MIJENJAJ, DA BI SVE OSTALO ISTO

Iako hrvatsko društvo nije podijeljeno ideološki na ljevicu i desnicu, nego grupaški-interesno i klanovski, neki analitičari koji se vole nazivati neovisnima ne mogu pobjeći od svog ljevičarskog backgrounda. Ostale, koji nisu kao oni, nekom pojednostavljenom logikom proglase konzervativnim, nacionalističkim ili jednostavno dijelom paraobavještajnog podzemlja. I jedni i drugi će se složiti da je s hrvatske političke scene desnica jednostavno nestala, pa i ona umjerena kakav je devedesetih godina bio HDZ. S njom su nestali i novinari tog politički konzervativnog svjetonazora. I. Miklenić, I. Marijačić, N. Piskač, M. Kovačević, M. Barišić i još poneki koji su preživjeli prvu fazu 'detuđmanizacije', su zapakirani u tiskovine koje sve skupa nemaju par desetaka tisuća čitatelja. Gdje se još može pronaći aktualna analiza političke stvarnosti iz pera Jovića, Čelana, Vukmana, ...? Da ne spominjem TV, na kojemu ni u Tuđmanovo vrijeme nismo imali prigodu čuti ozbiljne komentare i argumentirane rasprave.

U tom i takvom medijskom okruženju, (pro)nositelji socijalističko-liberalnih ideja oblikuju javno mnijenje, do savršenstva razrađenim tehnikama manipulacije proizvode pristanak svih struktura društva i stvaraju moćne poluge za osvajanje vlasti.

Na koncu je samo rijetke naivne promatrače iznenadila završnica predsjedničkih izbora, kad su nam mediji u igri političkog domina servirali 'duplo-golo'. Zato, nakon svega, umjesto beskrajnih analiza, zdvajanja ili slavlja, možemo kratko zaključiti kako su nekoć znali reći naši ljudi: „ Niti su ONI dobili, niti smo MI izgubili!“. Predsjednik-bez-mane, politički štreber je pobijedio populista, 'krivovjernika na desnici', koji za tako pripremljeni play-off nije 'opasao bokove', misleći da će mu beskrajno ponavljanje populističke mantre o 'čovjekoljublju-domoljublju-bogoljublju' biti dostatno bar za dostojanstven poraz. Polovica biračkog tijela je što iz konformizma ili oportunizma, što od muke i jada, od početka odbila sudjelovati u takvoj igri, a skoro polovica druge, aktivne biračke polovice još uvijek raspravlja o 'manjem zlu' i(li) traži krivca za klasični politički nokaut razbijene desnice.

Ispada tako da bi Hebrang sigurno pobijedio – samo da nije imao ni jednog protukandidata. Primorac i Vidošević se nisu potrudili ni vlastitim biračima objasniti kako se dvostrukim prevrtanjem na desnu stranu zapravo logično pojaviš na lijevoj strani. Tuđman se ljuti na Jurčevića, a njih oba su zajedno s Mikšićem osvojili taman toliko glasova koliko pričuvna kandidatkinja ljevice, V. Pusić. Je li tomu doprinijela niska razina političke kulture na desnici ili je to samo posljedica, refleksni odgovor šutljive većine koja ni među dvanaest ponuđenih kandidata nije uspjela prepoznati jednoga koji bi ih uvjerio da baš on može i zna biti „ona nužna poluga koja bi počela stvarati preduvjete za mogućnost stvarnog zaokreta.“ (I. Miklenić, GK, 1/2010) Vrijedi li sada neke od njih podsjećati na olako odbacivanje Jurčevićeve ideje o predkampanji nacionalnih kandidata kao jedinom moguće uspješnom modelu kojim su eventualno mogli parirati svim (ne)spomenutim silnicama i silama koje su temeljito pripremale i dobile kandidata kakvog su htjele?!

Nakon izbora uslijedile su čistke u HDZ-u i SDP-u, koje nisu samo po tom 'dvije sestre blizanke'. J. Kosor i Milanović više ni ne skrivaju nacrt velike koalicije za koju im do 'dogovorenih' parlamentarnih izbora ne će ni trebati ruke Glavašovih, Bandićevih ili eventualno Sanaderovih saborskih sljedbenika. To kao da ne razumije mlađahni liberal D. Kosor pa drsko, kako reče njegova prezimenjakinja, pljuje u zdjelu iz koje se hrani, riskirajući pri tom da uskoro bude prepoznat jedino kao Milanovićev trbuhozborac. Kako bilo, pripreme za hvatanje startnih predizbornih pozicija su uvelike započele. Jer nitko ne želi dočekati vrijeme „građanskog buđenja i nemirenja nezadovoljavajućim stanjem“ (I. Miklenić) na već zatečenim pozicijama. Samo će hrvatska desnica po običaju, lutajući između ideja o novim strankama i pokretima, ponovno propustiti prigodu laganog zauzimanja ogromnog upražnjenog prostora na političkom centru i desno od njega. Ošamućena 'šutljiva većina' će opet tražiti manje zlo i optuživati jedni druge za 'bacanje glasova', a lijevo-liberalni arhitekti novog poretka će, na razmeđi stare Eurozone i nove Jugosfere, nastaviti zidati hrvatsku kulu na pijesku. Oni su u Josipoviću prepoznali kontinuitet Mesićeve nedovršene bitke za bolju prošlost, otkrili su lidera, miljenika 'Saveza za Europu' koji će nastaviti restauraciju starih 'likova iz totalitarnog atlasa' (I. Rogić), ne odričući se ni Lončara ni Perkovića, dodajući im kao pojačanje Pilsela i Fabera, mijenjajući ponekog kako bi SVE, zapravo, OSTALO ISTO.