EPILOG PRIČE O HRVATSKOJ GARDISTKINJI: Kako danas živi Mladenka Marušić-Jurčević
Nakon što smo proteklog tjedna objavljivali ratna sjećanja hrabre hrvatske gardistkinje Mladenke Marušić-Jurčević, koja je u ratu upoznala i svog muža Nikolu, danas objavljujemo i fragmente o njenom životu nakon rata, pa da čitatelji HRsvijeta vide kako hrvatska država postupa sa svojim braniteljima i herojima. Vjerujemo kako u Lijepoj našoj živi još mnogo bivših branitelja, koji nam mogu ispričate slične priče o nepravdi, poniženju i križnom putu koji su prolazili i prolaze, živjeći u zemlji za koju su se borili, a koja im je na kraju okrenula leđa. Nadamo se da će ovo pročitati i poneki hrvatski političar te da će se u njemu probuditi onaj davno potisnuti osjećaj - grižnje savjesti. Poslušajmo sad Mladenku:
Nikola me zaprosio, a ja sam bila najsretnija žena na svitu. Da nije on mene, sigurno bih ja zaprosila njega, jer se takva prilika ne propušta u životu.Odlučili smo da će vjenčanje biti u prosincu i da nećemo pravit velike "svatove", na što njegovi nisu bili baš oduševljeni, jer ipak je Niko Hercegovac, a zna se da su velike svadbe tamo dio tradicije. Nama ipak nije bila važna ta pompa, hteli smo samo pred Bogom potvrditi ono što smo već odavno znali, a to je da se iskreno volimo.
Nedugo zatim je neočekivano umro moj otac, koji je bio dijabetičar, ali se inače dosta dobro držao, pa mi je ta vijest došla kao "grom iz vedra neba". Danima nisam "dolazila sebi", a od prvog šoka sam završila na hitnoj pomoći i skoro dehidrirala. Bila sam jako vezana uz oca i njegova smrt mi je teško pala, ali šta ćete, život je morao ići dalje, a sreća je da sam u tim teškim trenucima imala potpunu Nikolinu podršku i zaista, uvijek sam se u životu mogla osloniti na svog muža, što vjerujem da dosta žena samo može sanjati o tome.
U veljači 1994. godine, dobili smo jedno predivno malo stvorenje, koje se danas odaziva na ime Nikolina i prava je cura. Nikola je imao priliku biti s nama samo prvih pet dana, a onda je opet morao na ratište u Kašić. Ne mogu vam dovoljno opisati moju brigu i strepnju u tim danima, bilo mi je puno lakše biti s Nikolom na terenu, nego ga u neizvjesnosti čekati kod kuće, s malim djetetom. Srećom je Nikola bio i ostao brižan suprug i otac te je redovito zvao i raspitivao se o meni i našoj princezi.
Stvoreni jedno za drugo - Mladenka i Nikola Jurčević
05.08.2005, to je datum koji ja, a i većina Hrvata nikad neće zaboraviti, jer se na taj dan dogodilo ono za što smo se cijeli rat borili - oslobođeno je područje tzv. "Krajine". Ne znam ni sama koliko sam krunica izmolila tih dana, jer Niko je naravno bio na prvim linijama pred Kninom, a poslije je išao i na Grahovo, nakon čega je slijedila zaslužena demobilizacija. Teško je bilo nakon rata uključiti se "normalni život", ali imali smo prekrasnu curicu, puno ljubavi i vjere u Boga, pa smo se brzo privikli na mirnodopske prilike.
Nikola je dobio posao u splitskom "škveru", kao zavarivač, a ja sam se zaposlila u praonici splitske bolnice na Firulama. Nina je imala nepune dvije godine, kad sam opet ostala trudna. Priželjkivali smo, po nekoj roditeljskoj logici bracu, ali Nina je ipak dobila seku, što me nije nimalo rastužilo. Curica je bila prekrasna i zdrava, a to nam je bilo najbitnije. Tada smo mislili da će nam život biti predivan i lagodan, ali nažalost je sudbina htjela drukčije.
