IZ DNEVNIKA IVICE URSIĆA

MOJ DNEVNIK

Nikada nisam pisao dnevnik.

Ni kao mladić, a ni kao odrastao.

Padalo mi je ponekad na pamet ali strpljenja nije bilo.

Ni vremena.

I onda su me zvali iz Spektra bi li nešto napisao.

U svezi pokretanja Radio Sunca.

I to u formi dnevnika.

I pristao sam.

Ako ne čitate Slobodnu Dalmaciju i subotnji prilog Spektar onda kliknite.

PETAK, 19. ožujak

POVRATAK U BUDUĆNOST

Parkiram automobil pokraj novog rodilišta. Kao da sam dobio na lutriji.

Idem prema Centru za onkologiju.

Slike iz prošlosti uvijek me iznova sustignu i vrate kroz vrijeme.

Prije osam godina problem parkinga je bio jednak kao i danas ali je razlog mog dolaska neusporediv s današnjim.

Nekadašnja „Šumica“, okružena borovima, kao da se je krila od pogleda.

Oronula.

Tužna.

Sama.

U njoj, baš kao i danas, zabrinuta lica ljudi koji malo pričaju i puno se boje.

Strah začinjen nepodnošljivom količinom neizvjesnosti.

I kao da opet odlazim na kemoterapiju i zračenje.

Ali stare slike blijede pred novom vizurom.

Centar sada zovemo „Centar od ljubavi“ i koliko god to zvučalo paradoksalno potvrđuje tezu da bolest može biti i privilegija.

Ja sam imao uistinu privilegiju upoznati, kao pacijent, sve te divne liječnike, sestre i tehničko osoblje, sve te ljude, koji dnevno dokazuju da je ipak sve u srcu. Onoliko koliko u njemu nađeš mjesta za bližnjega toliko si bogatiji i jači.

„Svi moji posjedi za trenutak vremena“, bile su posljednje riječi Elizabete I ali i riječi koje svi izgovaramo kada nam se teška dijagnoza dopiše uz ime.

Za mnoge to je tada ipak prekasno.

Ja sam dobio na posudbu ekstra vrijeme, taj dodatni „trenutak vremena“ i morao sam odlučiti što s njim učiniti. Zato sam se i vratio tamo gdje se rijetki žele vraćati, jer sam znao da to posuđeno vrijeme nije samo moje.

Bio sam volonter tijekom svih ovih godina obnove Centra za onkologiju i s ponosom gledam na zdanje koje su svojim prilozima, idejama, molitvama, iz opskurne „šumice“, brojni „dobri ljudi“, pretvorili u „Centar od ljubavi“.

Danas u njega ulazim da bih finalizirao ideju koju u sebi nosim dvadeset godina. „Radio Sunce“.

SUBOTA – 20. ožujak

DUHOVNA ITAKA

Danas me čeka odlazak na Brač.

Pozvao me don Toni Plenković u Postira.

Posljednje tri godine javno svjedočim o borbi koja se je vodila ovih zadnjih osam godina u mojoj duši i u mome srcu.

Sve moje strahove, sumnje, nevjere, slabosti, boli i rane, sve svoje molitve i nadanja, sav svoj „smij i suze“ podastirem pred nepoznatim ljudima koji u mojoj borbi vide svoje bitke i koji u mojem „posuđenom vremenu“ traže svoje vrijeme.

Nikada ne odbivam poziv.

Od Siska, preko Zadra, Splita, Makarske, Opuzena i Metkovića, do Posušja i Međugorja.

Putujem danas 79 put.

Odlazim na susret u Kristu s ljudima koji mi uvijek iznova potvrđuju da smo pod ovim suncem svi jednaki, a opet tako različiti i da smo u svojim bolima svi tako različiti, a opet tako jednaki.

Jutro provodim u Centru za onkologiju, na trećem katu gdje su prostori osnivača radija Županijske lige protiv raka i gdje će granuti „Radio Sunce“.

Zadnji dogovori, razgovori i prije svega čišćenje.

Najbolje je kada si napet dohvatiti se fizičkoga rada.

Uvijek pomaže, bolje od bilo čega.

Moji kod kuće već znaju za moj post pred put ili pred javni nastup.

Rijetki su dani kada ne objedujemo zajedno.

To zajedništvo održalo je našu obitelj uprkos svim fortunalima koji su nas pogađali. Zajedništvo stola i molitve.

Ulaskom na trajekt kao da ulazim u vremenski stroj.

Na Braču meni vrijeme uspori. Zastane.

Dolazak na Brač uvijek mi donosi utihu.

Neki mir koji se ne da opisati. Nalik sam Odiseju kojeg vuče njegova Itaka.

Ponosan sam na svoja Brela, na poljičku dimneziju koju nosim po svojoj majci, na svoj Split koji me je odgojio ali Brač mi je, nakon što sam u Nerežišćima postao zet, „ukrao srce“ i postao moja duhovna Itaka.

Postira.

Fascinantna ljepota prirode i brački koguli koji pričaju svoje vječne priče o čovjeku i kamenu.

Puna dvorana pastoralnog centra.

Atmosfera kao malo gdje. Uobičajeni sat vremena pobjegne na uru i po'.

