Fra Lovro Gavran: Hrvati iz nehrvatskih stranaka ne mogu predstavljati hrvatski narod
Provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran rijetko istupa u javnosti. U intervju mostarskom Dnevnom listu provincijal je iznio svoje stvaove o političkim prilikama u BiH, položaju Hrvata, odgovornosti Katoličke crkve, krizi morala i drugim aktualnim pitanjima. S provincijalom je razgovarao novinar Dnevnog lista Antun Mrkonjić. Evo što ga je pitao.
Primjetno je da se vrlo rijetko ili skoro nikako ne oglašavate s političkim porukama. Navodno i ne primate političare i s njima rijetko komunicirate. Je li to definitivno ponašanje i odnos?
- Vjerojatno se sjećate da su me na samom početku mandata često pitali što će biti prioriteti moga rada, pa sam uvijek odgovarao da je za jednog provincijala prioritet iznad svega njegova redovnička zajednica, njegovo bratstvo, njegova provincija. I tome nastojim biti dosljedan. Svaki je čovjek društveno biće i ima pravo na svoje političke stavove i svoje političko zalaganje. To pravo mi poštujemo i branimo. Ali politika nije naš prvotni interes. Mi poštujemo političare koji se iskreno bore za dobrobit svoga naroda, ali bez štete za druge narode. Komuniciramo s njima po potrebi i u raznim prigodama i oglašavamo se kad vidimo da je to zaista potrebno. Pa, ipak se mi prije svega posvećujemo vjerskom, duhovnom, moralnom i kulturnom životu čovjeka – tj. onim vrednotama koje politika jedva uspijeva uzeti u obzir, a bez kojih nema ni ljudstva, ni mira, ni slobode, ni ravnopravnosti, pa ni života dostojna čovjeka. To mi ne smijemo zanemariti, jer se za te vrednote malo tko zalaže – dok su na drugoj strani politički interesi nezasitni i ima dosta onih koji se rado posvećuju politici.
Ipak, Vas moram pitati za stajalište o nekim političkim kretanjima u zemlji. Pratite li ove, definitivno, propale pokušaje da se hrvatske stranke dogovore o zajedničkom kandidatu. Kao prvo, je li uopće bio nužan takav jedan dogovor, i mora li taj kandidat biti Hrvat iz “hrvatske” stranke?
- Sasvim je sigurno da bi zajednički kandidat, koji bi bio prihvatljiv za sve stranke, imao daleko više izgleda za uspjeh, nego nekolicina kandidata koji imaju više protivnika nego pristaša. Za svaki je narod vrlo važna sloga. Rascjepi i nesloga rak- rana su svakoga društva. Ali uza sve to, bolja je konkurencija različitih stavova i mišljenja, nego bilo kakav unitarizam, totalitarizam i jednoumlje. Toga nam je dosta i to nikada ne bismo poželjeli ni sebi ni drugome.No, uza sve to, dogovor je nužan. Moraju se definirati određeni zajednički stavovi, vrednote i ciljevi, kojih se ni jedna stranka ne bi smjela odreći, pa u skladu s tim normama bi trebalo tražiti prikladnog čovjeka koji ih može zastupati. Mislim da je svakome jasno da Hrvate moraju zastupati Hrvati – bilo iz hrvatskih stranaka, bilo Hrvati stranački neopredijeljeni. Ali Hrvati, članovi nehrvatskih stranaka, ne vidim na koji bi način mogli predstavljati hrvatski narod, kad su se oni već unaprijed radije opredijelili za interese svoje stranke, nego za interese svoga naroda. Jer upitno je koliko u našem društvu postoje iskristalizirane građanske stranke.
Uvaženi profesor Dubravko Lovrenović ukazuje na poistovjećivanje nacionalnoga s vjerskim identitetom Hrvata u BiH. Smatra da bi ponajviše zbog toga Katolička crkva trebala preuzeti više odgovornosti za političku budućnost Hrvata?
