BISKUPSKO REĐENJE MONSINJORA PETRA RAJIČA U MOSTARU

Homilija kardinala Bertonea prigodom biskupskog ređenja mons. Petra Rajiča

Homilija kardinala Tarcisia Bertonea, Državnoga Tajnika
Biskupsko ređenje preuzvišenoga gospodina mons. Petra Rajiča,
apostolskoga nuncija u Kuvajtu, Bahreinu, Kataru i apostolskom delegatu na Arapskom poluotoku
Mostar (Bosna i Hercegovina), 23. siječnja 2010.

Gospodo kardinali,
poštovana braćo u biskupstvu,
predragi mons. Petre Rajiču,
uvaženi predstavnici vlasti,
dragi svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre!

Biblijska čitanja koja smo čuli govore nam o misteriju poziva i poslanja, kao i o darovima Duha Svetoga u Crkvi. Prorok Izaija predstavlja vlastitu investituru kao iskustvo Boga, osobno i izvanredno iskustvo njegove slave. Ta činjenica nam već nudi polaznu točku osnovnoga razmišljanja: kaže nam se da je poslanik Božji čovjek koji je Njega na neki način „vidio“, upoznao Ga – „moje su oči vidjele kralja“ (Iz 6,5), kaže prorok – i On ga je očistio, tako da je bio spreman govoriti i djelovati u njegovo ime. Izaijin poziv je prizvan u pamet prije svega kao teofanija. U početku je čovjek posvema u drugom planu, pojavljuje se samo Gospodin, kao što navješćuju serafini: „Svet, svet, svet Gospodin Bog vojska! / Sva je zemlja puna njegove slave“ (Iz 6,3). U tom času, kao svjetlo s druge strane u odnosu na toliki sjaj, čovjek postaje svjestan svoje nedostojnosti, i misli da bi trebao umrijeti. I ustvari tako bi bilo, da sam Bog nije htio učiniti mu milost u smislu poslanja: zato ga oslobađa krivnje i potiče njegovu raspoloživost. Bog je apsolutni protagonista: On se objavljuje, On čisti, On šalje. Ali tu je i čovjek, sa svim svojim dostojanstvom i odgovornošću: razmatra, prima oprost, nudi se za poslanje. Pravi Bog ne uništava čovjeka, dapače, njegova slava maksimalno mu potencira sposobnosti. U tome Izaijinu iskustvu možemo promatrati sličnosti s pozivom Saula na putu u Damask. I to je također objava slave Božje, u Kristu uskrslomu, koji preoblikuje čovjeka i pripravlja ga na poslanje za koje je bio izabran.

Prijeđimo sada na odlomak iz Markova evanđelja. I ovo je priča o pozivu, ali koliko različita! U toj razlici možemo mjeriti raspon Utjelovljenja: tajnu Boga tri puta svetoga koji se u osobi svoga Sina razodjenuo od svoje slave – onoga beskrajnoga „plašta“ koji je ispunjavao Hram (usp. Iz 6,1) – i „došao da se nastani među nama“ (Iv 1,14). Kamo ide Isus da poziva svoje apostole? Na obalu Galilejskoga jezera, na mjesto njihova svakodnevnoga posla ribara. Vidi ih, poziva ih imenom i poziva ih da ga slijede: „Učinit ću vas ribarima ljudi“ (Mk 1,17). Slava Božja je skrivena, ali ne gubi autoritet, snagu poziva koja navodi četiri zrela čovjeka da ostave posao i obitelj, da bi pošli za onim kojega je Ivan Krstitelj naznačio kao Mesiju (usp. Iv 1,29.35-36). Upravo Krstitelj, čija je figura prizvana na početku današnjega odlomka, spominjući njegovo hapšenje, jest Božji čovjek, „serafin“, novi Ilija koji je prepoznao Isusa iz Nazareta kao Sina Božjega i, nakon što je pročistio neke od vlastitih učenika krštenjem pokore, postavio ih je na Njegov trag, pravog Učitelja, očekivanoga Zaručnika, posljednju i konačnu Riječ.

