Josipović i Bandić: Partijska knjižica za uspon do vlasti
siječanj 7, 2010 objavio admin1
U kategoriji O kandidatima, Vijesti
Ivo Josipović, kandidat SDP-a, koji potječe iz poznate baškopoljske partizanske i komunističke obitelji, postao je član partije potkraj studija 1980., pošto je umro jugoslavenski diktator Tito.
– Nakon Titove smrti, mnogo se ljudi upisalo u partiju, htjeli smo mijenjati stvari – obrazlaže Ivo Josipović svoju mladalačku odluku.
Josipovićevi kolege s fakulteta, kako se prisjećaju neki od njih, zbog toga čina nisu pred njim bili do kraja otvoreni.
Pa ipak, Josipović nije bio politički aktivan, unatoč članstvu u partiji. Ne zna se, međutim, je li mu članstvo u partiji pomoglo pri dobivanju mjesta asistenta na Pravnom fakultetu, ali mu je sigurno pomoglo da, uz magisterij iz prava, dobije lagodnije mjesto pri služenju vojnog roka u Beogradu 1984. Nakon obuke na Avali, dobio je prekomandu – u Generalštab JNA.
Posao u Ledu
S druge strane, Milan Bandić studirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Tijekom studija radio je preko student-servisa i dobivao “crkavicu”, odnosno stipendiju koju je hercegovačka općina Grude dijelila siromašnim studentima. Poslije studija radio je u Ledu, u hladnjačama. Potom je otišao u vojsku koju je kao vojni policajac služio u Zagrebu. Bio je stacioniran u vojarni “Maršal Tito” (danas vojarna “Croatia”, op. a). Godine 1981. odslužio je vojni rok te je primljen u SKH.
“Učlanio sam se u partiju u Mjesnoj zajednici sestara Baković. Iskreno, bilo je to dijelom zbog ideja, a dijelom zbog egzistencije jer nisam mogao dobiti posao”, prisjeća se Milan Bandić svojih partijskih početaka.
Poslije partijske inicijacije, i Bandiću su počele cvjetati ruže. U Ledu je dobio posao u administraciji, a 1983. godine zaposlio se u Općinskom komitetu SKH Peščenica, u kojem je bio stručno-politički radnik za ONO i DSZ.
– Općinski sekretarijat za narodnu obranu vodio je umirovljeni pukovnik JNA, inače nositelj partizanske spomenice, koji je bio jako rigidan. Kako je pukovnik odlazio u mirovinu, iskoristili smo priliku i zaposlili komunikativnog Bandića. Na posao su ga primili ondašnji vodeći ljudi SK Peščenica, Miro Šimić i Marko Ćustić te Ivo Radman koji je radio u Sekretarijatu narodne obrane i društvene samozaštite, i ja.
Dosta je njih bilo protiv Bandića, ali mi smo bili za njega. Bio je drukčiji, komunikativan i elokventan. Bandić ima veliko srce i ljubav prema gradu Zagrebu i njegovim ljudima – prisjeća se Ivan Šikić, predsjednik općine Peščenica 1982./’83.
Na početku demokratskih promjena Bandić je dobio ponudu iz HDZ-a, no glatko ju je odbio uz obrazloženje da Hrvatska mora u SDP-u imati alternativu.
Poslije toga, u priču su se upleli važni ljudi zagrebačke partije, Marko Ćosić i Zdravko Tomac, koji je Bandiću bio profesor na politologiji.
– Ivici Račanu 1990. predložili smo Bandića, povukli smo ga iz Peščenice i doveli u SDP Grada Zagreba gdje se dokazao – prisjeća se Tomac.
Brz napredak
Bandić je brzo napredovao u SDP-u Grada Zagreba – 1993. postao je tajnik gradske organizacije SDP-a, dvije godine poslije prvi je put kao zastupnik ušao u Gradsku skupštinu, a potkraj 1997. postao je predsjednik zagrebačkoga SDP-a. Za pet-šest godina osnovao je više od 200 ogranaka SDP-a u Gradu Zagrebu.
Za razliku od Bandića, Josipović se 90-ih godina tek nakratko aktivirao u SKH-SDP.
– Na Račanov poziv napisao sam prvi demokratski statut SDP-a – prisjeća se Josipović.
Bandić se, međutim, njegova angažmana u SDP-u na početku 90-ih ne sjeća.
– Možda je nešto privatno radio za Račana, ali njega se ne sjećam. Kao jedan od vodećih ljudi SDP-a u Zagrebu, znao bih da je bio angažiran – kaže Milan Bandić.
Zdravko Tomac tvrdi, pak, da se na početku 90-ih, pri preobrazbi SKH u SDP, vodila oštra borba između dviju frakcija unutar stranke – hrvatske i tvrdolinijaške.
Nositelji hrvatske struje, tvrdi Tomac, bili su aktivisti SDP-a Grada Zagreba, a “jugoslavenske” su bili u središnjici stranke, na Iblerovu trgu.
Tomčeve optužbe
– Godine 1992. u Dalmaciji je izišao pamflet protiv mene i Račana, optuženi smo da smo nacionalisti, “crveni ustaše”, a napadi su se nastavili i 1993. U skupini “nezadovoljnika” bili su Nikola Visković i Zoran Malenica s Pravnoga fakulteta u Splitu. Njima se pridružio i Feral Tribune. Josipović nije bio isturen, ali je pripadao toj skupini te je 1994. napustio SDP. Nije se slagao s Račanom i sa mnom jer smo bili previše nacionalno orijentirani – tvrdi Tomac.
Njegove tvrdnje odlučno opovrgava predsjednički kandidat Ivo Josipović.
– Ja te ljude, Viskovića i Malenicu, uopće ne poznajem. Tomac je duboko ušao u prljavu kampanju Milana Bandića i kao što laže na Z1 i u tiskovinama, poput Hrvatskog lista, da sam pisao optužnice protiv hrvatskih generala, tako laže i o mojoj ulozi u transformaciji SDP-a. Da sam ja pripadao opciji koju opisuje Tomac, zar bi me Račan zvao za saborskog zastupnika?! Dapače, zauzimao sam se za bolju suradnju s politikom lijevog centra, s politikom Mike Tripala – uzvratio je Josipović. On se u politiku ponovno vratio 2003. na Račanov poziv i nagovor. Tada je postao neovisni zastupnik u Hrvatskom saboru, a formalni član SDP-a postao je tek 2007.
– Račan je vadio ljude “iz šešira”, poput Tuđmana, “kao stručnjake i neopterećene”. Milanovića je “izmislio” 2000., a Josipovića i Jurčića 2003. kao nestranačke ljude. On je to činio da se ne bi vratili stari ljudi sa starim idejama. Iz šešira je zapravo izvukao ljude koje veže ambicija – objašnjava Zdravko Tomac.
Pristaše Milana Bandića prigovaraju Josipoviću da je postao član SDP-a “odozgo”, odnosno da mu je to “dano u naslijeđe”, a Bandić se, siroče, “morao za sve krvavo izboriti”.
‘Rastjerivač tame’
– Za razliku od svoga protukandidata, Bandića, koji je cijeli život bio partijski aparatčik, ja nisam nikada bio ni na jednoj funkciji u SKH – uzvratio je Josipović na tvrdnje o “datosti odozgo”.
– Kad je Josipović rođen, već ga je čekao glasovir, a Bandić je morao rastjerivati tamu, učeći pod svijećama – zaključio je jedan Bandićev bliski rođak.
Izvor: Vecernji.hr
Primjedbe