KRIK ZA PROMJENE

	Ivan Miklenić
	Krik za promjene
	Jutarnji list od subote 21. studenoga objavio je rezultate Gallupova istraživanja »Balkan Monitor« provedenog u rujnu ove godine u državama tzv. Zapadnog Balkana, dakle i u Hrvatskoj, pa budući da je riječ o ozbiljnom istraživanju, rezultati tog istraživanja zaslužuju pomnu analizu svih odgovornih u hrvatskom društvu, a u aktualnom trenutku i svih predsjedničkih kandidata. Gallupov institut, kao svjetski relevantna ustanova za istraživanje javnoga mnijenja, zaslužuje i pozornost i povjerenje jer - za razliku od medijskih ili stranačkih naručenih anketa u Hrvatskoj - nema nakane nikim manipulirati, a vjerodostojnost je utemeljena jer se istraživanje temelji na relevantnom uzorku od tisuću građana. Rezultati toga istraživanja zanimljivi su i za Crkvu, ponajprije za teologe i za vjernike, jer oslikavaju stanje u Hrvatskoj neovisno o političarima, političkim strankama i pristranim medijima. U Hrvatskoj postoje i sposobni ljudi i realni preduvjeti za nuždan i hitan gospodarski i ukupni društveno-politički zaokret, ali kao da nema političke volje, kao da tzv. političkim elitama odgovara sadašnje stanje pa ne žele ulaziti u stvarne promjene. Ponajprije upada u oči rezultat istraživanja po kojem je samo osam posto ispitanih izjavilo da smatra kako sadašnja Hrvatska ide u dobrome smjeru, čak osamdeset četiri posto smatra da ide u lošem smjeru, a samo osam posto nema određenog mišljenja o tom pitanju. Iznimno je znakovito što su - prema tom istraživanju - hrvatski građani, u usporedbi s građanima drugih istraživanjem obuhvaćenih država koje objektivno imaju puno više poteškoća i neriješenih problema, daleko najnezadovoljniji smjerom kojim ide Hrvatska. Bez sumnje, u tom izraženom stavu može i mora se prepoznati ne samo pesimizam, kako je to interpretirano u Jutarnjem listu, nego i kritika svih odgovornih, svih utjecajnih, svih onih koji pridonose sadašnjem usmjerenju hrvatskoga društva. Čak osamdeset četiri posto hrvatskih građana - ako je riječ o reprezentativnom uzorku istraživanja - zauzima se, očekuje i priželjkuje odlučan zaokret u usmjeravanju hrvatskoga društva i hrvatske države. Premda rezultati samoga istraživanja ne otkrivaju u čemu se sastoji ta kriva usmjerenost hrvatskoga društva s kojom je nezadovoljno čak osamdeset četiri posto građana i jer je nezahvalno upuštati se u nagađanje i procjenjivanje, ipak je moguće u bitnome razaznati koji su to glavni uzroci tolikoga nezadovoljstva ako se u analizi pođe od hrvatskih nacionalnih ciljeva koji su ujedno očekivanja velike većine hrvatskih građana. Ako se pođe od činjenice da je zdravo i prosperitetno gospodarstvo temelj svake države i svakoga društva (a takvo je gospodarstvo i jedan od hrvatskih nacionalnih ciljeva), onda je lako prepoznati da hrvatsko uvozničko i pretežno uslužno gospodarstvo - uz očito neracionaliziranje i podcjenjivanje proizvodnje i gotovih proizvoda, od onih u malim seoskim domaćinstvima do onih u brodogradilištima, dakle na svim razinama - ne daje ikakve razloge za zadovoljstvo svojom usmjerenošću. Hrvatski građani znaju da je sadašnje usmjerenje gospodarstva nekima idealno jer se čak i u aktualnim krizama dobro bogate, ali isto tako znaju da ne postoji hrvatska gospodarska strategija koja bi vodila računa o realnim značajnim hrvatskim komparativnim prednostima i o zajedničkom dobru cijele hrvatske nacije. Hrvatskim građanima ne znači previše relativno visoki prosječni ili statistički bruto nacionalni dohodak po glavi stanovništva kad se događa da se za rad ne dobije plaća, da se ne podmiruje prekovremeni rad, da nema sigurnosti za radno mjesto, kad nema dovoljno radnih mjesta, da se bilo koja od tih ili sličnih nepravda mora istjerivati privatnom tužbom... Svi koji su stoljećima sanjali te često i umirali ili svoju krv prolijevali za slobodnu, nezavisnu Hrvatsku, imali su pred očima kao jedan od bitnih hrvatskih nacionalnih ciljeva da Hrvatska bude zemlja slobodnih, ravnopravnih i ponosnih ljudi. Hrvatski građani dobro znaju da je sve to zapisano i u sadašnjem Hrvatskom ustavu i u brojnim zakonima, ali isto tako znaju da se te pravne odredbe ne provode u život. Bez posebnih istraživanja dobro je poznato da u sadašnjem hrvatskom društvu postoje povlašteni i marginalizirani građani, povlaštene i potisnute interesne skupine, da su pojedine ideologije povlaštene i nedodirljive a drugi svjetonazori potisnuti i čak ugroženi, da postoje nedodirljivi monopoli nad istinom bilo o prošlosti bilo o sadašnjosti, da je na djelu rastakanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, da je na djelu potiskivanje ili prešućivanje ili umanjivanje svega hrvatskoga pozitivnoga, da je u hrvatskom društvu vlast sve više otuđena i da izabrani nimalo ne poštuju svoju izbornu bazu... Sva ta područja, a to nije sve što nije dobro u sadašnjem hrvatskom društvu, po stavu čak osamdeset četiri posto hrvatskih građana morala bi doživjeti odlučni zaokret, promjenu... Hrvatski građani dobro znaju da u Hrvatskoj postoje i sposobni ljudi i realni preduvjeti za nuždan i hitan gospodarski i ukupni društveno-politički zaokret, ali kao da nema političke volje, kao da tzv. političkim elitama, bile na vlasti ili u opoziciji, odgovara sadašnje stanje pa ne žele ulaziti u stvarne promjene. Predstojeći predsjednički izbori u tom svjetlu dobivaju na osobitoj važnosti jer neposredno biranje predsjednika daje mogućnost da mandat dobije osoba koja je spremna stvarno se suočiti s tim tolikim nezadovoljstvom hrvatskih građana. Svi hrvatski građani, a osobito građani vjernici, morali bi učiniti dodatne napore, prepoznati vjerodostojnog kandidata koji je spreman povesti Hrvatsku u te nužne i hitne promjene te usprkos svemu izići na izbore i dati mu svoj glas. Glas Koncila, broj 48 (1849), 29.11.2009.