Draga braćo i sestre! Koliko je velika radost slušati ovu Riječ Božju u okolnosti kao što je ova koja nas je okupila ovdje u Mostaru: danas će naš ljubljeni mons. Petar Rajič bit posvećen za biskupa, a za njega se ovaj Riječ aktualizira, obnavljajući misterij božanskoga poziva i crkvenoga poslanja. Srdačno pozdravljam prisutnu gospodu kardinale; posebnu misao upućujem preuzvišenom gospodinu Ratku Periću, revnom biskupu ove biskupije; proširujem svoj pozdrav na druge biskupe, prelate koji su došli iz Rima, poštovane predstavnike vlasti, kao i na svećenike, redovnike i redovnice, brojne vjernike, na poseban način rodbinu i prijatelje Ređenika. Predragi mons. Petre, u ovom času Gospodin ponavlja svoj poziv: „Koga ću poslati i tko će ići za nas?“ A ti odgovaraš: „Evo mene, pošalji mene“ (usp. Iz 6,8). U ovom dijalogu između Boga i proroka nalazi se i cijeli tvoj život. Tu je početak tvoga svećeničkog poziva, u Torontu, kada si, pun mladenačkoga entuzijazma, prihvatio Gospodinov poziv da ga slijediš izbližega. Pisao si onda biskupu Mostara, koji te je prihvatio u Bogosloviju kao kandidata za Trebinjsku biskupiju, Crkvu podrijetla tvojih roditelja. Svećeničko ređenje je bilo 29. lipnja 1987., u ovoj istoj katedrali. Za svoje svećeništvo izabrao si moto: „Evo, dolazim Gospodine, vršiti volju tvoju“ (Ps 40,8). Dakle, upravo jedan „evo mene“, jedno „da“ kao ono Izaijino, u koje se zatim 1991. godine upisao poziv u Papinsku crkvenu akademiju, radi službe Svetoj Stolici: specifično poslanje za koje si se zauzeto pripravljao i koje si obavljao kao tajnik Nuncijature a zatim, od 1998. do 2007. godine, u Državnom tajništvu. Od 2003. godine obnašao si službu prelata predsoblja Njegove Svetosti, prihvaćajući u papinsku kuću biskupe i uglednike a u posljednje dvije godine bio si suradnik u Prefekturi papinskoga doma. Upravo dok si bio zauzet ovim svojim poslom, Gospodin je prošao ponovno, kao na obali Galilejskoga jezera; opet je bacio svoj pogled na tebe i izgovorio tvoje ime. Pozvao te je na puninu svećeništva radi novoga poslanja, predstavnika Papina u nekim zemljama Srednjeg istoka: apostolskoga nuncija u Kuvajtu, Bahreinu, Kataru, Arapskim Emiratima i Jemenu, te apostolskoga delegata na Arapskom poluotoku. Sve ovo, dragi mons. Petre, sadržano je u onom „da“, koje ćeš ti također u ovoj svečanoj liturgiji ređenja domalo ponoviti čak devet puta, očitujući javno svoju zauzetost da čuvaš vjeru i vršiš biskupsku službu.