- U svim konstitutivnim narodima BiH očito je poistovjećivanje nacionalnog i vjerskog identiteta. To u sebi nije tako dobro, kao što nekome može izgledati. Slično je i s drugim religijama i nacijama. Mi, službeni predstavnici Katoličke crkve, držimo se na distanci od dnevno-političkih interesa koji se iz dana u dan mijenjaju kako vjetar puše. Radije se držimo principa, vjerskih i moralnih načela, prema kojima treba zauzimati stavove u životu, pa i u politici. Ukoliko naši političari uzimaju u obzir mišljenje Katoličke crkve, utoliko će oni poštivati vjerska i moralna načela Crkve – i to će im sigurno biti od koristi. Ali Crkva politici nikad neće nametati rješenja budući da je svaka politika prolazna, a vjerski i moralni principi su trajne vrednote.
Provincijalat Bosne Srebrene se prije početka Butmirskih razgovora oglasio s porukom ili stajalištem o potrebi “kantonizacije” BiH. Jesu li politike hrvatskih stranaka na tom tragu i koje?
- Kao što rekoh, naši su stavovi načelni. Ono što smo smatrali dobrim od početka, smatramo i danas. Ono što smo vidjeli kao loše od početka, tako to vidimo i danas. Drugo je pitanje hoće li se ostvariti naše želje i naši prijedlozi ili neće. Ispravni su stavovi ispravni i ako se ne ostvare, a loši su loši i ako se ostvare.Ni jedna politička stranka ne zastupa ni isključivo ni potpuno stavove Crkve, iako je neka od njih bliže tim stavovima, a neka nešto dalje. Svaka je stranka slobodna nuditi svoja vlastita rješenja, iako bi bilo idealno kad bi se sve znale složiti oko bitnih zajedničkih stavova i načela. Crkva svoje stavove nikome ne nameće, a narod će – nadamo se – znati kome iskazati povjerenje.
Hoćete li kao provincijal upućivati ikakvu poruku svećenicima o mogućem ponašanju i odnosu prema političkim strankama u izbornoj godini?
Primjetno je da se vrlo rijetko ili skoro nikako ne oglašavate s političkim porukama. Navodno i ne primate političare i s njima rijetko komunicirate. Je li to definitivno ponašanje i odnos?
- Vjerojatno se sjećate da su me na samom početku mandata često pitali što će biti prioriteti moga rada, pa sam uvijek odgovarao da je za jednog provincijala prioritet iznad svega njegova redovnička zajednica, njegovo bratstvo, njegova provincija. I tome nastojim biti dosljedan. Svaki je čovjek društveno biće i ima pravo na svoje političke stavove i svoje političko zalaganje. To pravo mi poštujemo i branimo. Ali politika nije naš prvotni interes. Mi poštujemo političare koji se iskreno bore za dobrobit svoga naroda, ali bez štete za druge narode. Komuniciramo s njima po potrebi i u raznim prigodama i oglašavamo se kad vidimo da je to zaista potrebno. Pa, ipak se mi prije svega posvećujemo vjerskom, duhovnom, moralnom i kulturnom životu čovjeka – tj. onim vrednotama koje politika jedva uspijeva uzeti u obzir, a bez kojih nema ni ljudstva, ni mira, ni slobode, ni ravnopravnosti, pa ni života dostojna čovjeka. To mi ne smijemo zanemariti, jer se za te vrednote malo tko zalaže – dok su na drugoj strani politički interesi nezasitni i ima dosta onih koji se rado posvećuju politici.
Ipak, Vas moram pitati za stajalište o nekim političkim kretanjima u zemlji. Pratite li ove, definitivno, propale pokušaje da se hrvatske stranke dogovore o zajedničkom kandidatu. Kao prvo, je li uopće bio nužan takav jedan dogovor, i mora li taj kandidat biti Hrvat iz “hrvatske” stranke?
