NE KLONIMO DUHOM

Kako smo mogli i očekivati, novi hrvatski predsjednik je dr. Ivo Josipović, kandidat koji predstavlja kontinuitet politike sada već bivšeg predsjednika Stipe Mesića. Jednostavno moć medijske manipulacije je učinila svoje. Uzalud veliki novci protukandidata Milana Bandića, uzalud razne potpore od braniteljskih udruga do M. P. Thompsona i vlč. Sudca, od umjerene političke ljevice do krajnje desnice. Usprkos velikom odzivu i masovnoj potpori Bandiću od Hrvata izvan Republike Hrvatske, Josipović je kako najavljuju izlazne ankete u najgorem slučaju dobio 60 % glasova.

Jedan bezlični kandidat bez karizme, politički 'štreber' koji zna odgovor na svako pitanje, koji se spreman, za razliku od svog prethodnika Mesića, dodvoravati čak i Hrvatima u BiH, je cijelo vrijeme kampanje suvereno, samosvjesno nastupao i na koncu uvjerljivo pobjedio.

Bolji poznavatelji prilika u RH su takav rezultat mogli predvidjeti prije predaje potpisa potpore za kandidaturu. Naime, HDZ je kao protuteža SDP-u dugo vrludao i zadnji tren se odlučio za A. Hebranga, kao svog kandidata. Ego tadašnjeg predsjednika stranke, dr. Ive Sanadera nije dopuštao raspravu o D. Primorcu ili ne daj Bože, N. Vidoševiću, kao mogućim kandidatima. Da ne spominjem bezobraznu reakciju dr. Hebranga na sam spomen ponude I. Aralice kako bi bilo mudro da HDZ podupre neovisnog kandidata dr. M. Tuđmana. S druge strane, ništa manja umišljenost M. Tuđmana, D. Primorca, N. Vidoševića pa i B. Mikšića, nije ostavljala prostora za ideju prof. Josipa Jurčevića o PREDKAMPANJI nacionalnh kandidata.

Vrijeme je pokazalo da neki od spomenutih kandidata ni na koji način ne zaslužuju ni da ih se nazove nacionalnim kandidatima, jer su očito bili prisiljeni ili nagrađeni, svejedno, da odigraju ulogu razbijača desnog biračkog tijela. Tako su Vidošević s 11 % i Primorac sa 6 % osvojenih glasova, ubili svaku nadu i iluziju oko mogućeg Hebrangova prolaska u drugi krug.

Gužvu na desnici je iskoristio M. Bandić, te je uz 'mobilizaciju' Hrvata iz BiH, u drugom krugu ostao kao 'Krivovjernik na desnici' (rekao bi pokojni Rudi Supek), kao zadnja nada kakve-takve 'desne' opcije. Njegove poruke i nemoć kod sučeljavanja s Josipovićem, kao ni suočenje s istinom da u prvom krugu i nije napravio neki značajan rezultat, su pokazali već par dana prije okončanja izbora da se Bandić ili predao bez borbe ili se nije uspio predtsaviti kao netko tko bi uistinu bio drugačiji i bolji od Josipovića. Kao da je svijest o čvrstoj poziciji gradonačelnika hrvatske prvostolnice (tko može pripremiti i uspješno na referendumu oboriti onoga koji je na izborima neposredno biran?) odavala njegovu osobnu dvojbu – koja funkcija mu zapravo donosi više političke moći. Možda se Bandić i preračunao, ali kako bilo, on do daljnjega, makar s oštrom opozicijom iz redova svoje bivše stranke u gradskoj Skupštini ostaje gradonačenikom Zagreba.