Tko daje snagu jednom mladiću da svojim „evo mene“ odgovori Bogu koji ga poziva na svećeništvo? Tko mu daje snagu da ga ponavlja u različitim fazama svoga života, sve do prihvaćanja odgovornosti biskupstva? To je Duh Kristov, Duh Sveti. O njemu nam je danas govorilo drugo čitanje, preuzeto iz Prve poslanice Korinćanima svetoga Pavla. Pišući jednoj zajednici punoj karizmi, to jest duhovnih darova, Apostol dugo insistira na činjenici da su sve one važne i sve usmjerene na izgradnju jedinoga tijela Kristova koje je Crkva, koje oživljava jedini Duh (usp. 1 Kor 12,4-5). “Različite su karizme, ali jedan je Duh; različite su službe, ali samo je jedan Gospodin; različita su djelovanja, ali jedan je Bog, koji čini sve u svima“ (1 Kor 12,4-5). Može se lako uočiti trinitarna shema, koja navodi da mislimo na Crkvu koja je sva okružena prisutnošću i djelovanjem Boga Oca, Gospodina Isusa i Duha Svetoga. Slika koja iz toga izvire je ona o Zajednici prepunoj života ali ne nesređena, jer svaki dar dolazi od Boga i doprinosi, zajedno s drugima, „općem dobru“. Sada, jedan od „ministerija“, o kojima govori Pavao, upravo je onaj biskupski. Ovdje, u velikom govoru o karizmama, on nije specifično obrađen, i stoga jer smo upravo na početku Crkve a hijerarhija je još, da tako kažemo, u embrionalnoj fazi. Naglasak je stavljen na temu jedinstva u različitosti, a to će ostati uvijek za tebe, dragi mons. Rajiču, kao znakovito sjećanje, i kao predaja za tvoje biskupstvo. Po ovom tekstu svetoga Pavla, ustvari, Gospodin ti kaže: gledaj moju Crkvu! Divi se njezinoj ljepoti, bogatstvu darova kojima je obasipam! Evo, ja te postavljam kao upravitelja ovoga bogatstva. Budi uvijek vjeran sluga jedinstva moga Naroda u različitosti duhovnih darova. Ne gasi Duha, poštuj i vrednuj svaku karizmu, i čini da svatko doprinosi dobru svih; gaji zajedništvo, odgajaj za njega i bdij nad njim, jer žrtva Bogu ugodna jest jedinstvo njegovih sinova. Ne jednoobličnost, nego zajedništvo braće koji se vole i poštuju u svojoj različitosti. To je lijep program za tvoj ministerij!

Tvoje ređenje, dragi mons. Petre, biva u srcu Svećeničke godine, u 150. obljetnici smrti svetoga Ivana Marije Viany-a. Ovo je dodatna milost koju ti prihvaćaš sa zahvalnošću. Ako je biskupstvo punina svećeništva, danas mi molimo Duha Svetoga za zagovor svetoga Župnika iz Arsa, da bi u tebi dovršio suoblikovanje Kristu svećeniku i pastiru, koje si primio sa svećeničkim ređenjem, i onaj oblik apostolskoga života koji si onda započeo. Danas se u tebi događa važna promjena, ali tvoje srce je uvijek isto: ono jednoga svećenika po Srcu Kristovu. Neka uzmogneš postati biskup po Njegovu srcu.

Na kraju, htio bih se ukratko zaustaviti na poslanju koje je povjereno mons. Rajiču. To je zadaća – kao što sam maloprije naznačio – koja se tiče odnosa Svete Stolice s neki srednjoistočnim zemljama: u Kuvajtu, Jemenu, Bahreinu, Kataru i Arapskim Emiratima on je apostolski nuncij; na Arapskom poluotoku je apostolski delegat. Općenito, apostolski delegat predstavlja Svetog Oca kod određene mjesne Crkve, u okviru na primjer jedne države, ili jednoga zemljopisnog područja. Papinski predstavnik je živi izraz brige koju nasljednik Petrov ima prema vjernicima te zajednice. Apostolski delegat, iako nema status diplomate, predstavlja Vrhovnoga Svećenika također u prostoru civilnoga života i politike zemlje. Naspram tomu, apostolski nuncij, osim uloge apostolskoga delegata, predstavlja odnose između Svete Stolice i jedne posebne države, na službenoj razini, to jest na diplomatskoj razini, s rangom veleposlanika. U tome smislu, misao spontano ide na preuzvišenoga gospodina mons. Alessadra D'Errica, koji obnaša službu u ovoj zemlji. Srdačno ga pozdravljam i zahvaljujem mu za marljivu službu i zauzimanje kojim je pripravio ovaj moj posjet. Prošlo je svega deset godina otkako papinski predstavnik rezidira na Arapskom poluotoku, sa sjedištem u Kuvajt City-u. U onom času samo dvije zemlje Arapskoga poluotoka imale su diplomatske odnose sa Svetom Stolicom: Kuvajt (od 1968.) i Jemen (od 1998.). Kasnije, ti odnosi su uspostavljeni s Kraljevinom Bahrein (od 2000.), Državom Katar (od 2003.) i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (od 2007.). Koristim priliku da zahvalim prvoj dvojici papinskih predstavnika koji su rezidirali u Kuvajtu, preuzvišenim mons. De Andrei i El-Hachemu, koji su pohvalno unapređivali odnose Svete Stolice s vjernicima i narodima Arapskoga poluotoka. U svojoj ulozi apostolskoga delegata na Arapskom poluotoku, mons. Rajič će surađivati s dvojicom apostolskih vikara koji su prisutni na istom području, kojima je povjerena pastoralna briga za vjernike: preuzvišenom gospodom mons. Paulom Hinderom i mons. Camillom Ballinom. Predragi mons. Petre, u ovome tvom poslanju vrlo važan će biti dijalog, kako na religioznom planu, tako na civilnom i ljudskom. Stoga, u svjetlu riječi svetoga Pavla o karizmama i službama, htio bih od Duga Svetoga zazvati za tebe dodatnu podršku, kako bi ti tvoje već odlične vrline ljubaznosti i dijaloga, osnažene božanskom milošću, omogućile da obaviš mirno i plodno poslanje. Ovu molitvu povjeravamo zagovoru presvete Marije, Majke Crkve, kojoj je naslovljena ova katedrala. S njezinom majčinskom pomoću, da mogneš postati, dragi i časni brate, biskup po srcu Kristovu i dostojan predstavnik Petrova nasljednika. Neka tako bude!

