PO DJELIMA ĆETE IH PREPOZNATI

Netko se na HTV-u malo zaigrao pa u središnjem dnevniku nakon predsjedničke inauguracije pustio jedan, možda i jedini nedogovoreni, iskreni odgovor na pitanje što možemo očekivati od tek ustoličenog predsjednika. Momčić koji nikako ne može biti stariji od desetak, jedanaest godina, u maniri iskusnog analitičara veli: „Kao prvo, što se može očekivati od onoga koji je petanaest godina bio član SK?“. Ostali komentatori koje još samo ljevica doživljava kao desne (Ivkošić i njemu slični) nisu uspjeli pronaći boljeg i konciznijeg odgovora na tlapnje recikliranih komunista, neosocijalista, utopista i titoista o nekakvom 'regionalnom Obami', o nekakvoj 'novoj pravednosti', dok je sam Josipović nostalgično zazivao vrijeme prije 90-ih kad „nije bilo korupcije“. Desničari se, valjda strahujući od Pusićkine verbalne agresije, Mrsićeve dijagnoze o bolesnom društvu, Mesićeve osme ofenzive ili Milanovićevih kumova, starih i novih Perkovića, štite lažnom nadom i lošim procjenama kako je najgore prošlo jer je teško biti „gori predsjednik od Mesića“. Bježe od istine a znaju dobro da opsjenarske poruke novog predsjednika, nisu ništa drugo nego još jedna potvrda stare istine da ne možemo očekivati 'novo vino' iz 'stare mješine'.

Ivo Josipović se uspio predstaviti samo kao sjajan politički štreber, novi restaurator starih ideja, već prvim kadrovskim rješenjima potvrđujući koliko je njegov protukandidat Bandić, nekad i sam izložen partijskoj stezi, bio u pravu kad je slikom daljinskog upravljača predvidio prve poteze svog tadašnjeg protukandidata. Koliko je god korektno što je Bandić, i kao protukandidat i aktualni gradonačelnik-domaćin inauguracije, nazočio događaju i čestitao predsjedniku Josipoviću, kao i većina ostalih protukandidata iz kampanje, toliko je, s druge strane, primjetna defenziva svih koje su mediji okarakterizirali kao desnicu. Ili je riječ o instant političarima koji politički znaju djelovati samo u zadanim okvirima bez imalo osobne hrabrosti i dosljednosti, ili se istinski boje crvenih kmera. Drugačije ne mogu razumjeti njihovu šutnju o Perkovićima kao jedinoj konstanti Pantovčaka. Nitko ne smije zazivanje Boga u kojeg novi predsjednik ne vjeruje, nazvati krivokletstvom. Komorna, a ne dostojanstvena (što se valjda htjelo postići) atmosfera nije najbolja kulisa za šalu, ali ako ikad, jučer je nedostajao kakav Mesićev prigodni vic. Iako njemu nije više do šale. Od već pripremljenih ili novih prijava ga ne će moći spasiti ni kontinuitet starih suradnika u novom uredu, ni razgranatost vlastite obavještajne hobotnice ni trenutna politička kohabitacija svih sa svakim. Jer dolazi vrijeme traženja pravih krivaca za stanje u kojem će se nacija naći nakon idilične smjene na Pantovčaku.

Aktualni predsjednik, za razliku od Mesića, ne duguje ništa promuslimanskim lobijima u Hrvatskoj i BiH, pa bi se moglo očekivati da njegov prvi (ne)službeni posjet BiH ne bude Sarajevu nego Mostaru, recimo prigodom dodjele Večernjakova pečata. Ne bi me začudilo ni kad bi Josipović bio dobitnik te nagrade, kao što je J. Kosor na sličan način počašćena nedavno u Tuzli. Uostalom, tu su nagrađivani i Željko Komšić i Milorad Dodik pa zašto ne bi bio i Josipović. Siguran sam da će Hrvati Hercegovine znati iskazati počast instituciji predsjednika Lijepe naše, i da glasovanje u Herceg-Bosni nije bilo „za“ Bandića koliko „protiv“ Josipovića kojeg se doživjelo i medijski predstavilo kao Mesićev kontinuitet. Narod je glasovao protiv Bude Lončara i Saše Perkovića, protiv antihercegovačke histerije od koje S. Mesić ni danas ne odustaje. Činjenica je da S. Mesić nije poštovao Ustav RH kad je riječ o Hrvatima izvan RH i da će zato na ovaj ili na onaj način, prije ili kasnije morati položiti račun hrvatskoj javnosti.

Ni u slučaju katoličke Crkve, iako se sam izjasnio kao agnostik, Josipović ne će držati konstantnu napetost kao S. Mesić. Ako ništa, ne će pokušavati smjenjivati biskupe, kako je Mesić htio smijeniti Vojnog Ordinarija, monsinjora Jezerinca. A vjerujem da ne će ni zahtijevati reviziju Ugovora između RH i Vatikana, kako je to neki dan u jednom dnevnom listu predlagao Mesić. Unatoč svemu tomu, ne vjerujem Josipoviću, ni kad pravednost propovijeda, ni kad nadom pokušava rastjerati beznađe, ni kad Bogu prijetvorno priseže.

Zbog čega? Sjećate se kako je prije otprilike pola godine u emisiji 'Nedjeljom u 2' prof. Davor Pavuna lijepo objasnio razliku između inteligentnih političara, vođa i onih koji to nisu. Inteligentan političar se ne boji za suradnike i savjetnke za pojedina područja uzeti pametnije od sebe. A koga je uzeo prof. Josipović? Intelektualne liliputance, moralno dvojbene osobe, spletkaroše, osobe čije biografije uglavnom stanu u dva retka. I kroz izbor savjetnika, predsjednik je pokazao da su njegove izjave kako će biti 'predsjednik svih građana' samo „praporac koji zveči i cimbal što ječi“. Strah me da je onaj dečko s početka komentara jedini u pravu. Može netko izići iz komunizma, ali teško komunizam izlazi iz glava onih kojima je Tito otac, a partija majka.

FACTA, NON VERBA" predsjedniče, pa ćemo možda povjerovati i u drugi kredo, pod kojom si prisegnuo: „ OBLITI PRIVATORUM, PUBLICA CURATE".