- Sasvim je sigurno da bi zajednički kandidat, koji bi bio prihvatljiv za sve stranke, imao daleko više izgleda za uspjeh, nego nekolicina kandidata koji imaju više protivnika nego pristaša. Za svaki je narod vrlo važna sloga. Rascjepi i nesloga rak- rana su svakoga društva. Ali uza sve to, bolja je konkurencija različitih stavova i mišljenja, nego bilo kakav unitarizam, totalitarizam i jednoumlje. Toga nam je dosta i to nikada ne bismo poželjeli ni sebi ni drugome.No, uza sve to, dogovor je nužan. Moraju se definirati određeni zajednički stavovi, vrednote i ciljevi, kojih se ni jedna stranka ne bi smjela odreći, pa u skladu s tim normama bi trebalo tražiti prikladnog čovjeka koji ih može zastupati. Mislim da je svakome jasno da Hrvate moraju zastupati Hrvati – bilo iz hrvatskih stranaka, bilo Hrvati stranački neopredijeljeni. Ali Hrvati, članovi nehrvatskih stranaka, ne vidim na koji bi način mogli predstavljati hrvatski narod, kad su se oni već unaprijed radije opredijelili za interese svoje stranke, nego za interese svoga naroda. Jer upitno je koliko u našem društvu postoje iskristalizirane građanske stranke.
Uvaženi profesor Dubravko Lovrenović ukazuje na poistovjećivanje nacionalnoga s vjerskim identitetom Hrvata u BiH. Smatra da bi ponajviše zbog toga Katolička crkva trebala preuzeti više odgovornosti za političku budućnost Hrvata?
- U svim konstitutivnim narodima BiH očito je poistovjećivanje nacionalnog i vjerskog identiteta. To u sebi nije tako dobro, kao što nekome može izgledati. Slično je i s drugim religijama i nacijama. Mi, službeni predstavnici Katoličke crkve, držimo se na distanci od dnevno-političkih interesa koji se iz dana u dan mijenjaju kako vjetar puše. Radije se držimo principa, vjerskih i moralnih načela, prema kojima treba zauzimati stavove u životu, pa i u politici. Ukoliko naši političari uzimaju u obzir mišljenje Katoličke crkve, utoliko će oni poštivati vjerska i moralna načela Crkve – i to će im sigurno biti od koristi. Ali Crkva politici nikad neće nametati rješenja budući da je svaka politika prolazna, a vjerski i moralni principi su trajne vrednote.
Provincijalat Bosne Srebrene se prije početka Butmirskih razgovora oglasio s porukom ili stajalištem o potrebi “kantonizacije” BiH. Jesu li politike hrvatskih stranaka na tom tragu i koje?
- Kao što rekoh, naši su stavovi načelni. Ono što smo smatrali dobrim od početka, smatramo i danas. Ono što smo vidjeli kao loše od početka, tako to vidimo i danas. Drugo je pitanje hoće li se ostvariti naše želje i naši prijedlozi ili neće. Ispravni su stavovi ispravni i ako se ne ostvare, a loši su loši i ako se ostvare.Ni jedna politička stranka ne zastupa ni isključivo ni potpuno stavove Crkve, iako je neka od njih bliže tim stavovima, a neka nešto dalje. Svaka je stranka slobodna nuditi svoja vlastita rješenja, iako bi bilo idealno kad bi se sve znale složiti oko bitnih zajedničkih stavova i načela. Crkva svoje stavove nikome ne nameće, a narod će – nadamo se – znati kome iskazati povjerenje.
Hoćete li kao provincijal upućivati ikakvu poruku svećenicima o mogućem ponašanju i odnosu prema političkim strankama u izbornoj godini?
Svi su naši svećenici punoljetni, zreli ljudi. Uz to i školovani. Svi oni imaju pravo na vlastito mišljenje i vlastite stavove koje slobodno mogu izražavati usmeno i pismeno, ali svoje stavove ne mogu nikome nametati. Svaki je građanin slobodan opredijeliti se u skladu sa svojom vlastitom savješću. Mi svi također poštujemo osnovna načela Katoličke crkve, tako da nisu potrebne nikakve posebne instrukcije svećenicima sa strane od Uprave provincije. A kad je to potrebno, okružna pisma za takve prigode ne dolaze iz Provincijalata, nego iz Nadbiskupskog ordinarijata.
U kakvom su stanju franjevačke župe u BiH? U kolikoj mjeri je financijska kriza pogodila vjernike i napuštaju li oni možda svoje krajeve u potrazi za radnim mjestom i preživljavanjem?