Pozdravna poruka biskupa Perića prigodom biskupskog ređenja mons. Petra Rajiča

Uzoriti gospodine kardinale, Tarcisio Bertone, Državni tajniče Njegove Svetosti, dobro došli u Mostar, grad mostova, koji su bili svi srušeni u ratu a nedavno svi obnovljeni. Dobro došli u ime Gospodnje u Mostarsko-duvanjsku biskupiju i u ovu katedralu Presvete Marije, Majke Crkve, koja ove godine slavi 30. obljetnicu, i ona polurazorena a danas u obnovi. Iskreno Vam zahvaljujemo, uzoriti gospodine, što ste došli podijeliti biskupsko ređenje našemu svećeniku msgr. Petru Rajiču, jednomu od Vaših suradnika, koji je imenovan Apostolskim nuncijem. Osjećajte se, Uzoriti, ugodno okruženi svojim kolegama iz Kardinalskoga zbora, Vinkom Puljićem, nadbiskupom vrhbosanskim, i Josipom Bozanićem, nadbiskupom zagrebačkim; ovdje su i Vaši suradnici u službi Svete Stolice, nadbiskupi: James Harvey, Prefekt Papinskoga doma; Nikola Eterović, generalni tajnik Biskupske sinode; Nadbiskupi apostolski nunciji: Erwin Jozef Ender, Luigi Travaglino, Alessandro D’Errico u Bosni i Hercegovini, Miguel Maury Buendia u Kazahstanu; biskupi ove zemlje: Franjo Komarica iz Banjaluke i Pero Sudar, pomoćni vrhbosanski; rezidencijalni nadbiskupi: Zef Gashi iz Bara, Marin Barišić iz Splita, Ivan Devčić iz Rijeke, Marin Srakić iz Đakova, Ivan Prenđa iz Zadra, Ante Jurić, umirovljeni iz Splita; dijecezanski biskupi: Ivan Penzeš iz Subotice, Želimir Puljić iz Dubrovnika, Ilija Janjić iz Kotora, Ante Ivas iz Šibenika, Juraj Jezerinac, vojni ordinarij Republike Hrvatske, Antun Škvorčević iz Požege, Ivan Milovan iz Poreča, Mile Bogović iz Gospića, Đura Džudžar, apostolski egzarh iz Novoga Sada, Đuro Gašparović iz Petrovaradina, Đuro Hranić, pomoćni iz Đakova, Vjekoslav Huzjak, novoimenovani iz Bjelovara-Križevaca. Svim nadbiskupima i biskupima, svećenicima koncelebrantima naša srdačna i bratska dobrodošlica.

