 Dok je dvanaesta godišnjica smrti Gojka Šuška - ratnoga ministra obrane i osobe koja svakako nije na posljednjemu mjestu u redu zaslužnih za pobjedu u Domovinskome ratu - u hrvatskim medijima prošla posve nezapaženo, smrt druga Ivice Račana, kao i njegova ideološkog uzora druga Tita, zabilježena je u svim medijima Zapadnobalkanske Republike Hrvatske (ZRH). O tridesetoj godišnjici smrti najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti raspisali su se svi mediji u ZRH, a neki od njih pripremili su i posebna DVD izdanja o ljubičici bijeloj. Vrijeme kao da je opet stalo: i nakon Tita Tito! Zaključak je, dakle, nedvojben: za Hrvatsku su važniji jugoslavenski političari od onih hrvatske provenijencije. Tito je za Hrvatsku važniji od Šuška! Drugu Titi Hrvatska je, doduše, bila zadnja rupa na bratskojedinstvujućo-nesvrstanoj svirali («prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati samostalnu državu», govorio je svojedobno drug Tito), ali to njegove apologete i sljedbenike – koji žare i pale današnjom ZR Hrvatskom - ne sprječava da mu u zasluge pripisuju i onu da je zaslužan za osamostaljenje i međunarodno priznanje RH. Ni manje ni više! Jednu od varijacija te konfabulacije zapisao je na dan Titove smrti u svojoj kolumni Davor Butković, jedna od perjanica demokratskog i objektivnog novinarstva u Hrvata, kolumnist i inače poznat po osebujnom shvaćanju političkih i društvenih zbivanja.(D.Dijanović)
|
Svetu misu zadušnicu u povodu 12. godišnjice smrti ratnog ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška, u crkvi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Zagrebu, predvodio je dr. fra Ivan Dugandžić zajedno s deset svećenika. Fra Ivan podsjetio je u propovijedi da ljubav i zahvalnost prema svojim pokojnima ljudi iskazuju na različite načine. O njima i njihovim djelima pripovijedaju novim naraštajima, čuvaju uspomenu na njihov život i njihova djela, čuvajući ih tako od zaborava. Mnogi i u svijetu i ovdje među nama, koji ne samo da nisu vjerovali u uskrsnuće hrvatske slobode, već su sve činili da se ono nikad ne dogodi, neće se nikad pomiriti s time što se ono doista dogodilo. I kad im već ne uspijeva sve to prekriti velom zaborava, oni svim silama pokušavaju krivotvoriti činjenice, omalovažavati ili štoviše proglašavati zločinačkim uloge pojedinaca i tako krivotvoriti povijest. (Lj.Škrinjar)
Primjedbe