- Franjevačke župe u BiH dijele sudbinu svih građana BiH. Sigurno je da financijska kriza, a posebno nezaposlenost, jako utječu na ljude da idu trbuhom za kruhom. Politička zajednica je dužna svim svojim građanima omogućiti da svojim radom zarade svoj vlastiti kruh, a ta se dužnost posebno odnosi na one koji imaju teži pristup radnom mjestu. Ako takve brige ne bi bilo, i kad svjetska kriza prođe, naši bi problemi ostali isti. Za dobro se moramo boriti. Ono neće doći samo od sebe.
Povratak prognanih Hrvata je rak-rana i hrvatske politike u cjelini. Izbori idu, sprema se navodno i popis pučanstva. Plašite li se da će Hrvati podnijeti najteže posljedice “etničkoga čišćenja”?
- Hrvati su već podnijeli najteže posljedice kako rata, tako i poratne politike BiH i međunarodne zajednice. No, to nama nije ništa novo. To mi doživljavamo još od pada Bosne 1463. Od tada pa do danas politika u BiH nikad nije bila na našoj strani. Ali, preživjeli smo stoljeća, pa ćemo preživjeti i ovo. Dao Bog da se naš narod ne pokoleba u vjeri i u kršćanskom moralu! Zatajiti u tome, značilo bi iskopati sebi grob. Sve ostalo dolazi i prolazi. Ako ne bismo ustrajali u vjernosti Bogu i svojim kršćanskim vrednotama, biološki opstanak ne bi nam ništa koristio. To ipak ne znači da se ne moramo svi skupa boriti za pravedne međunacionalne odnose – jer svaka je nepravda izdaja vjere u Boga i izdaja kršćanskih vrednota.
Kriza morala je zasebna, vrlo ozbiljna i vrlo složena tema. Vidite li uopće tu neku želju ili snagu da se naša mladost, pa i odrasli usmjere u smjeru odgoja, zdravoga života i nenasilja?
- Kriza morala je poljuljala cijeli svijet. Moral je i u kršćanstvu, a i u drugim religijama, najočitiji praktični izraz i svjedočanstvo vjere. Gdje je vjera u središtu pažnje, tu je i moral jak. Ali kad neko društvo vjeru zamijeni ekonomijom, politikom ili silom – onda tu više nema morala. Onda počinje vladati zakon džungle. Čovjek čovjeku postaje vuk, umjesto da mu bude brat. Tu onda vlada pravo jačega – bilo ekonomski, bilo politički, bilo vojno jačega. Ali upravo tu je i početak propasti takvoga društva. Narodno iskustvo veli: “Dva loša ubiše Miloša!” U društvu u kojem vlada pravo jačega, složit će se oni nejači, pa će pokopati jačega. Sve dok se staro Rimsko carstvo temeljilo na pravu, pravdi i moralu, ono je raslo i jačalo, tako da je moglo jamčiti višestoljetni mir svojim građanima, poznat kao “pax romana”. Ali kad se carstvo počelo odavati pohlepi za bogatstvom i užicima, kad je cilj postao imati dosta “kruha i igara” – tada je to slavno carstvo počelo propadati, sve do potpunog uništenja. Slično je i s mnogim drugim velikim civilizacijama.
Pad morala zapadnoga svijeta već je mnogo koštao Europu, pa i naše narode, a koštat će nas još i više, ako uskoro ne dođemo k sebi. Nije u pitanju tek po neki aspekt morala, nego moralnost uopće, koja se tiče svih Božjih zapovijedi i svih zahtjeva zdrave ljudske savjesti. Zdrav moral obuhvaća ne samo osobnu dobrotu, nego i sve društvene odnose, poštene političke stavove, zalaganje za pravdu i mir, borbu protiv nasilja, zloporaba, korupcije, osobito borbu za zaštitu ljudskog dostojanstva, a prije svega za zaštitu života od prirodnog začeća do prirodne smrti, borbu za dostojanstvo obitelji, braka, za zaštitu starih i bolesnih, progonjenih i potlačenih. Sve je to moral i sve je to u krizi. I sve to moramo iz dana u dan sebi i drugima prosvjećivati i za to se zalagati.
U kakvom su stanju franjevačke župe u BiH? U kolikoj mjeri je financijska kriza pogodila vjernike i napuštaju li oni možda svoje krajeve u potrazi za radnim mjestom i preživljavanjem?