Iskren pozdrav izaslanicima svećenicima Zahumsko-hercegovačke eparhije; predstavnicima islamske religije; predstavnicima državnih vlasti na svim razinama; ambasadorima i konzulima; roditeljima našega novoređenika, i svoj njegovoj rodbini; svim nazočnim vjernicima, uzvanicima, slušateljima i gledateljima ovoga dvostrukoga sakramentalnog slavlja: euharistijskoga i biskupsko-ređeničkoga.

Zahvaljujemo svemogućem Bogu koji je htio izabrati našega Petra da bude zaređen za svećenika Trebinjske biskupije u ovoj istoj katedrali 1987. godine, povjeravao mu kao dobromu sluzi darove i zadaće i u Torontu i u službi Apostolske Stolice. Papa BENEDIKT XVI. nedavno ga je imenovao Apostolskim nuncijem u pet država i Apostolskim delegatom u drugim dvjema, sve na Arapskom poluotočju, s oko 56 milijuna stanovnika, od toga oko milijun i pol kršćana. Zahvaljujemo Svetom Ocu što je novomu Nunciju dodijelio naslovnu povijesnu biskupiju Sarsenterum koja je - prema glasu stručnjaka - imala svoje sjedište još u 6. stoljeću u današnjem gradu Stocu.

Danas će Ti, don Petre, Kardinal zareditelj polaganjem ruku, zajedno sa suzarediteljima, udijeliti Spiritum principalem - Duha vodstva, da mudro, hrabro i s ljubavlju obavljaš povjerenu Ti zadaću: Ad multos et faustos annos - Na mnogaja i blagaja ljeta!

Uzoriti kardinale, molim Vas u ime svih nazočnih, da nas vodite u molitvi u ovoj svečanoj koncelebraciji i biskupskom ređenju!

FOTO ARHIV: Mons. Petar Rajič

Mostar, 23. siječanj 2010.

Riječi zahvale mons. Petra Rajiča na kraju ređenja - HR/IT

Riječi zahvale mons. Petra Rajiča prenosimo u cijelosti:

Stojim danas pred vama, braćo i sestre, ne bez uzbuđenja, ali ispunjen osjećajima istinske zahvalnosti i sinovske odanosti Bogu za njegova veličajna djela. Zato uzimam kao svoje psalmistove riječi: „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću času spasenja i zazvati ime Gospodnje!“ (Ps 116,12-13). Sve što jesam i što imam, ponizno i zahvalno priznajem, Božji je to dar: ponajprije život preko mojih roditelja; milost vjere po krštenju i ostalim sakramenatima Crkve koje sam primio posredstvom svećenika i biskupa; napose dar svećeničkoga reda koji sam primio polaganjem ruku biskupa Pavla Žanića u ovoj istoj katedrali Marije Majke Crkve prije 23 godine zajedno sa svojim kolegama.
Svjestan sam da nikada ne ću moći dostatno Bogu nazahvaljivati za tolike primljene darove i milosti. I u ovom svečanom trenutku uzvraćam srdačnom zahvalnošću Bogu. Podižući kalež spasenja u svetoj Euharistiji i zazivajući ime Gospodnje, i opet s psalmistom kličem: „Ne nama, Gospodine, ne nama, već svom imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje!“ (Ps 115,1).
Neka ovaj današnji sakramentalni događaj punine svetoga reda bude na slavu Boga Oca, Sina i Duha Svetoga! Neka u ovoj „Svećeničkoj godini“ bude zajednički glas naše molitve „Gospodaru žetve“ za duhovna zvanja u ovoj mjesnoj i cijeloj partikularnoj Crkvi. Neka bude izraz povezanosti naših današnjih hercegovačkih biskupija s onom povijesnom u Sarsenterumu, kao i cijele Crkve u Hrvata, domovinske i inozemne, s općom Crkvom oko Pape Benedikta XVI., Kristova namjesnika na zemlji, i Petrova nasljednika slavno vladajućega, koji mi je dobrohotno iskazao veliko povjerenje ovim imenovanjem na kojemu sam mu duboko zahvalan. Molite za me i sa mnom da ponizno i potpuno izvršim ovu odgovornu crkvenu službu.