Hrvatska je, paradoksalno, kao najkatoličkija zemlja u Europi, izabrala agnostika za predsjednika. Hrvati, koje se i danas u bjelosvjetskim metropolama percipira kao retrogadne nacionaliste, 'ustaše', biraju rigidnog komunistu da ih predstavlja u svijetu. Pet stotina tisuća što lažnih što istinskih branitelja dobivaju za vrhovnog zapovjednika onoga koji ni dana nije proveo na bojištu, onoga koji se u prvim danima osamostaljenja Republike Hrvatske protivio takvoj ideji, onoga koji je na koncu u puno boljim odnosima bio s haaškim Tužiteljstvom nego s nepravedno optuženim generalima te iste vojske. I to sve nakon iskustva s haaškim krivokletnikom, odlazećim predsjednikom Mesićem. Oni koji su čitali 'Posljednja vremena', Michaela O' Briena, slute o čemu govorim. I tamo je Predsjednik agnostik, pače Antikrist, govori nekoliko svjetskih jezika, savršeno poznaje kulturu, svira, slika, okuplja elitu, omiljen u EU i u svijetu. Jedini neprijatelj mu je katolička Crkva.

Ali sve to nije razlog za novu depresiju svjesnih i savjesnih birača konzervativnog, desnog opredjeljenja. Manje-više, većina takvih nije ni izišla na izbore, a oni koji se nikada ne predaju bijahu spremni potražiti utjehu i surogat svog predsjednika u Bandiću. Nisu ga dobili, jer sam Bandić nije bio spreman odreći se Mesića i svih djela njegovih. Nije bio spreman izbaciti komunizam iz srca kao što je njega SDP izbacio iz članstva. Ni nakon četiri mandata kao zagrebački gradonačelnik nije se potrudio ukloniti ime najljepšeg zagrebačkog trga koji se zove po najvećem zločincu spram svog naroda, J. B. Titu. Nije se Milan potrudio postići širi koncenzus na desnici, pozivajući primjerice odmah nakon prvog kruga izbora dr. Tuđmana, dr. Jurčevića, dr. Pavunu, dr. Đikića, dr.Raspudića, dr. Tomca ili dr. Langa... u savjetnički tim. Njegov savjetnički tim jednostavno nije bio kompetentan izvršiti pravu analizu i poviću prave poteze nakon prvog kruga, a sam Bandić nije bio voljan ili odlučan mijenjati taj tim.

Što možemo očekivati u ovakvom raspletu događaja? Bandićeva frakcija ili Pančićeva stranka novih socijaldemokrata će na ovaj ili onaj način i u Saboru i u gradskoj skupštini u Zagrebu, ovako ili onako biti distancirana i suprotstavljena Milanovićevu SDP-u. Za očekivati je i povratak Ive Sanadera u hrvatski Sabor gdje će i on pokušati stvoriti svoj klub novih, samo od njeg ovisnih zastupnika (Zubović, Rošin,...), tako da se mogu očekivati nove, neprincipijelne koalicije. Primjerice Bandićevih ljudi u zagrebačkoj skupštini s nekim hadezeovcima, ili HDZ-a u Saboru s HNS-om ili tko-zna-s kim, ovisno o potrebama dnevne politike. Prijetnje uhićenjem Bandiću, kao i Sanaderu se ne će ostvariti u dogledno vrijeme, ali mač optužbi će stalno visjeti iznad njihovih glava.

Zato se već sada oni koji su zainteresirani za istinske dubinske promjene u hrvatskom društvu, oni koji se još nisu predali i koji dobro shvaćaju što nam se događa, moraju početi povezivati, okupljati, ujedinjavati oko ideja a ne oko umišljenih pojedinaca. Mora se početi stvarati zdrava TREĆA OPCIJA, alternativa i podijeljenom HDZ-u i bahatom SDP-u. Zato mi se čini da su danas više nego ikad aktualne i žive riječi blagopokojnog kardinala Stepinca: „Dragi narode, ne kloni duhom“. Ne klonimo duhom, jer iako smo izborili slobodu, proces konačnog oslobađenja hrvatskog naroda nije dovršen. Neizvjesna sudbina, navlastito Hrvata u BiH, nas tjera na ponovno okupljanje, stvaranje novog naraštaja mladih, ni čim opterećenih Hrvata koji će jednom zauvijek okončati bitke iz drugog svjetskog rata i koje će od Lijepe naše znati napraviti mirnu oazu dostojnu svih hrvatskih žrtava kroz povijest. Stoga, ne klonimo duhom nego već od sutra započnimo proces čišćenja i stvaranja nove političke i društvene snage, spremne Hrvatsku učiniti snažnim, ravnopravnim faktorom na europskom političkom i gospodarskom tržištu.

Ivan Baćak