Dnevnički zapisi
Izvor: Hrvatsko slovo, 11. prosinca. 2009.
Utorak, 01. prosinca 2009.
ODRŽIVOST HRVATSKE BRODOGRADNJE
Na Tehnološkom fakultetu u Rijeci, u rano poslijepodne, održavana je konferencija o održivosti hrvatske brodogradnje. Pored tehnologa i gospodarstvenika s područja brodogradnje, na skup su pozvani i predsjednički kandidati, koji su sa predsjedničkih motrišta trebali javno iznijeti svoju percepciju i mogućnosti rješavanja tog važnog hrvatskog problema. Međutim, na skup je došlo samo dvoje kandidata: kandidatkinja Vesna Škare Ožbolt i moja malenkost.
U svom izlaganju najprije sam naglasio da sam, kao predsjednički kandidat, intelektualac i domoljub, prvenstveno došao izraziti svoju solidarnost s hrvatskom brodogradnjom i nastojanjima da se ona očuva. Poticaj za taj moj čin temeljio se prvenstveno na dragocjenosti koju brodogradnja ima za hrvatsko društvo u kulturološkom i identitetskom pogledu. Naime, najmanji problem u brodogradnji je tehnološka zaostalost i sve aktuelnosti koje se javno ističu, a glavni problem je u tome što se uništavanjem brodogradnje uništava 13 stoljeća hrvatskih brodograditeljskih iznimnih i složenih stručnih iskustava, koja su dio našeg sadašnjeg nacionalnog znanja, kulture i identiteta.
Ako dopustimo potpuno uništenje hrvatske brodogradnje nestat će (i budući naraštaji nikako neće moći nadoknaditi) tu iskustvenu, kulturološku i identitetsku dragocjenost. Tehnološko-tehnički i financijski problemi mogu se veoma jednostravno premostiti.
Prema tome, uništavanjem brodogradnje uništava se jedan od najsjanijih bisera iz ogrlice hrvatskih dragocjenosti. Ili, kako bez tog bisera zamišljati i predstavljati Hrvatsku kao naglašeno pomorsku zemlju?
Stoga sam uputio poziv braniteljima hrvatske brodogradnje da težište svojih nastojanja stave na ovo polazište, te da u obrani hrvatske brodogradnje zatraže solidarnost svih svjesnih i odgovornih hrvatskih građana, jer se jedino na taj način mogu obraniti hrvatske nacionalne vrijednosti i interesi.
Strategija kolonizatora u Hrvatskoj služi se metodom dezintegracije, pomoću koje razbijaju našu socijalnu i nacionalnu solidarnost i time onemogućuju zajedničku obranu. Sami brodograditelji nemogu obraniti brodogradnju, kao što se ni druge hrvatske vrijednosti ne mogu obraniti ako se svedu na užu struku i neposredno zainteresirane.
Međusobna djelatna solidarnost je jedini uspješni odgovor globalističkim kolonizatorima i domicilnim korumpiranim upravljačkim strukturama.
Srijeda, 02. prosinca
KLIMATSKE PROMJENE
Zelena lista uputila je poziv svim predsjedničkim kandidatkinjama i kandidatima da dođu na javnu tribinu o klimatskim promjenama. Tribina se održala u velikoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu, a odazvala se jedino moja malenkost i Boris Mikšić koji je ispario već na samom početku.
Organizator je u Programu odredio da će sudionici biti Tomislav Toth iz Zelene liste, dr. sc. Žarko Puhovski i predsjednički kandidati, a moderator Srđan Dvornik.
Ovdje neću detaljnije govoriti o samoj ekološkoj problematici, nego o jednom znakovitom i zanimljivom detalju koji se dogodio na tribini i koji je veoma poučan.
U svojem izlaganju sam govorio o osnovnim svjetskim saznanjima i svojim promšljanjima glede klimatskih promjena kao dijelu svjetskih ekoloških i političkih problema. I činjenice i promišljanja koja sam iznio bili su podosta drugačiji od onoga što su izlagali T. Toth i dr. sc. Ž. Puhovski, te su obojica ušla u raspravu sa onim što sam ja izrekao. I potom se dogodio znakovito-znimljivi i poučni detalj.
Već tijekom drugog govora g. Totha i g. Puhovskog, zatražio sam ponovno riječ i tehničar tribine mi je predao mikrofon. Međutim, kad sam pokušao govoriti, moderator tribine, g. S. Dvornik, je rekao da mi to ne dopušta. Iznenađen postupkom i zapovjednim tonom moderatora, sa smješkom sam rekao da na raspravu imam jednako pravo kao i drugi sudionici (gospoda Toth i Puhovski), očekujući kako će to malo smiriti i urazumiti g. Dvornika.