Nikome se ne ide doma.

Čuli su za „Radio Sunce“.

Pitaju. Raduju se.

Hvatam kasni trajekt i do pola noći sam kući.

NEDJELJA, 21. ožujak

UVIJEK NEDJELJOM

„Nije vrime od Nedi'je za u po'je poći ...“ ali ja danas moram do „Radio Sunca“. To ipak nije posao.

Radio je moja velika ljubav.

Kao naturščik nikada nisam bio opterećem formom.

Držim da je kod radija najbitnija vjerodostojnost i emocija.

Radio je medij koji funkcionira „jedan na jedan“.

Svaki slušatelj misli da je jedini, a voditelj ako uspije osvojiti srce slušatelja dobija njegovu vjernost i ljubav, a to se ničim ne može mjeriti.

Danas ovakva razmišljanja nisu na cjeni.

Ako želiš biti svoj i ako ideš suprotiva struji nemaš šanse.

Mediji nas guraju u paralelne svjetove, propisuju nam stilove života, način razmišljanja, sustave vrijednosti.

A mi?

Mi obojani medijskim crnilom i žutilom, ispolitizirani do kosti, zasuti trivijalnostima i suvišnim informacijama, živimo tuđe živote i postajemo nervozni i beskrajno sebični i bešćutni.

Devetu kalendarsku godinu uređujem i vodim svake nedjelje emisiju nekada pod imenom „Nikad Nedjeljom“, a sada „Uvijek Nedjeljom“.

Želio sam kroz nju vratiti se onim vrijednostima i temama koje nas duhovno oblikuju tijekom života.

Obitelj, domovina, bližnji, Bog.

Emisija je prolazila ono što prolaze svi ljudi u životu.

Od prihvaćanja do progona.

Sanjao sam protekla dva desetljeća o pokretanju radijske postaje koja će jednostavno biti drugačija i pomalo gubio svaku nadu u ostvarenje tog sna.

I onda se je pokazalo da uistinu „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.“ (Propovjednik 3,1).

Pa tako i za „Radio Sunce“.

Ponedjeljak, 22. ožujak

RADIO SUNCE

Skoro da ove noći ni oka nisam sklopio.

Moje vrijeme odlaska na počinak je uobičajeno oko dva sata po ponoći, sada su prošla i tri, a ustajanje je bilo prije šest.

Usprkos relativno velikom iskustvu ja još uvijek radio volim strastveno.

Svaku emisiju radim kao da mi je prva i posljednja.

Ideja, usudim se reći, jedinstvenog radija, rodila se je u zajedništvu s Eduardom Vrdoljakom, mojim liječnikom i mojim prijateljem. Njegovo vizionarstvo i njegov autoritet omogućili su da moj san bude dosanjan i da „Radio Sunce“ postane dio nove hrvatske strategije u borbi protiv raka i za zdraviji život svakoga čovjeka.

Njegov moto, često ponavljan ovih godina, mene je osvojio: „Kada cilj postane važniji od nas onda znamo da smo uspjeli.“

Jutros u 7 sati, u oblačno jutro, zasjalo je „Radio Sunce“.

Utorak, 23. ožujak

DAN POSLIJE

Nismo feštali, zvali uzvanike, dijelili poklone.

Krenuli smo tiho. Samozatajno. Jer pred nama je dug i težak put.

Odlučili smo biti drugačiji, a to je najteže.

I prije nego smo se i rodili neki su nas već pokopali.

Mi ne mislimo da ćemo osvojiti svijet.

Mi se nadamo da ćemo osvojiti čovjeka.

I zadobiti njegovu ljubav, povjerenje i vjernost.

Ufamo se da će jedna zraka „Radio Sunca“ dotaknuti one kojima je to najpotrebnije. Bolesne kao utjeha, zdrave kao savjet.

Valja nam se držati one izreke Majke Tereze: „Ne možemo činiti ništa veliko - samo male stvari s velikom ljubavlju.“

Srijeda, 24. ožujka

NA SUNČANOJ STRANI ŽIVOTA

Još od jučer ne da mi mira smrad nafte koja se je razlila gradskom lukom. Sretan sam što je naša mala redakcija, bez velikog mudrovanja i dogovaranja, već promptno reagirala, jer je to prije svega pitanje zdravlja.

Danas smo ugostili gimnazijalke Doris, Karmen, Mirjam i Miju koje su odlučile ne stajati skrštenih ruku, nego organizirati humanitarni koncert i tako pomoći financiranje aparature za metodu “FISH”, koja je neophodna za liječenje leukemije.

Laž je i manipulacija kako nitko i ništa ne valja u ovoj našoj Hrvatskoj. Toliko je dobrih ljudi i toliko je samozatajnog i bezuvjetnog dobra oko nas da bi galaksije imale o čemu govoriti, a kamo li ne jedno malo „Radio Sunce“.

Četvrtak, 25. ožujka

U IME LJUBAVI

I kako reče moj prijatelj Trpimir Jurkić: „Sancho moj, mi ono krenusmo u ime ljubavi. Ako nas na tom putu susretnete – pridružite nam se.“

Na 92,9 FM.