- Franjevačke župe u BiH dijele sudbinu svih građana BiH. Sigurno je da financijska kriza, a posebno nezaposlenost, jako utječu na ljude da idu trbuhom za kruhom. Politička zajednica je dužna svim svojim građanima omogućiti da svojim radom zarade svoj vlastiti kruh, a ta se dužnost posebno odnosi na one koji imaju teži pristup radnom mjestu. Ako takve brige ne bi bilo, i kad svjetska kriza prođe, naši bi problemi ostali isti. Za dobro se moramo boriti. Ono neće doći samo od sebe.
Povratak prognanih Hrvata je rak-rana i hrvatske politike u cjelini. Izbori idu, sprema se navodno i popis pučanstva. Plašite li se da će Hrvati podnijeti najteže posljedice “etničkoga čišćenja”?
- Hrvati su već podnijeli najteže posljedice kako rata, tako i poratne politike BiH i međunarodne zajednice. No, to nama nije ništa novo. To mi doživljavamo još od pada Bosne 1463. Od tada pa do danas politika u BiH nikad nije bila na našoj strani. Ali, preživjeli smo stoljeća, pa ćemo preživjeti i ovo. Dao Bog da se naš narod ne pokoleba u vjeri i u kršćanskom moralu! Zatajiti u tome, značilo bi iskopati sebi grob. Sve ostalo dolazi i prolazi. Ako ne bismo ustrajali u vjernosti Bogu i svojim kršćanskim vrednotama, biološki opstanak ne bi nam ništa koristio. To ipak ne znači da se ne moramo svi skupa boriti za pravedne međunacionalne odnose – jer svaka je nepravda izdaja vjere u Boga i izdaja kršćanskih vrednota.
Kriza morala je zasebna, vrlo ozbiljna i vrlo složena tema. Vidite li uopće tu neku želju ili snagu da se naša mladost, pa i odrasli usmjere u smjeru odgoja, zdravoga života i nenasilja?
- Kriza morala je poljuljala cijeli svijet. Moral je i u kršćanstvu, a i u drugim religijama, najočitiji praktični izraz i svjedočanstvo vjere. Gdje je vjera u središtu pažnje, tu je i moral jak. Ali kad neko društvo vjeru zamijeni ekonomijom, politikom ili silom – onda tu više nema morala. Onda počinje vladati zakon džungle. Čovjek čovjeku postaje vuk, umjesto da mu bude brat. Tu onda vlada pravo jačega – bilo ekonomski, bilo politički, bilo vojno jačega. Ali upravo tu je i početak propasti takvoga društva. Narodno iskustvo veli: “Dva loša ubiše Miloša!” U društvu u kojem vlada pravo jačega, složit će se oni nejači, pa će pokopati jačega. Sve dok se staro Rimsko carstvo temeljilo na pravu, pravdi i moralu, ono je raslo i jačalo, tako da je moglo jamčiti višestoljetni mir svojim građanima, poznat kao “pax romana”. Ali kad se carstvo počelo odavati pohlepi za bogatstvom i užicima, kad je cilj postao imati dosta “kruha i igara” – tada je to slavno carstvo počelo propadati, sve do potpunog uništenja. Slično je i s mnogim drugim velikim civilizacijama.
Pad morala zapadnoga svijeta već je mnogo koštao Europu, pa i naše narode, a koštat će nas još i više, ako uskoro ne dođemo k sebi. Nije u pitanju tek po neki aspekt morala, nego moralnost uopće, koja se tiče svih Božjih zapovijedi i svih zahtjeva zdrave ljudske savjesti. Zdrav moral obuhvaća ne samo osobnu dobrotu, nego i sve društvene odnose, poštene političke stavove, zalaganje za pravdu i mir, borbu protiv nasilja, zloporaba, korupcije, osobito borbu za zaštitu ljudskog dostojanstva, a prije svega za zaštitu života od prirodnog začeća do prirodne smrti, borbu za dostojanstvo obitelji, braka, za zaštitu starih i bolesnih, progonjenih i potlačenih. Sve je to moral i sve je to u krizi. I sve to moramo iz dana u dan sebi i drugima prosvjećivati i za to se zalagati.
Primjedbe