Zahvaljujem od srca Kardinalu Tarciziju Bertoneu, Državnom tajniku Njegove Svetosti, što je rado prihvatio danas doći u Mostar da bi meni podijelio biskupski red i koji je svojom nazočnošću počastio našu mjesnu Crkvu, kao i cijelu Crkvu u Hrvata danas ovdje predstavljenu u svojim biskupima, svećenicima i u narodu Božjemu. Ujedno molim Uzoritoga kardinala, da prenese Svetom Ocu izraze naše sinovske odanosti i ljubavi.
Zahvaljujem dijecezanskom biskupu Ratku Periću, kao i braći svećenicima naših hercegovačkih biskupija, redovnicima i redovnicama, vjernicima, kao i svim ljudima dobre volje koji su se velikodušno stavili na raspolaganje da bi današnje slavlje bilo što dostojnije i svečanije.
Zahvaljujem i svima vama, braćo i sestre, koji ste izbliza i onima koji su došli izdaleka, za vaše sudjelovanje, prijateljstvo i za molitvenu potporu.
A moja je iskrena želja i molitva da današnja crkvena svečanost bude poticaj i poziv svakomu od nas na još veće zajedništvo u ljubavi s Bogom koji nas ujedinjuje; na solidarnost i bratsku povezanost u brizi za opće dobro svih, što je odraz čovjekoljublja; i na nesebičnu suradnju i zalaganje za procvat pravde i mira u društvu, što je oznaka pravoga domoljublja.
Krist nas je oslobodio svojom žrtvom na križu i uskrsnućem od mrtvih za odgovornu slobodu, i osposobio nas da kao slobodna djeca Božja, živimo „dostojno poziva” kojim smo pozvani (Ef 4,1), da mu „služimo bez straha“ (Lk 1,74), u radosti i odanosti, da nas zateče i budne u molitvi i raspjevane njemu na slavu. Pratio nas sve obilan Božji blagoslov! (kta)

Govor mons. P. Rajiča na početku ručka

Došli ste, braćo i sestre, iz više gradova i mjesta iz Domovine i inozemstva. Ovdje su okupljene Bogu posvećene osobe i svjetovnjaci. Među nama su predstavnici državnih civilnih vlasti, kao i veleposlanici i konzuli raznih zemalja. Tu su predstavnici i drugih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Mogli bismo reći da je ovaj današnji skup zapravo jedan oku ugodan mozaik sastavljen od više dragih kamenčića iz cijeloga svijeta koji su se danas našli u ovom hercegovačkom gradu Mostaru!

Počašćen sam nazočnošću trojice uzoritih kardinala, brojnih nadbiskupa i biskupa, tolikih svećenika, redovnika i redovnica, mnoštvom vjernika i uzvanika, obitelji i rodbine. Dok - i u ime domaćina biskupa - izražavam iskrenu dobrodošlicu svima, od srca vam zahvaljujem što ste došli podijeliti današnju svečanost sa mnom i s ovom mjesnom Crkvom.

Okupljeni smo ovdje kao jedna velika obitelj, svaki od nas sa svojim darovima i dužnostima, sa svojim identitetom i podrijetlom, svojim jezikom i kulturom. Ono što nas ujedinjuje jest naša vjera u Boga, zato je ova današnja svečanost zapravo događaj Crkve, skup naroda Božjega koji štuje i slavi Boga, koja živi u zajedništvu ljubavi i međusobnom poštovanju i koji nesebično služe jedni drugima. Gospodin nas je okupio, najprije na molitvu i sada oko ovoga stola. A tamo gdje je Gospodin, tu se osjećamo u svome domu i moja je želja da se tako svi osjećamo danas u Mostaru.

Zamolio bih sada kardinala Bertonea da blagoslovi jelo koje ćemo blagovati po darežljivosti Božjoj… Eminenza... (kta)