Nikola je, naime s ratišta "dovukao" i bezbroj sitnih zdravstvenih problema, koji su se s vremenom pogoršavali. Kronična upala sinusa je bila ponajmanji problem, jer je Nikola imao i problema s prostatom, a bol u desnoj nogi je "vukao" već godinama. na odjelu ortopedije su zaključili da se noga mora operirati te je to i obavljeno, a ja sam tada živjela na relaciji kuća-posao-bolnica te gotovo uvijek sa sobom "vukla" i djecu, što nije bilo nimalo lako. U to vrijeme sam radila kao čistačica za jednu državnu firmu, gdje se nisam nikako slagala sa nadređenima, ali takv je bio život - šuti i radi za mizernu plaću. Pošto Nikola tada radi zdravstvenih problema nije mogao raditi, možete misliti kako nam je bilo financijski.
Nikola se teško mirio s takvom životnom situacijom i svojim zdravstvenim stanjem, pa se jako nervirao i bio često potišten. Godine 2002., Nikola je osjetio strašan pritisak u prsima, koji mu je gotovo onemogućavao disanje, a na hitnoj pomoći su ustanovili da mu je pukla plućna maramica ili "plućni pneutorax". Muž je ostao u bolnici, a ja sam na svom poslu doživljavala teške trenutke, čak su me nekad zaposlenici dok sam čistila zezali: "Bižte od ove, ta je mužu pukla plućnu maramicu". Šef nije imao razumijevanja za moje probleme, pa me često nije htio pustiti ranije s posla, da bih stigla u bolnicu. Tako smo, bez obzira što smo oboje bili branitelji, ja i Nikola živjeli u zemlji koju smo oslobađali - kao u kakvom zatvoru.
Nikolina Jurčević, 16 godina
Kao kruna svega, dogodilo se i to da sam izgubila posao, a na moje mjesto je preko veze došao neko drugi, pa sam se 2003, našla na Zavodu za zapošljavanje. Nikolino zdravstveno stanje je bilo sve gore i gore, morao je na još jednu operaciju, ovaj put prostata. Dobio je i "titulu" PTSP, što sam ja nazivala "bolešću duše". Kad je izašao iz bolnice, normalne životne uloge su bile zamijenjene; on je postao mama, a ja sam bila tata, tj. onaj koji hrani obitelj. Dobila sam posao kao čistačica u firmi "Opel", gdje sam radila sve moguće, od čišćenja, kopanja - do pranja auta. Vjerujte mi da nije lako ljeti, po najvećoj sparini kopati 2 sata, a onda počistiti tri velika Opelova centra.
Pa onda različiti iskompleksirani šefovi, koji su me maltretirali sustavno, vodeći me čak po parkingu, provjeravajući jesu li "čikovi" od cigareta friški ili stari, tj. jesam li danas više puta pomela parking. Izdržala sam taj naporan posao pune dvije godine, ali to se odrazilo i na moje zdravlje. Otkrili su mi tzv. "protruziju diska", zbog koje nisam mogla pravilno ni hodati, ali sam i takva "šepava" radila, da bih zatim ipak otvorila bolovanje. Tu su počela negodovanja šefova, a sve je kulminiralo kod "PEVECA", gdje su se jednog dana kolica prevrnula na moju nogu i izbila mi nokat. Bilo je krvi kao u pričama, pa sam hitno operirala nogu. Naravno, svi su bolovanje okarakterizirali kao lijenost i prijetili mi otkazom.
Sasvim na kraju snaga, fizičkih i psihičkih, obratila sam se i psihijatru, koji mi je izdiktirao lijepu dijagnozu, pa sam počela gutati i te tablete te tablete protiv nesanice, jer sam bila kronično neispavana. Jedno vrijeme sam bila i zadržana na psihijatrijskom odjelu, a onda sam se ipak trgnula, jer vidjevši sve te jadnike i poludjele ljude oko sebe - shvatila sam da sam ipak još uvijek koliko-toliko normalna.
