ti."

Samo ljubeći ga, Boga spoznajemo. Kao što se i tajna svake ljubavi proniče predajući joj se sve dublje. Bog je ljubav. Sebedarje i uzdarje, onaj koji ljubi i koji je ljubljen. Savršen je, zato je trojstven. "Nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti", rekao je o njem najmudriji od svih ljudi, kralj Salamon.

http://paterluka.blog.hr/2007/06/1622716258/presveto-trojstvo.html

Živimo u svijetu paradoksa.

U svijetu gdje su stvari rijetko onakve kakve nam se čine.

Svjedočimo događajima ili se susrećemo s dokazima koji nemaju smisla ili nam se čine kontradiktornim, proturječnim.

Rezultat toga jest da neki među nama postanu iscrpljeni realisti, dok drugi zatvaraju svoje oči i bježe u svoj osoban svijet mašte i očaja.

Rijetki nekako pronađu put kako ostati budni i angažirani i takvi su u stanju pomiriti pa čak i ispraviti neizbježna proturječja i životne probleme.

I tako oni pronađu put, pronađu način kako iskusiti istinski mir, sreću, ljubav i stabilnost.

Sve velike životne misteriji u biti su paradoksi.

Život i smrt.

Duh i materija.

Stvarno i nestvarno.

Sa svim ovim čovjek se mora suočiti iskreno i potpuno ukoliko želi pronaći pravi odgovor.

Ali kako to učiniti?

Putovanje počinje razmatranjem najvećeg paradoksa od svih, a to je – Božanski paradoks.

Što je Božanski paradoks?

Iz Božje perspektive (apsolutne perspektive) sve što postoji rezultat je Njegove misli. Sve je samo san u Božjem umu.

Ali s ljudske perspektive (relativne perspektive) sve što postoji je stvarno i ono što mi nazivamo „istina“ samo je odraz našeg (ograničenog) razumijevanja stvari.

Takve sve „istine“ (iz naše ljudske relativne perspektive) samo su polu-istine, jer se apsolutna istina može spoznati samo s apsolutne prespektive.

Opasnost leži u pokušaju uzimanja Božje perspektive dok još nismo ni tako rekuć „progovorili“. Mi u svojoj oholosti sebe stavljamo na poziciju Boga u Božanskom paradoksu i postupamo kao da mi kontroliramo san.

Mi u svojoj fantaziji zamišljamo sebe Bogom.

Ovaj oblik eskapizma daleko je rašireniji nego što smo mi toga svjesni.

Ovakav mentalitet zna za čovjeka biti izuzetno destruktivan - kada želimo izravno skočiti iz naših svakodnevnih života u zamišljeno stanje lažnog prosvjetljenja.

To čineći, na taj način, postajemo „puni sebe“, naš ego raste, buja, jača i kako stara mudrost kaže: „Oholost dolazi prije pada.“

Poput Ikara koji je letio preblizu Suncu mi neizbježno padamo na Zemlju, gdje se u boli iznova učimo kako se polako uzdignuti.

Paradoks do paradoksa.

I dok su se stari Grci, predvođeni Zenonom, uveseljavali paradoksima kao što je utrka između Ahileja i kornjače ili paradoks strijele, ovo naše moderno društvo se uveseljava, bolje reći UVESELJAVA GA SE, paradoksima kao što su:

„Izvoz demokracije na nosačima aviona.“

„Vama je dobro samo vi toga niste svjesni.“

„Kada se odreknemo ZERPA, mora i svega ostaloga biti ćemo bez briga.“

„Najbolje se brinemo za vašu slobodu ako vas mi lociramo, identificiramo. uhitimo i transferiramo.“

„Kada se odreknemo branitelja, dijaspore, Domovine, uspomena, ponosa i slave imati ćemo više vremena za ... isprazan život.“

Pod prozirnim plaštem fenomenologije, u udarnim terminima javna TV, po ne znam koji put servira publici, dakle nama, trivijalnosti, šund, voajesrtvo i bezočno se razvija teza kako smo u biti mi, gledatelji, nastrani i izopačeni, jer mi to želimo, a oni samo zato što mi to želimo – nama to i serviraju.

I dok nas se EUtanazira, dok nam se bezočno ispire mozak, dok nas se indoktrinira i dok nam se docira kao umobolnicima, dotle se trguje našom sutrašnjicom i s budućnošću naše djece.

Živimo u paradoksu svih paradoksa. Uvjerava nas se kako možemo biti sretni što su ljudi koji su nas poveli u slobodu, a kojima smo dali svoje povjerenje, danas, neki mrtvi, a neki živi, prikovani na stup srama.

Jer kao to s nama veze nema, pa se mi možemo posvetiti svekolikoj zabavi. I onda ova naša Hrvatska, gle paradoksa, biva razigrana, ali u okovima. Dobili smo prostor za igru, strogo kontroliran prostor, vezani smo poput cirkuske zvijeri i određen nam je krug kretanja.

Slobodni, a sputani, igramo i plačemo, mi sudionici Hrvatskog paradoksa.

Jedini izlaz leži u Božanskom paradoksu.

U Presvetom Trojstvu.

Dokle god se Hrvatska ne okrene od lažnih vrijednosti koje bira i odabire i dok ne prigrili Boga nikada ne će imati mira.

Pravi kršćanin je čudan svat.

On osjeća najveću ljubav prema nekom koga nikad nije vidio.

Svaki dan povjerljivo razgovara s nekim koga ne može ni vidjeti ni čuti.

Očekuje da će otići u Raj temeljem nečijih tuđih vrlina.

Prazni sebe kako bi se napunio.

Priznaje da je u krivu kako bi ga se proglasilo pravim.

Pada kako bi ustao.

Najsnažniji je kada je najslabiji.

Najbogatiji je kada je najsiromašniji i najsretniji kada se najlošije osjeća.

Umire kako bi mogao živjeti.

Ostavlja kako bi imao.

Daje kako bi zadržao. Vidi nevidljivo.

Čuje nečujno i zna ono što nadilazi spoznaju.

A.W. Tozer

Križ izogovara najveći paradoks od svih.

Da bismo živjeli – moramo umrijeti.

Ivica Ursić