No, on je – postupkom i tonom postao još nesnošljiviji – naglašavajući da on na toj tribini odlučuje tko će govoriti. Ja sam nastavio šaljivim tonom, da se nalazimo u demokraciji, a ne totalitarizmu, na što je g. Dvornik još žešći i kraći, tvrdeći da tamo gdje on moderira nema nikakve demokracije, te da postoji samo totalitarizam.
S time je događaj došao do razine ekscesa u koji se nisam htio upuštati. Rekao sam (opet šaljivo) da sam ja bio u zabludi misleći da živimo u demokraciji, te sam tehničaru svečano predao mikrofon.
Ovaj događaj je znakovit, zanimljiv i poučan jer veoma jasno pokazuje povezanost hrvatske prošlosti i sadašnjosti, te da bi nas u skoroj budućnosti moglo čekati ponavljanje povijesti.
Naime, g. Dvornika poznajem kao fakultetskog kolegu iz razdoblja 1970-ih godina. Pripadao je skupini koja je samu sebe označavala ultra-ljevicom i sukladno tome se i ponašao. Početkom 90-ih g. Dvornik je bio šutljivi i marljivi ilegalac g. Sorosa, a javno je najpoznatiji po tome što je sudjelovao u ielgalnom prenošenju Sorosevog novca iz Slovenije u Hrvatsku. Naravno, novac je bio za potrebe financiranja Sorosevih projekata i ljudi u Hrvatskoj. Kad su tu ilegalnost i neplaćanje poreza pokušala presijeći nadležna hrvatska državna tijela, digla se povika „hrvatskih demokratskih medija“ kako se ugrožavaju temeljna ljudska prava i slobode. Koliko mi je poznato slučaj je tada munjevito riješen tipičnom kapitulacijom institucija „Hrvatske kao pravne države“, tj. bez ikakvih pravosudnih ili moralnih posljedica po g. Dvornika i njegove drugove.
Sada je g. Dvornik opet javno veoma glasan i jasan, kao i 1970-ih godina. Na trenutak me prožela zebnja: O Bože, jesmo li zaista u Hrvatskoj tako daleko retardirali?
Nedjelja, 06. prosinca
ISTRA JE SRCE HRVATSKE
Poučen iskustvom i još jednim dvornikovim poučkom do nedjelja sam još upornije nastavio javno govoriti o drugačijoj hrvatskoj budućnosti koja ovisi isključivo o našoj nadi, vjeri i djelovanju. U tom smislu sam u petak, na Hrvatskom katoličkom radiju, s posebnim zadovoljstvom razgovarao 45 minuta s g. Antom Mikićem u emisiji koja svim predsjedničkim kandidatima omogućava potpuno ravnopravno javno predstavljanje. Pod tim utiskom, u nedjelju sam se pripremao za ponedjeljak i utorak.
U ponedjeljak ću s velikim zadovoljstvom ići sudjelovati na tribini u Makarskoj. Tribinu godinama vodi izuzetno čestiti i djelatni g. Ivo Dužević, kojeg korumpirani sustav nemože pokoriti, jer se on, jednostavno rečeno, ne da nikako podkupiti ili drugačije slomiti. Tribina će sigurno biti veoma zanimljiva, budući g. Dužević jedanput mjesečno o svemu naširoko i naduboko razgovara samo s jednim gostom.
S nestrpljenjem očekujem i utorak, kada je dan u kojem je dogovorn moj posjet Istri. I to ne bilo kome.
Najprije ću se u Umagu naći s predstavnicima nepokorenih hrvatskih ribara, koje predvodi hrabri i odlučni Daniele Kolec. Hrvatski ribari najupornije predvode građanski otpor rasprodaji hrvatskog teritorija, namjesto da to čine državne institucije u kojima su najmoćnije korumpirane strukture koje su ušle u veleizdajnički proces otuđenja hrvatskog teritorija. Moja poruka ribarima, kao i brodograditeljima, će biti veoma jasna: Niste sami. S vama je većina hrvatskih građana, jer hrvatski državni teirtorij je naše zajedničko i neotuđivo dobro.
Potom, odlazim u Pićan, odazivajući se na poziv gradonačelnika Ivana Frankovića i gradskog vijeća, koji su pozvali sve predsjedničke kandidate na davanje potpore njihovom viteškom ekološkom suprotstavljanju svjetski moćnom zagađivaču, kojeg su u Pićan iskrcali korumpirani dijelovi režima u Hrvatskoj. Pićan je prelijepi tipični srednjeistarski gradić, za kojeg se mislilo da će biti lak plijen. Međutim, iako Pićan ima samo 150-ak stanovnika, njihovo srce je beskonačno široko i pravedno, te su zbog toga nepobjedivi. Kako netko može htjeti biti hrvatski predsjednik, a ne poistovjetiti se do kraja s hrabrim Pićancima.
Primjedbe