I onda se desilo nešto nevjerovatno, jer sam zatrudnjela, unatoč sigurnim prognozama doktora da je to nemoguće. Nastojala sam se što manje nervirati i trudnoća je prošla relativno uredno, da bi sedam dana prije termina rodila mrtvog dječaka. Trebao se zvati Jakov.
Ljudi moji, kako je to bilo bolno iskustvo, puno bolnije nego pet poroda zaredom, a da ne pričam da je u posteljici bila sepsa i da sam ja samo čudom i sama ostala živa. Nikola se do dan danas nije psihički oporavio od tog šoka, a meni je moja voljena država dala "čak" 45 dana bolovanja nakon toga. Prekrasno... Pa žena koja rodi normalno dijete nije se u stanju za mjesec i pol dana vratiti poslu, a kamoli ja nakon takvog šoka. Tješila sam se nakon toga, da sam još uvijek mlada i relativno zdrava, a nisam se smjela slomiti i radi Nikole i dvoje prekrasne zdrave djece, no mogu vam reći da sam potajno isplakala sve svoje suze.
Josipa Jurčević, 12 godina
I eto, godina je već 2010, a promjenilo se u Lijepoj našoj nije ništa. Mi koji smo branili Hrvatsku, tretirani smo kao zločinci, što je kao logično, jer su i naši generali završili u zatvorima. Naravno da se i ja i Nikola svaki dan barem jednom upitamo o razlogu naše borbe, ali ipak se ne predajemo, jer ne kaže se uzalud - što te ne ubije, to te ojača. Imamo dvije krasne, pametne i vrijedne cure, koje su i dobre učenice u školi.
Nikola je, nakon duge pravne zavrzlame, napokon ostvario svoju mirovinu, koja iznosi smiješnih 3200 kuna, a uz to ide i neka "crkavica" od dječjeg doplatka. Ja sam trenutno nezaposlena, pa možete samo zamisliti stupanj naše egzistencije. U međuvremenu su i meni i Nikoli umrli roditelji, pa se ponekad osjećamo kao nasukani na nekoj hridi, a oko nas bjesni oluja, za koju se ne zna kad će utihnuti.
Svugdje silovanje, poniženje i nezahvalnost - to je nama dala "naša lipa Hrvatska". Ostaje nam samo iskrena vjera u Boga i nada da će se jednog dana stvari u ovoj državi napokon pokrenuti u ovom smjeru, a da će svi sitni mafijaši, "hohštapleri" i moralne nakaze, koji danas vladaju ovom zemljom, jednom za svagda završiti tamo gdje im je mjesto - a to su kaznene ustanove. Ovo nije zemlja za koju smo se ja i moj Niko borili, ovo je zemlja i dalje porobljena, ovisna i korumpirana; zemlja koja nije vrijedna svih onih mladih ljudi koji su dali svoje živote i nas koji smo Božjom milosti preživjeli sve strahote rata...
PRIPREMIO: Romano Sole
* Zahvaljujemo još jednom od srca Mladenki Marušić-Jurčević, koja je smogla snage i hrabrosti ispričati sve pojedinosti svoje nimalo lagane životne priče, a nadamo se da će joj ova serija članaka barem malo pomoći, u njenoj borbi za boljim i pravednijim životom. Mladenka zahvaljuje svim čitateljima na komentarima ohrabrenja i mailovima koje je dobila, a izdvajamo i kontakt koji je uspostavljen sa gospođom Marijom Slišković iz udruge "Žene u domovinskom ratu", koji će možda dovesti i do objavljivanja knjige sjećanja hrvatskih žena u Domovinskom ratu. Mladenka, ne daj se - mi smo uz tebe!
Primjedbe